Anka Kecman-Petrov, prva žena u Prvoj tenkovskoj brigadi NOVJ: Od Rajlovca do bitke za Čapljinu

Studeni 1981: U prazničnim danima, kad proslavljamo rođendan Republike, neustrašive žene kakva je Anka Kecman-Petrov imaju što ispričati mladima, pa i povjesničarima.

Anka je ušla u povijest u trenutku kad je ušla u tenk, prvi tenk naše oslobodilačke vojske i u kojemu se našla prva žena među tenkistima...

Iz borbe u borbu koračala je sedamnaestogodišnja bolničarka Anka Kecman iz sela Drinića kraj Bosanskog Petrovca, u stroju Prve krajiške brigade.

Bila je i u onoj poznatoj borbi kad su na rajlovačkom aerodromu planule omražene njemačke "štuke" i "messerschmitti". I kad se Prva krajiška povlačila pod pritiskom tenkova...


*****



Kolovoz 1943: Bio je sumrak. Komandiri i komandanti izabraše samo mlade, snažne i izdržljive borce i bez objašnjenja se novoformirane kolone izgubiše u ljetnoj noći. Koračali su dugo i naporno, a onda su sa posljednjih uzvišenja ugledali neobičan prizor: svjetla kao u nekom velikom gradu, čudne, polukupolske građevine i vozila što mile upaljenih farova prostranom ravnicom.

Kao neki davno zaboravljeni prizor iz bajke. Tako je izgledao rajlovački aerodrom, onoga dramatičnog dana ratne 1943...

Naređenja su bila kratka i vrlo jasna: likvidirati stražarsko osiguranje aerodroma i preći u opći juriš. Svaki borac je nosio sa sobom naramak slame i čim je došao u priliku da nešto zapali, nije oklijevao ni trenutak, bilo da je u pitanju avion, vozilo, skladište, zgrada. Povlačenje po naređenju.

Povlačili su se pred tenkovima. Ali s njima će se Anka kasnije susresti na drugačiji način.


U paklu Pete ofenzive



Anka Kecman, Prva tenkovska brigada
Zaredale su borbe, jedna teža od druge. Nijemci su nadirali od Sanskog Mosta prema Grmeču. Trebalo je zaštititi Vrhovni štab i Centralnu bolnicu. Sveto Kačar, komesar Drugog bataljona, bio je kratak:

- Drugovi i drugarice, neprijatelj smije samo preko nas mrtvih zauzeti ove položaje. Iza nas je nezaštićena ranjenička kolona.

- I smjenjivali su se juriši i obrane položaja - priča danas Anka - Nijemci, kao da su po čvrstini otpora osjetili da se nalaze na dobrom putu da zadaju smrtonosni udarac našoj vojsci i nisu žalili žrtve.

U jednom strašnom naletu iznenadio ih je famozni "trup". Bili su to posebno odabrani i obučeni komandosi na skijama. Udarili su s boka i izmiješali se s partizanima. Nijemce su mogli razlikovati samo po šljemovima. Na sve strane jauci ranjenika:

- Anka, ranjen sam! Anka, ovamo! Anka brže!

- Žurila sam koliko sam mogla - nastavlja Anka. - Često sam se puškom morala probijati do ranjenika. Bilo je užasno. Oni su Nijemci iz "trupa" bili pravi gorostasi. Činilo mi se tada da ih ni puškom ne mogu oboriti s onih brzih skija. Ali, malo-pomalo, padali su... Ja sam se probijala bojištem od jednog do drugog borca. Bili su to moji seljani, susjedi, rođaci. Na rukama su umirali: Sava Stojanović, Drago Banjac, Neđo Čelar...

Začudo, nije bila ranjena.

Poslije, u jednom okršaju, na granici Bosne i Hercegovine, osjetila je samo tupi udarac u glavu i više se ničega ne sjeća. Sav pakao Četvrte i Pete ofenzive prošla je na ranjeničkim nosilima u onoj istoj, Centralnoj bolnici za koju su se tako lavovski tukli.


Između života i smrti



Onda je prvim savezničkim transportnim avionom "Dakota" u Italiju prebačena Anka Kecman-Petrov, danas umirovljenica. Partizanski kirurzi postigli su pravo čudo. Primitivnom opremom i u nemogućim uvjetima operirali su tešku ranu na lijevoj polutki glave.

Savezničkim liječnicima je ostalo još samo da se brinu o rani do Ankina potpunog ozdravljenja.

Trećina kosti lubanje je uklonjena i buđenje teškog ranjenika je očekivano s nestrpljenjem. Hoće li se moći kretati, da li će sačuvati dar govora i što je najvažnije - hoće li joj razum biti pomračen ili djelomično oštećen?

Anka se osvijestila jednoga sunčanog popodneva i prvo što je još prije otvaranja očiju čula, bio je razgovor medicinskog osoblja na stranom jeziku. Tada se prisjetila posljednje borbe i ranjavanja. Povjerovala je da se nalazi u njemačkoj bolnici - kao zarobljenik. Razmišljala je kako da se dočepa nekog pištolja i tako prekrati muke koje je očekivala. Ali, svjesno stanje nije dugo trajalo. Ponovo je izgubila svijest.

Kad se ponovo probudila, čula je i dozivanje na našem jeziku. Koliko je tada bila sretna! Otvorila je oči širom i osmjehnula se. Britanske liječnice su bile oduševljene. Smjesta je dobila nadimak: Jolly. Prevedeno na naš jezik, kako joj je objasnio naš liječnik, to je značilo: veseljak.

Bolnica se nalazila u talijanskom gradiću Barletti. Potekli su dugi, mirni dani, puni sunca, šetnji i razgovora. Od naših ranjenika je saznala da je nedavno formirana Prekomorska brigada i da je upućena u Jugoslaviju, a da se tamo u blizini, u Gravini, formira Prva tenkovska brigada koja će nakon kratke obuke biti upućena u zemlju.

Anka se sjetila one davne noći na rajlovačkom aerodromu, kad je bespomoćna bježala pred ogromnim tenkom i želje da i sama jednoga dana sjedne za upravljač takvog stroja. Odlučila je da se javi u brigadu.

Kad su prvi dobrovoljci, oporavljeni ranjenici, krenuli kamionima prema Gravini, medu njima se našao i jedan, slijepi putnik. Bila je to Anka Kecman.



Tenkist - slučajno



U sobi komandanta tenkovske škole morala je izdržavati pravi verbalni maraton, a to nije bilo nimalo lako. Nije bilo lako izaći na kraj s iskusnim komesarom i energičnim komandantom. Svi mogući aduti su padali na "stol" - od onih najjednostavnijih, da ratnički posao tenkista nije za žensku snagu i izdržljivost, pa do najjačih, da bi mogla obrukati svoje drugove Krajišnike, pokazavši neuspjeh na obuci.

Na kursu su se našli probrani borci s određenim predznanjima: vozači, metalski radnici, školarci, tehničari. Ona nije bila završila ni osnovnu školu. Prva slova naučila je u jedinici. Teorijska nastava sastojala se od prave gomile neshvatljivih predmeta: fizika, kemija, matematika, motoristika, tehnologija..

Tih noći je malo spavala. Učila je skrivećki i gorko plakala ništa ne shvaćajući. Kao posljedica ranjavanja desna ruka joj je bila slabije pokretljiva, pa je pisanje išlo teško. A pamćenje je bilo očajno.

I sve što je teškom mukom naučila, služeći se shemama i skicama, iščezlo je unepovrat kad je prvi put sjela u tenk. Sklopovi su drugačije izgledali, mnogi su bili nevidljivi. Pritisnula je kontaktno dugme za paljenje stroja i on je zaurlao.

- Pomislila sam tada da ću umrijeti, toliko sam se ustrašila - sjeća se Anka svoga prvog susreta s tenkom. - Onda sam se smirila i krenula. Išlo je. Svaki dan sam bivala sve sigurnija. Čudni su bili oni mali tenkovi, "stjuardi". Nešto između tenka i oklopnih kola. Sve mi je to ličilo na neku željeznu kutiju. Osjećala sam se otprilike onako nekako kako se osjeća čovjek u "renaultu 4": mali prozorčići, tijesno, kupolu kao da nosiš na glavi...

Tako je Anka Kecman postala prva žena-tenkist u Prvoj tenkovskoj brigadi NOV-a. Prva u Titovoj armiji.

Iz života Prve tenkovske brigade NOVJ


Opet u ratnom vrtlogu



Obuka je završila, formirane su posade. Kod svakog tenka okupile se skupine od 4 tenkista, samo je Anka kod svog "stjuarda" stajala - sama Muškarci su obilazili njezin tenk.

- Bilo mi je teško. Jedva sam zadržala suze. Onda su došla trojica drugova, potapšali me po ramenu i jednostavno rekli da će oni sa mnom.

Bili su to: komandir tenka Mile Martinović, njegov pomoćnik Vlado Berginac i poslužilac Šuligoj.

Brodovima su prebačeni u Komižu, na slobodni Vis, a zatim, nakon kratkog odmora u Hercegovinu.

Prva patroliranja i izviđanja u okolici utvrđene Čapljine ličila su na prave izlete među fašiste. Sada su to bile zvijeri koje su nastojale što skuplje prodati svoju kožu, očajnici spremni na svaku podlost, ali i vojska bez borbenog morala.

Svakodnevna djelovanja Prve i Druge eskadrile NOVJ toliko su ih zastrašivala da je pojava tenkova bila kap vode koja je prelila prepunu čašu njihova straha. Ni traga nije ostalo od poznate nadmenosti i oholosti. Ipak, nisu se smjeli potcjenjivati. Još su se izvrsno služili protuoklopnim sredstvima: minama, protukolcima, pancerfaustima.

