Mladen Kušec ("Tonkica Palonkica", "Patuljci pojma nemaju"): Rad na vraćanju ljudskosti



Nemojte dopustiti da televizor priča umjesto vas. Okupite prijatelje, ja to radim, i nemojte tjerati djecu u drugu sobu. Kad počnete pričati kako ste krali voće, kako ste bili Indijanci, vaše će vas dijete zavoljeti i reći "To je moj tata" i bit će ponosno da ima tatu - apelira i tvrdi novinar i književnik za djecu Mladen Kušec

Mart 1986: Jedan čovjek na našoj uštogljenoj televiziji, gdje se uglavnom održavaju intelektualna sijela s nemaštovitom inscenacijom, popustio je pod silinom emocija i zaplakao pred milijunskim gledalištem, a to su kamermani i redatelj pokušavali nevješto sakriti.

To je bio Mladen Kušec, novinar i književnik, autor priloga u toj "incidentnoj" emisiji (Dobar dan op. ur.), u kojem je sabrano i profesionalno razgovarao s napuštenom djecom, tragičnim bićima s mučnom prošlošću i tamnom budućnošću.

Ali, kao gledalac vlastite emisije nije izdržao ponovni susret.

Odjek na tako emotivno emitiran poziv za pomoć golem je.

Stotine ga danonoćno zovu i zanimaju se za tu napuštenu djecu, a stotinjak ih je već uspostavilo kontakt s ustanovama u kojima je emisija snimana.

Mladen Kušec (foto: Marko Čolić)
- U razgovoru o vašem prilogu, redatelj emisije Dobar dan prognozirao je da će mnoštvo ljudi reagirati i doći do te djece, te upozorio na realnu mogućnost da mnogi površno shvate kontakt i ubrzo odustanu. A što će u tom slučaju biti s djecom koja su veoma osjetljiva i željna ljubavi?

- Moj je kolega u pravu, vjerojatno će mnogo njih odustati nakon prvog oduševljenja. No, čuli ste odgajateljicu - od njih šezdesetak, petero će sigurno ostati. A što to znači? Ako smo uspjeli da petoro djece nađe prijatelje, ne nove tate i mame, samo prijatelje za cijeli život to je mnogo!

Emisijom smo željeli potaći ljude da se upoznaju s tom djecom, da poneki dođu i sprijatelje se s mališanima. Subotom i nedjeljom, kad djeca imaju izlaz, obitelj može povesti to dijete sa svojim djetetom u zolooški vrt, u kino... 

Neće biti u grupi, doživjet će jedan ručak, jedan dan u obitelji, i to možda prvi put u životu. 

Te subote i nedjelje njima su najteži u životu. Najmanje ih se tada mazi, jer i tete moraju imati svoje subote i nedjelje.

Kad razgovaraš s njima, ne možeš izdržati.

Oni se maze, grle te, zavlače se u tebe, jer im nedostaju mama i tata.

U krevet ih sprema teta, hrani ih teta, diže ih teta, pusice im daje teta...

Ali, sve je to teta, a gdje je tu majka?

- Gdje su im roditelji? Kakvi su to ljudi?

- Pitam se: kojim pravom imaju djecu? Evo primjera! Imaju ih petoro, svi su po raznim domovima ili zavodima. Roditelji su u zatvoru zbog teškog nemara o djeci. Za vrijeme dopusta, ili kad iziđu oni će ponovno imati dijete. 

Kojim pravom? 

Ako ja sjednem pijan u auto i napravim prekršaj, oduzmu mi dozvolu. Oni su sasvim pijani, i niko im ništa ne može jer su zadržali sva prava na djecu. 

Ako netko želi usvojiti njihovo dijete, oni ne daju. 

To nema veze s humanizmom, to nema veze s mozgom! Taj zakon treba mijenjati!



Nedostaje nam komunikacija



- U vašem razgovoru s tom djecom nije bilo te gorčine.

- Što sam hito postići, ono što nam svima nedostaje - to je toplina! Gledaoce je šokiralo da jedan čovjek grli odbačeno dijete i s njim razgovara o tome kako pada kiša, kako izgledaju kapljice, kakve bebe ima. 

Što sam ga pitao?

Tko te budi ujutro, tko ti daje pusu, tko te oblači, češlja...?

Ni u jednom odgovoru nema majke. To je šok!

Dijete sam zaštitio da ga ne podsjetim na majku, a ljude pred ekranom zaprepastio sam jer sam postavio normalna, ljudska pitanja koja više i ne poznajemo.

Mi više ne trzamo ni na prognozu vremena jer su kiše prestale padati, one se OBARAJU u oborinama.

Ja ne znam koji im je vrag!

Lijepe, normalne riječi koje mi imamo pretvorili su u ciklone i vremenske situacije.

Djeca su spontana, jer se koncentriraju na ono što odgovaraju, a mi se koncentrirano na to kako ćemo ispasti pametni.

Pa naši... Bilo tko, tko dođe na ekran, govori tako da ne možeš čuti nijednu ljudsku riječ.

Zbog toga je velika senzacija što su meni suze potekle.

Pa, zašto, ljudi moji, ja sam milijardu puta u životu plakao!?

I dalje ću raditi na vraćanju ljudskosti.

To je to što se dogodilo na televiziji... mene je prekinulo, ja, jednostavno, nisam izdržao ponovni susret s tom djecom... kao da imaš potres mozga, pa sam još jedino uspio reći:

"Ajd' k vragu, bez veze, sad ne mogu ništa više..."

I uistinu nisam mogao nastaviti razgovor.

- Vi smatrate da su ljudi postali hladniji, otuđeniji...

- Nedostaje nam komunikacija. U tramvaju su se ljudi svađali. Danas više nema prave svađe, odmah se vade noževi. Nema razgovora! 

Nekad su se svađali pet tramvajskih stanica, i svi su uživali. Danas ne možeš čuti svađu. Ma, ne možeš ništa čuti, ljudi su se nekako zatvorili sami u sebe!

Jedne večeri radio sam na radiju Večernji program.

Bila je velika kiša u Splitu, i javi se otud jedna djevojka. Kaže da je u strašnom stanju i pita me:

"Je li danas dan da se ubijem?"

- Nije li to posljedica nedavno emitiranog filma Poziv u pomoć upravo s takvom temom?

- Ne, to se dogodilo jesenas! Razgovarao sam s njom više od pola sata, u međuvremenu su vijesti "iscurile", a morao sam ih najaviti. Poslije su me ukorili.

- Taj razgovor nije otišao u eter...

- Počeo sam snimati, no Večernji program nije emisija tog tipa. Ali, ja sam njoj bio potreban, to me je uistinu potreslo.

Nevjerojatno koliko ljudi zove poslije deset sati uvečer!

Imaju razne probleme, žele nekakvu glazbu... To su sitne želje.

Ali oni žele s nekim porazgovarati. Hoću reći, ima mnogo usamljenih ljudi kojima je radio sugovornik.


Svaku smo igru sami morali izmisliti



- Imate mnogo primjedaba na današnji način života. Vi ste odrasli u željezničarskoj koloniji u Maksimiru. Je li vam svijet izgledao ljepši kad ste bili mali?

- Živio sam u naselju koje je, iako davno građeno, bilo humanije sagrađeno nego današnje zgradurine. Svaka kuća imala je svoj vrt, svoje trešnje, svoje šljive.

Ja sam krao voće kod svog prijatelja, a on je išao k meni. Moj je otac ganjao njega, a njegov mene. To je sve bio užitak i igra!

Bavili smo se sportom, trčali smo oko Zoričićevog trga, skakali udalj, boksali se, vježbali skok s motkom, zapravo običnom letvom! 

Svaku smo igru sami morali izmisliti. Roditelji su mnogo radili, ali i bez auta sve su stigli napraviti u životu. Uvijek su imali vremena za svoju djecu. 

Gledam danas, sve je puno raspuštene djece! 

Pedesetih godina, u poratno vrijeme, svi smo bili siromašniji, no ja tvrdim da je to bilo sjajno ljudsko doba!

I zato se stalno vraćam u djetinjstvo.

Moj je otac sa sobom nosio hranu kad je odlazio na put, a nakon dva ili tri dana donosio ju je natrag i podijelio djeci tvrdeći kako je jeo na putu.

Nisam za to vrijeme, ne želim da se vrati, no ta je hrana bila više od hrane.

Imam dvoje djece i imam problema s njima, odnosno oni sa mnom. Nisam dovoljno s njima, nitko od nas nije dovoljno sa svojom djecom...

A stalno tvrdimo da zarađujemo i da ih moramo dignuti na noge, da im moramo nešto osigurati.

Moji roditelji osigurali su mi ljubav i prijateljstvo.

- Kako ste se družili u to vrijeme, jesu li postojali gangovi?

- O, da! Ležali smo na tom Zoričićevom trgu, a ja sam morao "pilji, gilji za čika Peru".

Gang starijih, koji me trpio u društvu, ležao je, a ja sam ih morao travkom škakljati po tijelu i tabanima da bih smio slušati njihove priče o tome kako žive dečki od šesnaest godina. 

Tu su se izmišljale priče o djevojkama, prvi seksualni doživljaji, kontakti.

Nitko, dakako, nije imao pojma, ali ja sam ih satima škakljao da bih nešto naučio.

Ili, poslali bi me u krađu voća koje sam donosio u njedrima, ali nisam smio s njima jesti.

Katkad sam preprodavao karte za kino koje su oni kupovali.

Milicija me je lovila, a za nagradu bih, u najboljem slučaju, dobio pomoćno sjedalo ili "divljaka".

"Divljak" je bila karta nacrtana tušem. Satim su je izrađivali, a morala se podvaliti na ulazu, pa zatim otići pod klupu i biti pod nečijim nogama. 

Onda si morao zamoliti toga stričeka da te pusti malo viriti, i tako gledao cijeli film s onog crnog poda, namazanog šmirom.

Dakako, kod kuće su slijedile batine da je sve pucalo u glavi, jer si se vratio prljav kao svinja.

To je djetinjstvo koje je toliko značilo mojoj generaciji! Pogledaj Sidrana, pogledaj Kusturicu! Dollv Bell je moj film, to je moje djetinjstvo!

To su ljudi koji su ekonomski, intelektualno, porodično i stvaralački upravo sada najjača snaga, i svi se vraćaju dobu tog zajedništva i ljubavi koju smo imali.

Možemo govoriti o kompjutorima, o ne znam čemu, ali svi smo mi željni dobrog prijatelja. A tada smo to imali!


Nemojte tjerati djecu u drugu sobu



- Razgovarate li sa svojom djecom o tom vremenu?

- Oni to ne vjeruju! Ne mogu shvatiti da nije bilo televizije, da smo pedeset i osme Joža Vlahović i ja donijeli televizor preko granice i da smo ga postavili u vrt kod jednog mog prijatelja, profesora Perovića.

Zvali smo ga Dule. Svi smo imali nadimke. Ja nisam Mladen Kušec, ja sam Mlaj, bio sam Krava, imam prijatelje Kozu, Sovu, Vrapca, Pivca...

Moja djeca ne mogu shvatiti da smo u dvorištu postavili klupe i stolice i da su svi susjedi došli gledati Grac na kojem se ništa nije vidjelo od snijega.

Ljudi su satima buljili u siluete koje su prolazile ekranom, to je bila pedeset i osma godina.

I, kako sad pomiriti to dvoje? Nemoj djetetu nametati svoju priču! Pusti ga u njegovu životu, ali mu pokušaj približiti ljudsko.

Nemojte pustiti da televizor priča umjesto vas! 

Skupite prijatelje, ja to radim, i nemojte tjerati djecu u drugu sobu.

Kad počnete pričati kako ste krali voće, kako ste bili Indijanac, vaše će vas dijete zavoljeti i reći "To je moj tata", i bit će ponosan da ima tatu.

Ali, dok nastavljaš glumiti frigidnog idiota u kravati, gospona profesora ili gospona liječnika, kopaš jaz između sebe i djeteta.

On je željan čuti da si popišao gaće, da si pao u grabu, on želi čuti da si bio malen i da si plakao kad su te tukli.

Ja sam klečao na kukuruzu i dobio grdne batine kad su me milicajci ulovili na tuđoj voćki. Morao sam im pumpati i krpati gume da se iskupim.

Onda su se milicajci vozili na biciklima s tablicom na rami. 

To ispričaj svom djetetu, a ne ono: 

"Di si bio? Što si radio? Kako je bilo danas u školi?"

Jeziva priča iz Tonkice Palonkice zvuči ovako:

"Kako ti je ime?

Koliko imaš godina?

Ko ti je kupio te lijepe hlače?

Je l' piškiš u gaće?

Slušaš mamu?

Slušaš tatu?"

Pa to je grozno! Kao da ja sad vas pitam:

"Ko vam je kupio te hlače? Odakle vam lova za pijacu? Slušate li starije?"

Postavljamo li mi takva pitanja jedni drugima? Ali, djeci ih postavljamo?

- Kakav je kraj te Jezive priče?

- Grozan! Padaju svi u nesvijest jer, to je "za ubiti se." Nije li grozno kad dijete dođe iz škole, i ti ga pitaš: "Što je bilo danas u školi"? I tako svaki dan... svaki dan!

To počinje sa šestom godinom života i traje sve do dvadesete.

"Što je bilo u školi? Što je bilo na fakultetu? Što su te pitali? Što ste učili?"

To je strašno!


Matošec i Letica



- Aktivni ste prema stvarnosti oko sebe. Taj napadački, golgeterski temperament osjeća se i u vašim emisijama, u kontaktu s klincima. Kakva je najčešće njihova reakcija, povlače li se?

- Klinci se vole boriti. Jer, čovjek je zapravo borac, tako se komunicira, tako se klinci uče. Ne boje se borbe ni riječima ni stavovima, ne skrivaju se. 

Meni katkad izlete i škakljive stvari, jer se osjećam zaštićen svojim djetinjstvom, to je ono pravo! 

- Je li s vama netko razgovarao kao s ravnopravnom, odraslom osobom, ili su vam samo dijelili čvrge?

- Imao sam dva sjajna čovjeka u životu. Prvi je Milivoj Matošec koji je objavio moje prve pjesme, a nije me poznavao. Našao ih je u nekoj bilježnici.

To je bio čovjek koji je sa mnom razgovarao, kojem sam se javljao i koji se meni javio kad me duže nije bilo.

To je bio moj sugovornik, moj prijatelj!

Imao sam sreću što me taj čovjek nije mijenjao, nego me tjerao dalje. Znao je što mogu. Uvijek je govorio:

"Mladene, samo budi onakav kakvog te ja znam! Hajde, takvu emisiju napravi!" 

I tako su nastali Patuljci pojma nemaju.

To je bio sjajan urednik!

Pokazao mi je novinarstvo i oformio me kao književnika.

Drugi čovjek koji me uistinu napravio novinarom jest Zvonko Letica. Vratio se iz SAD, postao glavnim urednikom Radio Zagreba, i to je bilo novo novinarstvo!





Šezdeset i treće bio je potres u Skoplju, i on je rekao: 

"Kušec, u Skoplje!" 

A išla su sve sama velika novinarska imena.

- Kakve ste priloge radili u Skoplju?

- To su bili mali susreti s ljudima. Jedan od tih materijala, sjećam se, trajao je minutu i trideset i sedam sekundi, a urednici ga nisu htjeli objaviti šest mjeseci.

Uvukao sam se u kanalizacijsku cijev i snimio igru jednog malog dječaka koji se igrao s mačkicom i koji kaže samo nekoliko riječi:

"Maco, macice, ja nemam nikoga! Ja sam sam, hajde se ti igraj sa mnom!" 

Na makedonskom je to tepao.

- Jeste li objasnili slušaocima da ste u cijevi...?

- Ništa nije trebalo objašnjavati, sve se shvatilo. I šest mjeseci to nitko nije htio objaviti! Već je bio raspisan zajam za Skoplje, kad je Josip Vuković slučajno mijenjao čovjeka u Dnevniku.

Slučajno je našao i preslušao zabačenu vrpcu na kojoj je pisalo Skoplje.

Objavio ju je na kraju Dnevnika. Nakon toga, to su emitirale sve radio-stanice. 

To mi je bio najljepši materijal u životu, a bio sam balavac, novinar-početnik!

Na žalost, materijal je izbrisan. Kad slažu arhivu, brišu sve sto nisu rukovodioci. To je sjajno!

Ali, i ja imam negdje popis.

Četrdeset naših najviših rukovodilaca potpisalo mi se i zahvalilo na tom prilogu, jer su ljudi fantastično reagirali pri upisivanju zajma.


Pa kako to strip kvari djecu? 



- Ta je pojedinost očito imala snagu iskrenosti i spontanosti koju imaju djeca, a odrasli je deformiraju manje ili više. Kad se zbiva ta promjena?

- Onoga trenutka kad toliko odrastemo da mislimo kako moramo biti pametni. Napisao sam priču s naslovom Saša. To je istinita priča koja se dogodila mojoj kolegici.

Mama je svoje dijete, kad bi god učinilo nešto dobro, pohvalila i potapšala:

"Vidiš, Saša je pametan, veliki dečko!"

Hodi k vragu, zašto radiš od malog - velikog dečka! Pusti ga da bude malen kad jest malen! Samo je sada malen, i više to nikada neće biti. 

Tu počinje sve, tu počinje tragedija!

I tako je malog dečka mama naučila piškiti muški. I Saša je bio sretan, jer samo veliki dečki pišaju muški, stojećki. 

Pola sata kasnije, kuca Saša na vrata, mama otvara vrata i - ima što vidjeti! Stoji Saša na vratima i hvali se: 

"Mamice, ja sam naučio i piškiti i kakiti muški." 

Ukenjao se.

Tada je mama sama sebi rekla: "Bože, ja sam idiot!"

I poslije je Saša imao pravu mamu i postao ponovno mali Saša.

Treba priznati djetetu: i ja sam bio popišanac kad sam bio malen, a sad sam inženjer... sad sam strojobravar ili tramvajac!

To im moraš reći, oni to ne znaju. Ja sam naučio o književnicima takve idiotarije da je to sramota.

Mene su odgojili stripovi, a meni sada vele: "Stripovi kvare djecu!" Pa kako to strip kvari djecu? To je moj prvi likovni doživljaj, ja zahvaljujem stripu što sam postao čovjek. 

Mi smo ležali u onom parku i gutali stripove, jedan je čitao, a ostali su gledali.

- Koji su to stripovi bili?

- Stari mačak, Polagana smrt... u časopisu Horizonti Matošec je bio urednik.

- Poštujete li moderne medije koji zaokupljaju djecu, strip, muziku...?

- Nisam protiv te glazbe, ali želim svratiti pozornost toplinom, najobičnijom pričom, jer me ne može uzbuditi taj "teški metal". Oni su postali odvratni sami sebi, jer tako mogu živjeti samo medijski, samo na ekranu.

No, klinci koji to gledaju počinju u sebi tako razorno živjeti, tako pusto, prazno, u nekakvim razvalinama, cijevima... To je deprimirajuće!

Klinci se poistovjećuju s njima, a oni se sami sa sobom ne poistovećuju, samo prodaju svoju glazbu, zarađuju kruh, a generacije najmlađih nastavljaju živjeti na taj način.

Ja mislim da ljudi prave svijet tako da prave film do filma, pružaju ruku od ruke, da urlaju ako treba urlati, da se svađaju ako se treba svađati. Najgroznija stvar na svijetu jest konstatirati: moj film neće pomoći, moja ruka neće pomoći, moj bunt novina neće pomoći!

Evo, malo prije, tu dolje, ispred zgrade snijeg pada, mećava, svi se nekamo žure, a vidim malog dječaka koji nosi golem bunt novina. Kažem mu: "Propašće ti novine", a on odgovara:

"Neće, jer ću ih ja donijeti kako bilo da bilo, papir je uvijek papir!"

I on kroz taj snijeg vuče novine kao mali mrav. To je za priču!

Toga trena, budući da ja nisam ravnodušno prošao pokraj njega, zaustavili su se neki stariji ljudi i počela je diskusija: "Pogledajte malog dečka!"

Ma, nije on mali dečko, nego veliki, a mi smo mali ljudi koji ga nismo opazili.

On jedini, u toj noći kada pada snijeg i kad se svi pitaju hoće li zimska služba izići na vrijeme, vuče te novine, golem bunt, pada pod njim, ruši se...

Križni put nije ništa prema tome.

Ne znam mu ime, ali to su ti mali ljudi, to smo mi. Ako svatko od nas izvuče svoj bunt novina gdje je potrebno, napravit ćemo nešto... Ako ne, onda nema šanse.

Razgovarao: Krešo Skozret, obrada: Yugopapir (Studio, mart 1986.)






Zvezde "Electronic Jugotona" na Yugopapiru

Beograd ..... Zdenka Kovačiček ..... Zana ..... Električni orgazam ..... Pekinška patka ..... Laboratorija ..... Fabijan Šovagović ..... Igor Savin ..... D'Boys ..... Denis & Denis ..... Du Du A ..... U škripcu ..... Parlament ..... Dorian Gray ..... Hans Christian Andersen ..... Slađana Milošević ..... Oliver Mandić ..... Borghesia ..... Mladen Kušec .....


Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)