Svetozar Đurović, mladi Nikšićanin '69: Iako bez noge do kolena, krenuo je peške na put do Moskve

April 1969: Svetozar Đurović najprije pješice prevalio put od Nikšića do sovjetsko-rumunjske granice, a sada kreće u Pariz...

Odjeven u staru crnogorsku nošnju s "livorom" na bubanj, uputio se u Moskvu, ali nije stigao do cilja, jer nije dobio vizu...

Svetozar Đurović, mladić iz Nikšića, spada u onu rijetku kategoriju ljudi koje ne prezaju pred teškoćama, jer životne barijere doživljavaju kao izazov i onda pred njima pokazuju nesalomljivu odlučnost.

Što drugo da se kaže za invalida bez noge do koljena, koji se odlučio da pješice prevali put od Nikšića do Moskve. To je 3800 kilometara! Previše i za automobil koji krene da tu daljinu prevali u jednom dahu.

Je li to avanturizam, reklamerstvo, ili razbijanje vlastitog kompleksa zbog gubitka lijeve noge koja mu je amputirana 1962. poslije nesretnog pada iz vlaka? Kakav je unutrašnji poticaj natjerao toga 29-godišnjeg čovjeka da se odvaži na takav put, da uopće dođe na tu ideju, na to pitanje teško je objektivno odgovoriti. Đurović kaže:

- Oduvijek me vukla želja da vidim Moskvu, koja je u historiji Crne Gore igrala značajnu ulogu. Neposredni povod bila je prošlogodišnja proslava 50-godišnjice oktobarske revolucije. Smislio sam da 7. studenoga 1968, na Crvenom trgu u Moskvi, pored Lenjinova mauzoleja, ispalim hitac iz livora koji sam ponio sa sobom.

Krenuo je 1. srpnja prošle godine iz Nikšića, svečano ispraćen od mnoštva koje mu je klicalo ne tragajući previše za motivima koji su ga naveli na jedinstveni pothvat te vrsti u svijetu. Na ulicama je zbog njegova odlaska promet bio zaustavljen.

Ponosan i očeličen odobravanjem zemljaka, Đurović se polako, nabadajući metalne štake u vreli tucanik ceste, udaljavao prema snijegom pokrivenim vrhovima Krnova i dalje prema Šavniku.

Odjeven u staru crnogorsku nošnju, koju je za tu priliku posebno skrojio, sa starim "crnogorskim livorom" na bubanj u kojem je bilo desetak metaka za pojasom, s ruksakom u kojem je nosio tridesetak kilograma robe, s čvrstom vjerom da će izdržati do kraja - ozarena je lica krenuo u nepoznato.

Rutu puta unaprijed je prostudirao. Dnevno će pješačiti deset sati, oko 35 km na dan. Za 127 dana, računajući tu i povremene zastanke na dan-dva, stići će na Crveni trg. Svijet će saznati za taj pothvat. Novine će pisati, javit će radio, televizija - dio satisfakcije za sva lišavanja i napore bio je i u tome. Na 107. kilometru od Nikšića, na mostu preko Tare, bio je prisiljen da olakša teret iz ruksaka.

- Bio mi je težak ruksak, pa sam zamolio šofera autobusa da mi odveze ruksak i ostavi ga u Titovu Užicu. Odbio je. To me naljutilo, pa sam u Taru bacio pola stvari... - kaže.

Ali, išao je dalje. Jer, povratak bi bio sramota koju "ne bih mogao preživjeti". Desetog srpnja stigao je do Valjeva, a tri dana kasnije, poslije 560 km pješačenja, našao se u Beogradu, gdje su ga zemljaci lijepo dočekali i ugostili.

U ambasadi SSSR rekli su da mu odmah ne mogu izdati vizu, jer ne znaju kad će stići na granicu. Ali, neka se ne brine, na granici između Rumunjske i SSSR glatko će dobiti vizu. Dopisnici "Pravde" i "Izvestija" našli su ga i razgovor s njime objavili u svojim listovima, a moskovski je radio već sutradan emitirao vijest o namjeri Svetozara Đurovića.

Profesor tehničkih nauka Dimitrij Mansfeld, sovjetski građanin koji se zatekao u Beogradu, zamolio ga je da za vrijeme boravka u Moskvi bude njegov gost. Rado je prihvatio ponudu.


Sve platio sam



Čovjek nemirna duha, s licem na kojem svaka bora podsjeća da je sin krša, Svetozar Đurović nalazi se ovih dana u Zagrebu. U Zavodu za ortopedska pomagala zagrebačkog kliničkog centra upravo mu izrađuju protezu za lijevu nogu. Socijalno je osiguran, jer je u času nesreće radio kao nekvalificirani radnik u Drvnom kombinatu u Nikšiću.

- Od Nikšića ste dopješačili sve do rijeke Pruta, granice Rumunjske i SSSR. I onda, nalijevo krug. Svetozare, to je stajalo dosta novaca. Tko je to sve financirao?

- Bogumi, platio sam sve sam; ja i moji Đurovići. Oko milion dinara to je koštalo. Ali, ne žalim
para, nego mi žao što ne viđoh Moskvu... - kaže Svetozar, zapinjući nokat kažiprsta o gornje zubalo da jače ilustrira svoju sadašnju financijsku situaciju.

- Jedino, Crnogorci me u Beogradu lijepo primiše. I u Pančevu isto tako, gdje su mi kupili nove mokasinke i rukavice. Članovi naše ambasade u Bukureštu nijesu mi dali ni dinara da tamo potrošim. Što se tiče deviza, nešto sam imao, a ček na 200 njemačkih maraka dali su mi 13. jula u Beogradu članovi ansambla "Montenegro" i još mi obećali da ću, kad se vratim, o njihovu trošku ljetovati 15 dana u Švicarskoj.

Biografija kršnog Crnogorca, koji potječe iz siromašne obitelji iz sela Bogetića kod Nikšića, jednostavna je kao i on. Potječe iz partizanske obitelji. Otac mu je penzioner, nosilac "Spomenice 1941", majke nema, a brat mu je inženjer i radi u Alžiru.

Nije oženjen, živi u Nikšiću kod sestre i tetke koja je također prvoborac. Izučio je za stolara, a poslije nesreće našao se u Zavodu za rehabilitaciju invalida u Banjoj Luci, gdje je položio ispit za radio-mehaničara. Ali, stalnog posla u Nikšiću nije mogao naći. Radio je tu i tamo, malo pa ništa.


Do granice SSSR-a i - natrag



Beograd, u kojem se zbog viza zadržao tri dana, Đurović je napustio 16. srpnja, a već 21. prešao je rumunjsku granicu kod Vršca, da bi se poslije 16 dana pješačenja preko Turn Severina, Kraiove i Karakana našao u Bukureštu.

Kaže, tih 16 dana bili su mu najteži dio puta, jer ga je iz dana u dan pratila kiša. Čitavim putem i donde i odande spavao je obično kraj ceste u vreći za spavanje, koju je nosio na leđima, ali dok je u Jugoslaviji mogao svakome tko je na njega nabasao objasniti tko je i kamo ide, sada je to bilo vrlo teško. Jer, Svetozar osim stotinjak riječi ruskog jezika zna još jedino materinski jezik.

- Pa ta kiša prokleta: danju natopi odijelo, a noću ne da spavati čak i kad se sav uvučem u vreću... Na rumunjskoj granici sve je dobro išlo. Jedino kad sam odmakao desetak kilometara naiđe rumunjska vojna patrola i, kada vidješe kod mene pištolj, prifatiše me. Deset kilometara sam propješačio s njima dok su me doveli do oficira, koji me nije razumio ni riječi, ali me pusti i vrati mi moj pištolj. Do ceste opet deset kilometara. Izmorilo me to, doboga ... - kaže.

U nekoliko navrata dolazio je u iskušenje da "sve to prekine", jer uz kišu i druge neprilike, pojavile su se i rane na stopalu zdrave noge. Ali, "što bi svijet reko" ako se vrati?

Ne, povratka nema, "pa makar crko na putu".

Poslije kratkog predaha u Bukureštu nastavio je preko Urzicenija i Burlada dalje, a 20. kolovoza u 19 sati stigao je u pogranično mjesto Albito na rijeci Prutu. Sovjetski pogranični organi izvanredno su ga toplo primili.