Došlo je do borbe za utvrđenu Čapljinu.

Tenkovi su u toj borbi imali veliku ulogu, a na čelu tenkovske kolone vozila je Anka Kecman. Bila je to najopasnija pozicija u borbenom stroju tenkovske jedinice, jer čelni tenk je meta svih protuoklopnih sredstava. Ako stane čelni, zastat će i kolona...

Ali, to svoje mjesto u borbenom poretku jedinice Anka ne bi bila ustupila ni za dva života da ih je imala. Osjećala je tada neslućenu moć. Ona, seosko djevojče iz zabačenog zaseoka o kojem nikada oni uobraženi fašisti nisu ni čuli, sada se svetila za svako dijete probodeno bajunetom, za rasporene utrobe gravidnih majki, za materinske suze prolivene za izginulim sinovima i kćerima.

I sama mržnja koja je plamtjela u njezinim grudima bila bi dovoljna da sprži sav onaj zločinački osinjak ...

... A mali "stjuard" je poskakivao dalje, vođen sigurnom rukom prekaljene ratnice. Osjećala se tako velikom.

I bila je velika!


Tako se kalio čelik



Anka Kecman: U tenkovskoj brigadi
do kolovoza 1946. godine
Most na ulazu u Čapljinu ili nije bio miniran ili ga Nijemci nisu imali vremena dignuti u zrak. Tenkovska kolona je krenula i naletjela na koncentričnu vatru svih raspoloživih protuoklopnih sredstava.

Oko malih "stjuarda" detonirali su teški projektili, ali jurišni zamah nije splasnuo. Kroz taj vatreni uragan "stjuardi" su poskakivali, odskakali zanošeni visokim tlakom eksplozija.

Čelni tenk je kao nekim čudom prolazio između svih tih ognjenih bičeva od kojih je svaki mogao biti poguban. Tek tamo, pri kraju mosta, Ankin tenk je zastao kao da je naletio na neku nevidljivu zapreku, odskočio i umirio se. Iz otvora je suknuo gusti dim izmiješan s plamenom. Komandir je zavikao:

- Iskači! Gorimo!

Anka je osjetila tupu bol u glavi, ali je vjerovala da se to stara rana aktivirala i nije previše mislila o tom problemu, jer bilo je tada važnijih.

Okrenula se prema najbližem poslužiocu, Šuligoju, ali samo jedan pogled bio je dovoljan da shvati: mrtav je.

Bila je previše iskusna bolničarka da bi se zbunila. Tada je osjetila mlaku tekućinu kako joj klizi niz lice, od lijeve sljepoočnice do brade. Znala je da je to krv i da joj preostaje malo vremena do nesvijesti. Valjalo je iskoristiti svaku sekundu, dok je još imala snage...

Zahvatila ju je vatra. Osjetila je miris vlastitoga pečenog mesa, ali je metodično skidala veze i uspinjala se prema kupoli. Tada je čula povike:

- Vorwärts! Vorwärts!

Trajalo je to tek tren, a onda je ponovo vikao Vlado:

- Anka, iskači!

Zalažući posljednji atom snage, prevalila se preko poklopca, kraj Nijemca kojem je ispod lijeve plećke virio dugačak, vojnički nož...

Osvijestila se u ambulanti u Domanovićima. Bila je opet ranjena u glavu, imala je duboku zasjekotinu od sljepoočnice do jagodice lica.

Nakon mjesec dana ponovo je sjedila u svom "stjuardu". I sjedila je u njemu sve do Trsta. Taj mali tenkić je među prvima ušao u Trst. Sat i pol prije vojnika savezničkih armija...

U tom tenku ostala je sve do kolovoza 1946, a onda je svoje mjesto za upravljačima prepustila mladiću koji je te davne godine došao na odsluženje vojnog roka.


*****



Generacije su se mijenjale. Anka je obukla građansko odijelo i ponovo postala jedna obična žena među milijunima. Udala se za naočitog borca Vasu Petrova, zasnovala obitelj, rodila kćer, unuka dočekala...

Mlađe Sarajlije, oni u samoposlugama i tržnicama, u susjedstvu, dobro poznaju simpatičnu Anu, ali malo njih zna da je ta dobroćudna sredovječna žena vučjom hrabrošću branila ranjenike, muškom odlučnošću vozila tenk u bojevima, nadljudskom snagom preboljela brojne rane, od kojih je većina mogla biti smrtonosna.

Poznaju baku-Anu i mali prijatelji unuka Željka i katkad joj se požale:

- Eh, ne znaš ti, bako, kako je teška matematika!

Ne znaju da to baka-Ana zna mnogo bolje od njih.

Tekst: S. Pantelić (Svijet, Zagreb, 1981.)

Anka Kecman-Petrov 1981. godine

Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate





No comments:

Post a Comment