Zagrebfest 1987: Najbolja debitantica Tatjana Matejaš, Kićo pobijedio - s "najlošijom pjesmom"?!


Studeni 1987: Skladba Nije nam bilo suđeno, s glazbom i u interpretaciji Krunoslava Slabinca te tekstom Maje Perfiljeve, pobjednička je pjesma Zagrebfesta 87...

Iz velike sportske Cibonine dvorane, gdje se održavao tridesettreći zabavnoglazbeni Zagrebfest, najradosniji je izišao Krunoslav Kićo Slabinac, te subotnje večeri višestruko nagrađen. Kao skladatelju pjesme Nije nam bilo suđeno, Kići je pripala Zlatna nota festivala, 500.000 dinara i naslov pobjednika, a sve zahvaljujući publici koja mu je dodijelila 411 glasova. Kao pjevaču pobjedničke pjesme po ocjeni publike, pripala mu je i Zlatna Ura tjednika Vikend.

Sveukupno veselje iste noći pomutila je slavodobitniku poprilična doza gorčine, izazvane, kako sam kaže, neumjesnim postupkom kritičara Radio Zagreba.

- Zadovoljstvo i dobrodošlica urednika Noćnog programa Radio Zagreba, Nebojše Manojlovića, koji mi je zahvalio što sam došao u program odmah po svršetku festivala, u gluho doba noći, na razgovor u živo, prekinula je primjedba i ocjena muzičkog kritičara Frana Potočnjaka:

"Da, ovdje je pobjednik festivala Zagreb s najlošijom pjesmom na zagrebačkom festivalu..."

Shvaćam da su kritičari uvijek imali svoje mišljenje i nemam ništa protiv da ga izriču, smatraju li to potrebnim, ali htio bih upitati: kako se može čovjeka dovoditi u emisiju na radio stanicu u pola dva u noći da ga vrijeđaš?

Moram priznati da je urednik Nebojša Manojlović bio vrlo ljubazan domaćin, pa je rekao na kraju poznatu latinsku da je glas naroda odlučio, te mi dao priliku da kažem nešto za kraj razgovora. Morao sam napokon reći da se najdublje ispričavam drugu kritičaru što sam pobijedio na festivalu i time njega očito povrijedio.

Uopće, ja od pojedinih kritičara ne očekujem da me maze, iako znam da publika koja voli zabavnu glazbu drukčije misli, ali ne shvaćam kako ti pojedinci uvijek "pljuju" po tom zagrebačkom festivalu.

Mi smo, čini se, stručnjaci da omalavažavamo mnogo toga do čega smo vrlo teško došli. Pljujemo sve što je tradicionalno, hoćemo uništiti sve što smo krvavo stekli...




Treću godinu zaredom na pobjedničkom postolju



Kićo Slabinac treću se godinu zaredom našao na pobjedničkom postolju zagrebačkog festivala. Prošle dvije kao pjevač, a sada i kao kompozitor. I nije sve baš tako crno, primao je nakon festivala mnogobrojne čestitke i priznanja, a i to da je dobio izrazitu većinu glasova publike u festivalskoj dvorani mnogo govori.

O svojoj pjesmi kaže:

- Smatram da sam ove godine napravio pjesmu u koju sam vjerovao. Stojim iza svoje glazbe i iza teksta Maje Perfiljeve, smatram da sam učinio moderan pristup pjesmi i načinom interpretacije, a želio sam da ona ima takav karakter da zadovolji širok ukus publike. Jer, to mi je uvijek najvažnije.

Nisam računao da bih mogao i treći put pobijediti na festivalu, a da sam uistinu bio pesimist, govori i činjenica da sam već sutradan rano ujutro, premda je bila nedjelja, nastavio svoj vrlo naporan radni tempo.

Valja istaći da publika, koja nije sasvim ispunila veliko gledalište Cibonine dvorane, nije bila pasivan promatrač. Vrlo je aktivno sudjelovala u ocjenjivanju dvadeset ponuđenih joj melodija, ubacujući u glasačke kutije velik broj kupona.


Velika podrška za mladu Tatjanu



Na drugo mjesto plasirala se pjesma Meni je ljubav sve na svijetu, skladatelja Dalibora Paulika i tekstopisca Drage Britvića. Tu je pjesmu izvodila Radojka Šverko koja ove godine, putujući s festivala na festival, ubire samo lovorike.

Bez dvojbe, to je rezultat njezine izvanredne interpretacije i, po svemu sudeći, ona je u periodu svojih optimalnih pjevačkih mogućnosti.

