Kako je izgledao prvi ratni mjesec Dubrovnika 1991: Trideset dana bez struje, vode, komunikacija...

Novembar 1991: Kada me prije nekoliko dana telefonom iz Njemačke nazvao moj radni kolega, prve riječi bile su mu:

"Konačno si se izvukao iz Dubrovnika.

Tvoju dugogodišnju ljubav prema tom divnom gradu dobro si platio..."

Da, odista, bilo je tako... Trideset dana bez struje, vode, komunikacija...

Trideset dana košmara, kada više nisam znao ni šta nose dan i noć, da li spas iz tog pakla ili produženje zatočeništva. Dnevnik stoga nisam ni vodio po danima, nego po događanjima i trenucima koje nam je podarila sudbina. Svaki dan gotovo da je proticao isto, a, opet, svaki je bio različit u tom sumornom iščekivanju trenutka kada će doći spas ili, možda, stradanje...

Tek u takvim trenucima okruženja i nedostatka mnogo čega čovjek najbolje može da shvati koliko su dragocjeni i najobičnija baterija ili svijeća, kap vode ili bilo čega drugog. Zahvaljujući crkvama imali smo, doduše, dovoljno svijeća, koje su nam donosile svjetlo u tmini.

Kada je Dubrovnik blokiran, mnogi su, vjerovatno, mislili da mi gladujemo, ali prvih deset dana mi smo jeli meso dan i noć i pričalo se po Stradunu da nam već izlazi na nos i uši! Tako je bukvalno bilo u cijelom pučanstvu, jer se meso iz zamrzivača moralo odmah pojesti, pa je davano i poklanjano, samo da se ne baci...

Užasno je i bez vode, ali Dubrovniku je u ovom ratu ogromna olakšica - more. Banja-plaža na Pločama, kod hotela "Ekscelzior", postala je javno gradsko kupatilo, jer smo se svi u trenucima relativnog primirja, našamponirani od glave do pete, kupali i skidali prljavštinu sa sebe, a mnogi govorili: "Hvala dragom Bogu što je ove godine more dosta toplo i u oktobru".

Ali, ne bih sada o svemu tome: o redovima za hranu i vodu, o tome kako je teško ostati bez električne energije i plina, kada ne možete skuvati ništa, ni pojesti ni popiti toplo, i kada je i kavopijama najmanje bolno bilo ostati upravo bez dragog napitka...

Ne, napisao bih nešto o razaranjima naših duša, o tome kako smo u nedostatku veza, komunikacija i informacija (ili istinitih informacija) bili gotovo izgubljeni kao na kakvom pustom ostrvu, što je mnoge dovodilo do očaja, ali i o bliskosti ljudi u takvom zatočeništvu, kojima je sudbina podarila istovjetni nespokoj i da čekaju milost drugih.


Sloga i mržnja



Meni su najteže padali zvukovi pucanja, eksplozija, bombardovanja, te tutnjave, pištenja i... mržnja. Bilo je strašno i nikada se ne proširilo, posebno u našu Bosnu i Hercegovinu, ali i nigdje na zemaljskoj kugli. Jer, u tim trenucima strašno je i kada vas niko direktno ne gađa.

Dubrovnik je opkoljavan sa sve četiri strane i slušali smo i preživljavali djejstva topova, minobacača i svih vrsta artiljerijskih oružja i oruđa, i sa kopna, i sa mora, i iz vazduha... Tuklo je dan i noć iz Konavala, od Zvekovice, Župe dubrovačke i Slanoga. Teško je zaboraviti i Mokošicu i Komolac te famozno "golubinje gnijezdo" teškog mitraljeza, koji nikome nije dao da priđe kako bi se osposobili uređaji za struju...

Kada, recimo, počne paljba u pet ujutro i traje sve do 22 sata uveče, ima da vam "puknu" i mozak i glava. Dovoljna je samo na jednom frontu. A ako se udruže sadejstva topovnjača sa mora, aviona iz vazduha, i ako počne paljba sa više strana, iz gotovo svih pravaca, tada, bogami, ne možete ni misliti, ni spavati, ni jesti, ni sjediti, ni pričati, a uz sve to ne vrijedi ni kukati.

U takvim prilikama teško je padala posebno - mržnja!

Sjetio sam se predavanja iz predvojničke obuke i davnih riječi da vodimo računa o ratnoj propagandi i psihološkom ratu koji mogu bolje da ubiju od puščanog metka. Tada mi je to bilo smiješno, a sada sam se uvjerio u svu istinitost tih riječi, tim prije što je ratna propaganda sada dovedena gotovo do savršenstva.

Dubrovnik je ostao bez novina prije prvog oktobra - kada je počeo napad na grad. Ali, u Dubrovniku se dobro čuju mnoge radio stanice: od Hrvatskog radija, Studija Zagreb i Radio Dubrovnika do beogradskog, titogradskog, novosadskog i niškog radija. Namjerno preskačem objektivni Radio Sarajevo.

Slušajući i jednu i drugu stranu, vi nikada niste znali šta se odista zbilo: da li su Crnogorci prešli Debeli brijeg ili nisu; isto tako, prema tim radio vijestima vojska je nekoliko puta zauzimala Plat i Kupare i to u razne dane; nismo tačno znali ni Čije jedinice se nalaze u Slanom, a prema vijestima jedne radio stanice JNA je već odavno ušla i u sam Dubrovnik!

Tek kasnije, od predstavnika posmatračke misije iz Evropske zajednice saznali smo i kako su jedinice JNA stvarno ušle u Cavtat.

Da je i u tom krugu neistina bilo objektivnih ispovijesti neka, kao primjer, posluži razgovor sa predsjednikom Kriznog štaba Cavtata, u redovnoj emisiji Radio Dubrovnika.

Prethodnog dana jedinice JNA gotovo cijeli dan tukle su po Zvekovici, Cavtatu i okolini. Odjekivale su strahovite detonacije... Novinar je pitao predsjednika Štaba da li je ostalo bilo šta od Cavtata, a ovaj je odgovorio: "Mi smo na brzinu pregledali grad i iznenađeni smo: nije bilo nikakvih razaranja, samo je nekoliko granata palo na plažu".

Novinar nastavlja: "Pa zar nisu srušeni Račićev mauzeloj i crkveni toranj?"

Uslijedio je odgovor da su samo okrznuti.

Novinar nastavlja: "Sigurno ima mrtvih i ranjenih", a predsjednik odgovara da nema mrtvih već nekoliko povrijeđenih. Istina, ima jedan poginuli u Zvekovici, ali do njega ne mogu da dođu i da ga sahrane. Slijedi novo pitanje: "Mora da je materijalna šteta ogromna?", te odgovor: "Koliko smo ocijenili u prvi momenat, nije velika. Nešto vozila je pogođeno u gradskoj luci..."

Tu je nastao prekid razgovora, ali zadivio me svojom objektivnošću predsjednik cavtatskog štaba.


Mala Ivana



Da je ofanziva JNA na Dubrovnik iznenadila i same Dubrovčane, kao i nas goste, najbolje ilustruje ponašanje moje gazdarice Anke. Tog jutra, oko 6,30, pošla je na pjacu, na Gundulićevu poljanu, po smokve i ribu. Probudio sam se i čuo pucnjavu i praskanje - dobro je "lupalo". Istrčao sam na stepenište i pitao Anku: "Kakva je ovo pucnjava", a ona mi je gotovo spokojno odgovorila:

"Ma kakva pucnjava. To radnici na Peskariji (koja se renovira) bacaju daske!"

Anka se, međutim, brže vratila nego što je otišla, bez smokava i bez ribe, jer su se svi sa pjace razbježali. Nisu, na žalost, u pitanju bile daske, već odjeci pucnjave sa topovnjače...

Ubrzo se kod Anke okupilo dosta rodbine - izbjeglica - tako da nas je povremeno u njenom stanu bilo po desetoro i više na hrani i spavanju. Bilo je i djece i jedna slatka osamnaestomjesečna Ivana, naša jedina razonoda, kojoj u prvo vrijeme rat nije smetao, ali kasnije su počele teškoće kada više nije mogla da za doručak dobije "svoje jaje" ni po cijeni od 50 dinara.

Dogovorili smo se i oko podjele posla: ko će kuvati i prati, ko običnu i morsku vodu donositi, ko vršiti nabavku, ko čuvati slatku Ivanu, a ko pratiti vijesti na jedinom tranzistoru...

Nismo se jedino mogli sporazumjeti kako je došlo do ovog ludog rata... ali smo u slozi živjeli trideset dana svi - i Hrvati, i Srbi, i Jugosloveni, i Crnogorci, kao i jedan Srbijanac iz Arilja, koji se izjasnio kao Evropejac!


Dani izbavljenja



Iz Dubrovnika je prije nego što je došlo do potpunog okruženja grada i blokade luke Gruž, otišlo, evakuisalo se ili pobjeglo dosta Dubrovčana. Ko je otišao, kako i zašto, da li je tu bilo i dezerterstva - razgovaralo se i na jednoj redovnoj konferenciji za novinstvo dubrovačkog Kriznog štaba u Press-centru.

Postavljeno je bilo pitanje kako se dozvolilo da iz grada ode toliko mladih ljudi, zar oni nisu imali obaveza prema svom gradu i Hrvatskoj. Između ostalih, za mene je bio značajan jedan odgovor i objašnjenje: odlukom Sabora od 8. listopada raskinute su sve državno-pravne sveze na temelju kojih je Hrvatska s ostalim republikama i pokrajinama tvorila bivšu SFRJ, građani iz drugih republika mogli su sada da odu kao državljani drugih država!

Bez ijednog svog poteza postao sam tako strani državljanin.

Ali, nije išlo baš tako.

Vodilo se računa da muškarci od 18 do 60 godina ne mogu ni iz, ni u Dubrovnik. Nije pomoglo ni moje strano državljanstvo! Doduše, dobio sam dozvole da sa suprugom pređem granicu Slovenije (!), ali htio sam i da pređem granicu Crne Gore, pa za Sarajevo.

Na kraju, pomogli su nam iz Crvenog križa (gospođa Stanka Kodelli), iz Općine Dubrovnik (gospodin Đuro Kolić) i pratilac posmatračke misije Evropske zajednice, gospodin Mišo Mihočević.

Brodom "Argos" (sa pregovaračima i posmatračima) stigli smo u Cavtat. Tu nas je, u ime Vojno-pomorskog sektora Boka, dočekao kapetan Sofronije Jeremić i predao Komandi mjesta Cavtat.

Kako, najzad, ne spomenuti i dobre momke na služenju vojnog roka iz Doboja, Herceg-Novog, Bitolja i iz Istre - koji su nam, dok smo čekali dalji prevoz, davali sendviče, pravili limunadu, kuvali kafu.

Tu su nam šest sati poklonili pažnju i komandant mjesta Cavtat kapetan T. Krajnović i svi drugi, čija imena nismo zapamtili. A posebno smo zahvalni vodniku vojne policije koji nas je noću, sa novinarom "Narodne armije", vojnim autom, uz posebne dozvole, prebacio do Herceg-Novog.

Usput smo imali četiri vojne kontrole. Čuli smo i jedan rafal od Zvekovice. Vidjeli smo stoku koja luta i mnoga zgarišta... Najzad, preko Graba, došli smo taksijem u Trebinje, a potom autobusom preko Tjentišta, Goražda i Romanije u Sarajevo.

Kada sam stigao kući, u prvi mah pomislio sam da je sve to bio samo san. Ipak, sve je bila stvarnost. Svoju ljubav prema Dubrovniku "dobro sam platio". Pamtiću ga, kao i sve one plemenite ljude s kojima sam dijelio dane zatočeništva...

Napisao: Boro Bajić (SOS, 1991.)


Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate




No comments:

Post a Comment