Čak se odnekuda našla i neka djevojka koja mu je u znak dobrodošlice dala kitu crvenih ruža. Sovjetski vojni liječnik pružio mu je medicinsku pomoć zbog rana na stopalu koje su krvarile. Prespavao je kod vojnika koji su se oko njega okupljali i častili ga hranom i sitnim poklonima.

Iza sebe Đurović je ostavio 2300 kilometara pješačenja na jednoj nozi! 

O svemu tome vojnici su znali iz "Pravde", a neku su o njemu čitali i u rumunjskim novinama.

No, pažnja je pažnja, ali, ipak, viza za ulazak u SSSR ne može se dati bez odobrenja Moskve. Iste noći, 20. kolovoza, graničari su u Moskvu poslali teleks-poruku. Te noći, međutim, poletjeli su sovjetski avioni i krenuli tenkovi na Zapad.

Sutradan, 21. kolovoza, čitav je svijet saznao da su Rusi, zajedno s jedinicama iz četiri zemlje Varšavskog pakta, okupirali zemlju Čeha i Slovaka. Izjutra, Moskva je uskratila ulaznu vizu građaninu Jugoslavije, koja je oštro osudila sovjetsku agresiju.

Idilična slika koju je Svetozar Đurović u sebi nosio i dovde donio raspršila se kao mjehur od sapunice.

Zar zaista natrag?

Nije bilo druge, jer tako je odlučio neki činovnik u Kremlju, koji je odjednom zaboravio na napise u sovjetskim novinama, na riječi dobrodošlice s radija.

Doduše, sovjetski major, koji je Đurovića lijepo ispratio i još mu dao džip da se preveze do najbližeg rumunjskog mjesta, rekao mu je da se javi ambasadi SSSR u Bukureštu i da će tamo dobiti vizu, jer je tako poručila Moskva.

Ali, Đuroviću je svega bilo dosta. Nije se ni svratio u sovjetsku ambasadu u Bukureštu, nego je sjeo u vlak i došao u zemlju. Zanimljivo, nikomu nije rekao kamo ide, ni kada će doći u zemlju, ali se dogodilo da su ga na Dunav-stanici u Beogradu sačekala i kola sovjetske ambasade iz Beograda. Što su htjeli, zašto su došli pred njega, on to ne zna, jer je izbjegavao razgovor s njima.

- Bio sam pogođen zbog sovjetske okupacije Čehoslovačke, o čemu sam saznao tek u Jasiju. Sjeo sam u kola naših drugova i iz Beograda autobusom došao u Nikšić. Nije me stid mojih Nikšićana što nisam održao riječ, jer svi znaju zašto sam se vratio... - reče na kraju.

Iluzija je srušena. Svetozar Đurović "nikada ne može oprostiti Rusima", što su se tako ponijeli.

Ispao je "krivac" samo zato što je građanin Jugoslavije. Žao mu je što ga je Kremlj, ponijet trenutnim raspoloženjem, spriječio da na svoj način iskaže poštovanje velikom oktobru i Lenjinu, veličinama koje pripadaju čitavom svijetu.


*****



Opsjednut idejom da pošto-poto napravi pothvat, sada se ponovo sprema na novi put.

Opet pješice, opet na proslavu, ovaj put u Pariz, krenut će 25. travnja, a treba da stigne 14. srpnja, na proslavu 180-godišnjice pada Bastilje.

Preko mora (trajektom) ići će do Barija, a zatim preko Apenina u Napulj ("tu ću posjetiti bolnicu u kojoj se liječio Njegoš") pa preko Rima, Genove, Liona u Pariz - ukupno oko 2300 km.

Francuzi mu rado daju vizu, ali netko mora biti pokrovitelj puta, garant za izdržavanje mladića. On para nema dovoljno, pa je na sto muka. Otvorio je žiro-račun broj 208-620-7150-742 kod Komunalne banke u Nikšiću i zamolio me da to objavim.

"Pa, ako se tko sjeti, neka mi pomogne u pripremi pothvata" - kaže taj mladi čovjek nemirna duha, koji ga nesavladivom snagom vuče po zemljinim meridijanima. Redakcija VUS-a poslala mu je 1000 novih dinara.

Tekst: S. Zogu (VUS, 1969.)


Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate







No comments:

Post a Comment