Jugoslovenska kinoteka '86: Jedina kulturna ustanova koja održava stalnu međurepubličku suradnju

Listopad 1986: "Muzej živih slika". Tako glasi naziv emisije Televizije Novi Sad, koja je na programu u utorak, 7. listopada u 18 sati i 15 minuta. Dakako, riječ je o Jugoslavenskoj kinoteci, a naš suradnik Slobodan Šterić piše o aktualnim problemima te i u svijetu cijenjene ustanove, od kojih se neki rješavaju i na sudu...

Narušeni međuljudski odnosi, neprekidna zamjeranja, ročišta na Sudu udruženog rada i Prvom općinskom sudu, svako toliko kao točka dnevnog reda na Općinskom komitetu, nerazumijevanje i nedostatak važnih samoupravnih akata...

... otkrivanje povjerljivih informacija, kadrovske peripetije, alarmantna situacija oko nabavke i čuvanja dragocjenog arhivskog materijala - to bi zaista bilo dovoljno za izvještaj neke komisije koja bi analizirala stanje u nekoj od povećeg broja radnih organizacija na ovim našim prostorima gdje ne cvjetaju ruže.

Tako sročeno doima se zastrašujuće i beznadno, usprkos tome što će se kasnije rasvjetljavanje i razrješavanje usredotočiti samo na ono bitno, a to je, bez zalaženja u marginalne i gotovo tipične pojave za našu samoupravnu praksu, ipak dovoljno da bi se stanje ocijenilo (opet uz neizbježnu frazu) kao vrlo složeno - ostaje onaj i najvredniji dojam da će Jugoslavenska kinoteka odoljeti svim izazovima te da će ostati i dalje časna i ugledna kulturna institucija koja u svojim trezorima zaustavlja povijesne epohe i tko zna što sve još što je od vremena braće Lumiére do jučer zabilježila filmska vrpca, najprije nitratna, zbog koje je ponešto od onoga s početka i izgorjelo, a potom acetatna.

A jedan drugi redoslijed izaziva duboko poštovanje: Kongresna biblioteka u Washingtonu, sovjetska kinoteka Gosfilmofond, Britanski filmski arhiv, francuska kinoteka (Cinémathèque Française), pa onda odmah uz njih Jugoslavenska kinoteka. 

Razumljivo, službeno se na ovom planu ne prave rang-liste, ali vodeći poznavatelji u Međunarodnoj organizaciji filmskih arhiva (FIAF) znaju da je tako i zašto je tako. 

Uzgred, predsjednik te moćne ustanove, zaštitnice celuloidne vrpce, bio je puno desetljeće Vladimir Pogačić koji je, kao rukovodilac Jugoslavenske kinoteke, na toj dužnosti proveo četvrt stoljeća.

Mnogi ugledni i stručni ljudi radili su u tom hramu sedme umjetnosti, i to od prvih dana 1949. godine: prvi direktor Milinko Karanović, pa cijenjeni povjesničar Boško Tokin, agilni organizator Miladin Kutlešić, vrijedna Bosa Slijepčević, glasovita bibliotekarka Olga Dobrović.


Kadrovske zavrzlame



Tradicija se nastavlja, i danas tu značajnu kulturnu instituciju, čija je djelatnost od izuzetne važnosti, vodi jedan uglednik - Živislav Žika Bogdanović, protiv kojeg je, na opće iznenađenje, na Prvom općinskom sudu u Beogradu pokrenut istražni postupak zbog krivičnog djela iz čl. 242 ZKP SR Srbije. 

Treba odmah naglasiti da je taj, po mnogo čemu neugodan proces pokrenuo Tihomir Živković, pravni referent Jugoslavenske kinoteke, inače jedan od pretendenata na mjesto direktora, koji tvrdi da je Žika Bogdanović navodno falsificirao prijevod diplome stanfordskog Sveučilišta gdje je Bogdanović pohađao nastavu iz vizualnih umjetnosti i masovnih medija u toku 1969. godine. 

Čudna je sudbina svakog tko se namjeri na zid direktnog konkurenta koji se vrlo ugodno osjeća na sudu. 

Živković, recimo, u raznim tužbama, podnescima i svakojakim prigovorima i dalje uporno navodi da je Bogdanović v. d. direktora, da je šest mjeseci odavno isteklo, pa je i to, kako tvrdi (a i po zakonu, dakako!), dovoljno da se poduzmu takvi i slični koraci. 

A u rješenju Izvršnog vijeća Skupštine Srbije od 26. ožujka 1986. godine (broj 119-4181/85-331) piše: 

"Daje se saglasnost na odluku Radničkog saveta Jugoslavenske kinoteke u Beogradu, od 16. januara 1986. godine, o ponovnom imenovanju Živislava Bogdanovića za direktora Jugoslovenske kinoteke." 


Ali, Tihomir ne miruje! On smatra da Bogdanović ne ispunjava uvjete za to mjesto jer nema fakultetsku diplomu.

Tko je Žika Bogdanović (54) i da li mu je uistinu potrebna diploma, jer je alternativni uvjet natječaja da kandidat može biti i poznati društveni i javni radnik? 

Profesionalni novinar i publicist od 1954. do 1957. godine, do 1964. filmski kritičar i urednik filmske rubrike Borbe, od 1964. do 1968. urednik Tanjuga, od 1968. do 1976. urednik kulturne rubrike NIN-a, a od 1976. do 1981. direktor te glavni i odgovorni urednik Izdavačkog zavoda Jugoslavija, od 1981. do 1985. direktor Jugoslavenske kinoteke, a od prošle je godine honorarni predavač na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu (predmet: Mediji vizuelne naracije). 

Objavio je knjige: Veliki vek filma (eseji o filmskoj komediji, talijanskom neorealizmu, japanskom filmu, naučno-fantastičnom filmu itd.), Od filma do filma (eseji o velikim redateljima: Griffithu, Murnauu, Langu, De Sici, Viscontiju), te Rađanje američkog zvučnog filma

Dugo se i kontinuirano bavio kritikom, esejistikom na području filma i popularne kulture, posebno televizije, stripa i džeza.


Direktor pred TV-kamerama



Član je redakcije Film danas i stalni suradnik Filmske kulture i Ekrana. Osnivač je i glavni urednik časopisa Pegaz, revije za povijest i teoriju vizuelnih medija i izražavanje grafičkim putem. Redaktor je i pisac leksikografskih jedinica iz oblasti filma za Popularnu enciklopediju (izdanje BIGZ-a), zatim jugoslavensko izdanje Malog Laroussea (Vuk Karadžić, Beograd), suradnik i pisac leksikografskih jedinica za Enciklopediju filma u izdanju Leksikografskog zavoda iz Zagreba.

Tokom 1975. i 1976. godine, pozivan je da održi predavanja o jeziku i poetici stripa na FDU u Beogradu, kao novinar izvještavao je iz Francuske, Velike Britanije, Italije, Egipta, Sudana, Etiopije, Afganistana, Pakistana, Indije, Kambodže, a bio je i stalni dopisnik iz istočne Afrike (Najrobi) i Sjedinjenih Država Amerike. 

U Izdavačkom zavodu Jugoslavija, kao urednik je potpisao oko stotinu knjiga, pokrenuo i uređivao nekoliko edicija, među kojima Zenit i Plavu pticu. Časopis Pegaz proglašen je u anketi Vjesnika "najznačajnijim izdavačkim pothvatom u 1975. godini".

U emisiji Muzej živih slika, iz ciklusa Iz prvog pogleda, Televizije Novi Sad (na Prvom programu u utorak, 7. listopada u 18.15) neće se (kao u slučaju navođenja biografskih jedinica, zbog čega nas netko može sumnjičiti da se uzgred bavimo i advokaturom za račun Bogdanovića) govoriti o drugim društveno-političkim aktivnostima direktora Jugoslavenske kinoteke, jer su ipak u prvom planu najvažnije djelatnosti i problemi koji tište tu filmsku ustanovu, ali kad smo već kod famozne podobnosti - član je Komisije za ideološko djelovanje u kulturi Gradskog komiteta SK Beograda, član Sekcije za kulturu SSRN Beograda, član Odbora za međunarodnu suradnju Republičke zajednice kulture SR Srbije, predstavnik SR Srbije u Komisiji za kulturu međurepubličkog koordinacionog odbora.

- I Kinoteka, na žalost, ima problem neradnika. Sada je u toku raščišćavanje nekih neugodnih, ekscesnih situacija zbog kojih radni ljudi naše kuće imaju mnogo problema. Među njima sam i ja, ali jasno je da nas to ne može zaustaviti - kaže Bogdanović.

Što se tiče prijevoda stanfordskog dokumenta, javni je tužilac odbacio tužbu, ali privatni (spomenuti Živković) ne odustaje, pa je istražni postupak kod suca Brzadžije u toku, što će reći da se očekuje nastavak jedne uistinu neugodne epizode. No, u svakom slučaju, Jugoslavenska kinoteka ima važnijeg posla.


Trofejna tehnika



Nije mala lokacija koju u filmskom gradu, u Košutnjaku, zauzima Kinoteka. Pa ipak, to je nedovoljno za normalan rad, jer ovdje se čuva filmsko blago. 

Nedavno je, po nalogu SDK, završena inventura pozamašnog fonda Kinoteke. Sav je posao obavljen za šest mjeseci, a ilustrativan je podatak da je Cinémathèque Française dobila zadatak od francuskog ministarstva kulture da inventuru u svojim depoima obavi u roku od šest godina!

U evidenciji naše Kinoteke navodi se impozantna brojka - 57.232, a to znači da ima toliko kopija, to jest da JK posjeduje fond od tridesetak tisuća naslova. 

U to nije uračunat fond od 11.336 filmova što čekaju selekciju i odbacivanje. Izgradnja novih depoa je prioritetna, a tu je i problem stare, tako reći trofejne tehnike i opreme, pri čemu su, opet, montažni stolovi - najvažniji.

Naš je domaćin u Košutnjaku Stevan Jovičić, šef Arhiva i sekretar OO SK, stari kinotečki lisac, ako tako možemo reći.

Ne bez ponosa ističe ono što je najvrednije i o čemu će biti riječi i u emisiji Muzej živih slika autora Dejana Kosanovića:

- Naša je, možda, najvažnija zbirka dokumentarnih filmova o prvom svjetskom ratu. Vjerujemo da je naša najkompletnija. Zatim, tu je klasičan, nijemi film. Neke najvrednije filmove dobili smo zahvaljujući međunarodnoj suradnji koja je za nas vrlo značajna. Spomenuo bih da smo mi prvi u svijetu, još negdje početkom šezdesetih godina, imali ciklus filmova o Majakovskom kao glumcu. Nismo se mnogo hvalili, i to je prošlo gotovo nezapaženo. Nakon dvadeset godina, Pariz je organizirao tu istu retrospektivu, i onda su naši dopisnici pisali o tome kao o velikom i značajnom pothvatu. Eto, takvi smo...

U JK rade zanesenjaci, i to je jedno od objašnjenja kako je uspjela da se održi među najvećima.

Za goli život, kako se to kaže, Kinoteci je potrebno osam stotina milijuna, a od Republičke Zajednice kulture dobiva više od 40 posto te svote. Recimo, ove su godine tek pribavljena sredstva za uvođenje kanalizacije!

Ali, vratimo se filmovima! 

Težak su problem nitratni, zapaljivi filmovi koji su u skladišta Kinoteke stizali do 1953. godine. Cjelokupan jugoslavenski film prebačen je na acetatnu, nezapaljivu vrpcu, ali je od stranog dokumentarnog materijala trenutno najhitnije da se njemački Ratni žurnal, također jedan od najvrednijih, prebaci na video-tehniku.

Kažu da svake godine radni ljudi moćnog Foxa prekinu posao da bi se pred njima zapalila neka stara, nitratna vrpca. Demonstracija ima cilj da pokaže svu strahotu takvog požara: ne postoji način da se ugasi, osim da se prostorija hermetički izolira i u nju ubacuje CO 2. Nakon impresivnog, zastrašujućeg upozorenja, posao se nastavlja... 

U Košutnjaku su nam pokazali kako gori nitratna vrpca. 

Dojam je da se sva budnost, osiguranje i zaštita moraju ujediniti kako bi se izbjegao takav toplotni i eksplozivni užas.


Srce Kinoteke



Problem je i izrada kopija, posebno onih u boji, s obzirom na skromna financijska sredstva. 

Prije samo desetak godina, izrada takve kopije stajala je 60-80 starih milijuna. Sada to stoji oko pola milijarde tih istih, starih dinara. 

Nekad se u doba FEST-a što javno, što ilegalno moglo presnimiti šest-sedam filmova koji zaslužuju posebnu pažnju. Sada se u Kinoteci hvataju za glavu: koji je to film, kakav on mora biti da bi se na nj utrošilo pola milijarde.

Kažimo i to: presnimavanja se uglavnom obavljaju u strogoj tajnosti, noću - s pomoću duplikata ključeva ulazi se u prostoriju u kojoj producent ili distributer brižno čuvaju kopiju, zatim se najbržim putem kreće do Košutnjaka... 

Ujutro je sve na svom mjestu, kao da se ništa nije dogodilo!

Naša specifična politička pozicija u svijetu mnogo je pridonijela tolikom bogatstvu filmskog fonda. 

Poznato je da Amerikanci prema Sovjetima, i obratno, nisu baš mnogo darežljivi, a jedni i drugi poklonili su nam velik broj filmova. A mi smo taj fond filmova koristili za razmjenu sa svakom od dviju strana.

Arhivska i programska dvije su osnovne djelatnosti Jugoslavenske kinoteke.

- Mi smo jedina kulturna ustanova u zemlji koja održava stalnu međurepubličku suradnju - ističe direktor Bogdanović. - Programi koje dajemo u Muzeju Jugoslavenske kinoteke (Kosovska ulica, prostorija u očajnom stanju, inspekcija samo što nije zatvorila vrata toga, nekad vrlo popularnog beogradskig kina - op. p.) istovetni su s onima u Sarajevu, Ljubljani i Zagrebu, uz vremensko odstupanje od desetak dana. Zainteresirani su da prikazuju naše cikluse također u Novom Sadu, Skoplju i Prištini.

Suradnja s televizijom?

- Dobra, ali od toga se ne živi! Televizija za svako prikazivanje mora tražiti dozvolu producenta, ali ona to najčešće ne čini.

Tako se nedavno dogodilo da je bez znanja Foxa po tko zna koji put prikazana Moja draga Clementina Johna Forda. 

Foxov čovjek iz Pariza stigao je u Beograd, i onda su počela neugodna saslušavanja. No, Fox je bio u pravu, pa su Beogradska i Zagrebačka televizija izdvojile za kaznu nekoliko tisuća dolara. A da su pitali na vrijeme, to bi ih stajalo najviše tisuću dolara.

- Mi osobito volimo kad Byford priprema svoje emisije. On obožava da umontira razne sekvence i kadrove iz velikih, nijemih i zvučnih filmova, pa po cijeli dan sjedi kod nas i pregledava vrpce. To poslije solidno naplaćujemo!

- Jugoslavenska kinoteka nastoji da pruži svu moguću stručnu i drugu pomoć istraživačima - nastavlja Bogdanović. - To su profesori i studenti Fakulteta dramskih umetnosti, filmski kritičari i teoretičari, filmski stvaraoci i drugi kulturni radnici. Svima njima dajemo na uvid značajna djela iz našeg fonda, opsežnu i funkcionalnu biblioteku knjiga i časopisa o filmu, zbirke plakata, scenarija i drugog dokumentarnog materijala.

Uredan katalog, srce Jugoslavenske kinoteke, čuva sve! 

Tu je sve zabilježeno: originalni naslov, zemlja, širina, pozitiv-negativ, dužina, tehnika, cenzura, režija, scenarij, muzika, glumci, uščuvanost materijala... 

Svjetla se gase - film počinje! 

Napisao: Slobodan Šterić (Studio, 1986.)



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate





No comments:

Post a Comment