Mlada zagrebačka učenica jezične i muzičke škole, Tatjana Matejaš, dobivši veliku podršku od svojih vršnjaka u dvorani, uspjela se domoći treće pozicije, ostavivši iza sebe nekoliko najpoznatijih imena.

Izvodila je pjesmu Noć od kristala, Vladimira Delača. Istodobno, ona je odlukom žirija Estrade proglašena i najuspjelijom debitanticom. Predstoji li joj uspješna pjevačka karijera, pokazat će vrijeme i slijedeći festivalski pozivi.




Vrlo lijepa mjesta kod publike osvojile su još pjesme u izvođenju riječke grupe 777, Tereze Kesovije, Marija Mihaljevića s pjesmom Sve manje je ljudi kao moj deda (koji je podsjetio na najbolje dane nekad čuvene "zagrebačke škole šansone"), Ivice Šerfezija, sarajevskih Indeksa, Đuke Čaića...

Stručni žiri organizatora Društva skladatelja Hrvatske opredijelio se za skladbu Kako da ti kažem, Srećka Zubaka, u izvođenju Marijana Miše. Ovaj pjevač osvaja i Kristalni mikrofon, dar Vjesnikove press-agencije.

Među istaknute nagrade ubraja se i nagrada za "minuli rad". Riječ je o nagradi za "najizvođeniju pjesmu od festivala do festivala" prema podacima SKOJ-a, kojoj pripada Zlatni vijenac revije Studio. Zlatni vijenac osvojila je prošlogodišnja pjesma Kraljica divljine, autora Krešimira Klemenčića, a popularna i po izvanrednoj interpretaciji Josipe Lisac.


Vratite festival u Lisinski!



Zagrebački je festival imao ove godine nekoliko novosti koje su proizašle iz objektivnih ali i subjektivnih okolnosti, pred kojima se našlo Društvo skladatelja Hrvatske, glavni organizator tradicionalne glazbene manifestacije.

Financijske su prilike, odnosno neprilike, uvjetovale da se Zagrebfest svede na samo jednu večer i nastavi li se takvom praksom, prokomentirao je jedan sarajevski kolega novinar, zagrebački će festival slijediti sudbinu Vašeg šlagera sezone koji se i zbog toga bio ugasio.

Zbog, smatramo, subjektivnih okolnosti, festival se iz Lisinskoga preselio u košarkaški centar Cibone. Selidba festivala pod krov impozantne dvorane koja može biti, i jest, idealna za košarkaške i druge sportske priredbe bio je jedan od velikih promašaja.

Publika, koja po tradiciji dolazi na festival u večernjoj toaleti, navikla na udobnost Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, na komfor s garderobom, na svijetle i prostrane foajee, udobna sjedala, vrlo dobru akustiku, pogled na "kraljicu instrumenata" iznad pozornice itd., nije se ni približno mogla zadovoljiti, a riječ je o trajanju od četiri sata, i to sa smještajem na plastičnim sjedalima, najčešće bez naslona, s garderobom na koljenima, s nogama na betonskom podu, s propuhom u dvorani, pretijesnim i poput plinskih komora zadimljenim hodnicima, jer tu o foajeu nema ni govora!

Mnogi je posjetilac te večeri zavapio: "Vratite festival u Lisinski!"

Potpuno se solidariziramo sa svakim koji je tako mislio.

S druge strane, po reakcijama publike nije se vidjelo da je nezadovoljna predstavljenim joj pjesmama. Naprotiv, sve je izvođače nagrađivala pljeskom, a od pojedinih tražila da se vrate na bis.

Ako je suditi po tih, oko tri tisuće posjetilaca koji su prvi, odslušavši Zagrebfest, davali svoje ocjene - priredba je protekla sasvim solidno. A što će ostati od ovogodišnjeg festivala, odnosno nadživjeti kratku granicu trajanja potrošne zabavne pjesme, pokazat će postfestivalsko razdoblje, izvođenost na radio-valovima i prodaja ploča na disko-tržištu.

To će biti, napokon, pravi pokazatelj većeg ili manjeg interesa koji može pobuditi ta naša najstarija zabavno glazbena manifestacija. 

Napisao: Zvonko Kovačić, snimio: Marko Čolić (Studio, 1987.)


Oni su stvarali festival: 



U gledalištu je kamera našeg fotoreportera "uhvatila" Rajku Vali koja je, uz Ivu Robića, pjevala na prvom zagrebačkom festivalu prije trideset i tri godine. Do nje sjedi Marijan Marjanović koji je skladao pjesme pod pseudonimom Marijan Maić, a jedan je od osnivača zagrebačkog festivala. Subotnja večer bila je prilika za sjećanje na početke zabavnoglazbenih početaka u našim krajevima.




Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate