"Vuk sa Prokletija": Prvi igrani film kosovske kinematografije puni dvorane u Jugoslaviji (1968)


Travanj 1968: Rat se uvukao i u bespuće Prokletija, vrhove kojih pokrivaju vječite magle. U divljini ljudi su vjekovima stvarali svoje nepisane zakone. Zadana riječ, bratstvo, poštenje donosili su smrt onome tko ih prekrši. Rat nije poznavao njihovih običaja. A jedan od mnogih bila je i sadnja jablana kad se u kući rodi sin.

Vuk s Prokletija posjekao je dva jablana - dva su mu sina poginula u ratu. Ostao je treći, mlad, prkosan Džahid, koji se vratio sa školovanja iz Italije. Otišao je bogatom Fuad-Begu, kod koga je proveo djetinstvo.

Vuk silazi s planina praćen svojim "rugovcima" u okupirani grad. Susret Vuka sa sinom Džahidom pretvara se u sukob. Fuad-Beg se stavio na stranu Talijana okupatora, a za sobom povukao i Džahida. Vuku je jasno da je zakasnio...

Džahid postaje šef policije i uvjeren da se bori za pravednu stvar svoje braće "krv za krv", on sprovodi odmazdu. Prve Džahidove žrtve su njegovi drugovi iz škole, iz mladosti, njegova prva ljubav... Džahida napušta žena, želeći da rodi dijete kod njegova oca Vuka, u Prokletijama, daleko od krvi i odmazde.

Džahid je prekršio zakone zavičaja što, su ih pisali vjekovi... Presudu je izvršio otac Vuk i zatim posjekao i posljednji jablan ispred kule na padinama divlje planine, vrhove koje pokrivaju vječite magle.

Koga nije zainteresirala priča o snazi karaktera prokletijskih gorštaka, priča puna nepoznatih nepisanih zakona i običaja, autentična priča koju je napisao život? Ima li glumca, pjesnika - umjetnika, koji u ovome što smo ispričali ne bi vidio svoju životnu temu?


Ljuba Tadić uči od starca Rome



Filmski režiser Miki Stamenković načinio je o ovom istinitom događaju prvi šiptarski film "Vuk s Prokletija". Film koji je Kosmetu omogućio da uđe na široka vrata u jugoslavensku kinematografiju - tako, naime, kaže kritika.

Iako prvi film na šiptarskom jeziku, iako prvo iskustvo "Kosmet-filma" iz Prištine, "Vuk s Prokletija" puni kinematografske dvorane diljem Srbije, Makedonije, a prikazuje se tek mjesec dana. Za zagrebački kinematografski repertoar predviđen je u petom mjesecu.

- Nije bilo lako snimati u sredini koja je time bila iznenađena i zatečena - priča režiser. - Svaki pokret, svaki kador bio je izložen kritici gorštaka, najstrožoj kritici baš onih koji su tema filma. Tako je bilo samo kratko vrijeme.

Zatim se dogodilo nešto neočekivano: kompletnu ekipu je obuzeo osjećaj koji smo mi profesionalci već davno zaboravili. Ti ljudi, gorštaci, počeli su nam pomagati gdje god su to mogli i izazvan njihovom iskrenošću, elementarnim oduševljenjem - znali su da se snima prvi šiptarski film - svi smo počeli mahnito raditi.

U jednom zanosu kakvim se snimalo tamo negdje 1948. godine, od profesionalaca, valjda nadahnuti snagom ljudi koji su se tako duboko zanijeli u naš posao, čitava se filmska ekipa počela osjećati kao da radi prvi film u životu, nešto o čemu će sve poslije ovisiti.

I ako smo uspjeli, kao što danas kritičari i naši prijatelji kažu, onda velikim dijelom moramo zahvaliti baš ovom posebnom raspoloženju koje nas je obuzelo dok smo stvarali "Vuka s Prokletija".

Ekipa što su je sačinjavali Abdurahman Šalja i Murteza Peza, scenaristi, zatim glumci Josif Tatić, Branko Pleša, Melihat Ajeti, Vesna Krajina, Darko Damevski, Šani Palaska i Ljuba Tadić (Vuk), nije se mogla načuditi starom Romi koji se svakog dana spuštao s vrha Prokletija da bi gledao snimanje i da bi pomagao Ljubi Tadiću tumačeći mu prirodu čovjeka kojega je na platnu Ljuba trebao da odigra.

A poznati beogradski glumac sate i sate je studirao Romine pokrete da bi što bolje shvatio i odglumio Vuka. Mnogi tvrde da je Ljuba Tadić ovom ulogom nadmašio sve što je dosada stvorio. Ovo je njegova najbolja kreacija.


Mladi filmadžije sa Kosmeta dobro krenuli



Snimanje je u planini bilo više nego naporno. Prokletija nije sakrivala svoju ćud.

Jednog dana, jureći u galopu, jedan je konj nastradao. Na trenutak je kamera prestala zujati, ali čim su vidjeli da je konj uginuo, rad je nastavljen i svi su začas zaboravili taj događaj.

Nakon sat-dva počelo se odronjavati kamenje. Najprije malo i polako, zatim sve veće i brže... I tko zna što bi se dogodilo da ih jedan domorodac nije upozorio na medvjede što su odronjavali kamenje u želji da otjeraju ekipu, kako bi što prije došli do strvine koju su namirisali.

Vjerojatno će mnogi posjetilac kino-dvorana ostati u zabuni dok bude gledao "Vuka s Prokletija". Špica je na šiptarskom, govori se na tom jeziku, a on nije sličan nijednom od naših jezika. Osim toga, uniforme stvaraju dojam stranog filma.

Talijanski jezik, tako zahtijeva priča, to još potencira, pa gledalac nema dojam da gleda domaće ostvarenje. U svakom slučaju, takav zaokuplja publiku od prvog trenutka do posljednjeg kadra.

- Ovim ambijentom, koji još ne poznaje negativne tragove civilizacije, i ljudima kod kojih čistoća riječi i karaktera važi kao jedina obaveza, želio sam prenijeti onu iskonsku snagu jednog naroda, koja u svima nama živi: ljubav prema čovjeku i sposobnost da prema vlastitom osjećaju raspoznajemo dobro od zla.

Ima li još nečeg u humanosti? Ako ima, onda dopustite da Vuk to preko platna kaže jače, upečatljivije, nego što bih ja to sada mogao - završava Miki Stamenković, režiser koji je učio kao pomoćnik režisera Žike Mitrovića, Veljka Bulajića, Branka Bauera i drugih. To je njegov treći film.

U posljednjem kadru Ljuba Tadić odmotava svoju osam metara dugu čalmu da bi njome prekrio svog posljednjeg sina - takav je narodni običaj na Kosmetu.

Vjeran istini šiptarskog čovjeka, Miki Stamenković je i ovdje bio autentičan. Folklor - ali ne onaj svakodnevni kojeg nam je već pomalo dosta. To je i najdramatskiji trenutak prvog kosmetskog filma.

Ako je tačna ona "po jutru se dan poznaje", onda je jutro - Bekim Fehmiu - bio izvrsna prethodnica novoj filmskoj snazi domaće kinematografije. Mladi talentirani ljudi Kosmeta upravo su startali u sedmoj umjetnosti! I to vrlo dobro!

Napisala: Zdenka Marok (Plavi vjesnik, 1968.)




Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate