Vrelo kazališno ljeto 1987 / 17 ličnosti u centru pažnje: Šerbedžija, Žigon, Polič, Lečić, Sokolović...

Kolovoz 1987: Rade Šerbedžija, nakon što je odlaskom iz Zagreba u Suboticu izazvao kulturni skandal, sada, na vrhuncu je glumačke zrelost, te nastupa u desetak  YU-festovih predstava, u kojima glumi do besvijesti.

Izazovi su razni, od toga da u Don Juanu pronađe "ulogu ravnu mjeri svog talenta i glumačke i ljudske osviještenosti", do toga da u novokomponiranom mjuziklu Bloody Mary reagira trenutno.

U Budvi je npr. odglumio slijedeće: sebe, koji se sa Silbe vraća s teškim lumbagom, išijasom, ili nečim sličnim, uvjeren da takav ne može još i glumiti, ali mu režiser odmah dovodi specijalista ortopeda-reumatologa, koji ga jednostavnim zahvatom vraća u pogon.


Publika uživa, a Rade idućeg dana u Oslobođenju Skoplja igra Georgija, čovjeka koji nakon policijskog tretmana pati od motorne afazije. (Snimio: Željko Tutnjević)



(Foto: Željko Tutnjević)
Ana Kostovska diplomirala je glumu u Skoplju. Neki promućurniji odmah su shvatili da u njenom slučaju nije toliko bitan (nešto krupniji) stas, koliko prekrasan glas i velika glumačka energija.

Obrela se - a gdje bi drugdje! - u Subotici, u Nepszinhazu.

- Ja sam "urbano kopile'" - govori Ana o sebi - a Subotica je malen grad, i toga sam se najviše plašila. Ali, u zamjenu za sigurnost koju sam imala u Skoplju, u Subotici sam dobila veću gužvu nego što sam ikada mogla i zamisliti.

Anu Kostovsku uspjeli su u ovih godinu i pol dana, koliko je u Subotici, "ubaciti" u gotovo sve predstave subotičke produkcije, a ovoga ljeta to znači i YU-festovske distribucije.

- Za sada, poštedjeli su me jedino koreodrama - govori Kostovska i nije pritom sigurna da li da zbog toga bjesni, pribjegne autoironiji ili da nastavi svoj glumački pohod u Ristićevoj režiji s istom energijom kao i do sada. Tipujemo na ovo treće!



(Snimio: Ž. Tutnjević)
Damir Šaban stekao je svu svoju popularnost u širokim gledateljskim masama kao Smogovac iz istoimene TV-serije. Ali, Damir je inače vrlo ozbiljan glumac s visokim pretenzijama i dalekosežnim ambicijama.

Dobrim je dijelom, zahvaljujući njegovim "bečkim vezama", došlo do realizacije projekta Shakespeare the Sadist, u kojem ima veliku kazališnu rolu. Zbog poznavanja njemačkog jezika ubacuju ga u uloge Nijemaca, a nedavno, u toku Eurokaza, imao je i svoj mali ekspoze o vodećim jugoslavenskim redateljskim ličnostima i njihovu odnosu prema glumcu:

- S Brezovcem volim raditi, on cijeni glumca, ali kod njega se nikada ne zna hoće li raditi, Ristić stalno radi, ali se nikada ne zna koga će pozvati, a sa Živadinom ne bih želio raditi, mislim da bi mi bilo dosadno.

U međuvremenu, i Damira kao i mnoge druge iz ceha, Yu-fest razbacuje od nemila do nedraga širom domovine.



(Foto: Milo Kovač)
Jasna Ančić, glumica dubrovačkog kazališta Marin Držić, konačno u svoju komunikaciju s javnošću unosi i malo optimizma, ali - ne previše. Dosad je Jasna bila jedna od najogorčenijih osoba zbog stanja u tom kazalištu i nije se libila oštrih i kritičkih riječi.

Ljetos radi s gostujućim redateljem Paolom Magellijem i sa svojim ansamblom na lovrjenačkoj verziji Euripidovih Feničanki.

Na pitanje što očekuje od premijere, ona odgovara:

- Ja sam vrlo praznovjerna glumica, ali mislim da smo svi takvi, koliko se god to činilo prozaično. Ne mogu vam ništa reći, jer bi moj odgovor bio nepotpun. Možda bih, recimo, sutra mogla biti konkretnija. Predstava bi mogla biti izuzetna, ali ne zbog toga što ja glumim. To mi je manje važno od samog rada koji sam uložila u tu predstavu. Svi smo pod nekakvom temperaturom od 37 stupnjeva pa naviše!

Dok to čitate, Jasnine neizvjesnosti više neće biti, predstava će, naime, već biti odigrana.



(Foto: Ž. Tutnjević)
Neđo Osman imao je diplomu srednje tehničke škole i već nekoliko godina glumačkog staža - od 1982. u romskom teatru Pralipe - kad je odlučio da stekne i akademsku glumačku naobrazbu.

Od ove jeseni pohađat će novosadsku Akademiju u klasi profesora Rade Šerbedžije.

- Dok sam radio s Rahimom (Burhanom, osnivačem i stalnim redateljem Pralipea - op. p), nisam osjećao nedostatak školskih znanja. U posljednju godinu i pol, otkad radim i u Subotici, ipak shvaćam da bi mi škola mogla koristiti, pogotovu što se tiče govora. Uostalom, Rade mi je predložio da se upišem na Akademiju, a od njega uistinu imam što naučiti.

U Subotici je Neđu konfiscirala Nada Kokotović, i dok ne svlada jezičnu artikulaciju, ponudila mu je da publiku opčinja govorom tijela. On, naime, glumi, pleše, a bogme i govori u svim njenim novijim koreodramama - Otelu, Sajgonu i Aniti Berber.

- A ne, sve to ne znači da ću ikada napustiti Rahima i Pralipe, ali svakako želim iskoristiti sve mogućnosti da glumim i u drugim teatrima - odgovara Osman na primjedbu sa strane.



(Foto: Ž. Tutnjević)
Draga Potočnjak, glumica Mladinskog gledališča, u panici koja je u tom teatru zavladala nakon odlaska spiritus movensa Dušana Jovanovića, nije ostala u Ljubljani kršeći ruke. Pridružila se Teatru Roma Pralipe iz Skoplja i njihovom projektu Tebanska tragedija, koji objedinjava tri Sofoklova djela - Edipa, Edipa na Kolonu i Antigonu.

Draga glumi Jokastu (Edipovu majku) i u većem dijelu predstave govori - romski.

A nakon predstave, zamijećeno je da njeni drugovi Romi nabace koju na slovenskom. Predstava je u produkciji Kotor-arta rađena u vrlo teškim uvjetima, za kratko vrijeme, najčešće do ranih jutarnjih sati.

Nakon toga, zaredala su gostovanja po YU-festovom itineraru. Bilo je naporno, a Draga je u Ljubljanu, javila:

- To kako mi Slovenci radimo nije ništa prema ovome ovdje. Dođite vidjet kako se radi tu na jugu, s Romima!



Stevo Žigon, glumac i redatelj, još je u proljeće započeo režirati scensku adaptaciju Romana o Londonu Miloša Crnjanskog, s kojom će premijerom Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu početi iduću sezonu.

Nakon te premijere, uslijedit će i zagrebačka, i to u Hrvatskom narodnom kazalištu, gdje će popularni Roman o Londonu režirati Kosta Spaić.

Istodobno, Telelevizija Beograd najavljuje isto djelo, i to u dva dijela i u režiji Mire Trailović.



(Foto: Ž. Tutnjević)
Nada Kokotović, koreografkinja, redateljka i direktorica YU-festa putuje ovog ljeta između Subotice i Crnogorskog primorja, a usput skokne i do Ohrida, Skoplja, Sarajeva i ostalih gradova, kojima je ovladao njen kazališni pokret.

Pritom se stalno mimoilazi sa suprugom, suradnikom i drugim direktorom Ljubišom Ristićem, jer dok je Nada u Subotici, Ljubiša je u Kotoru, kad je ona u Kotoru, on je, barem, u Budvi, ako nije u Sarajevu.

Potrebe pokreta nameću im takav život.

U dva YU-festovska mjeseca, Nada se nije nijednom okupala u moru, ali svejedno je zadovoljna jer je ovo što rade  kako kaže - fantastično!



(Foto: Dragutin Savić)
Dušan Jovanović, najcjelovitiji jugoslavenski kazališni integritet, ako ćemo govoriti o trojstvu u jednoj osobi koja sjedinjuje u sebi odličnog kazališnog pisca, kultiviranog režisera i upravnika teatra, koji je dugo održavao iluziju da kolektivna kazališna ideja može opstati, kao da je trenutno pokleknuo.

Barem što se tiče njegove ostavke u ljubljanskom Mladinskom gledališću, u kojemu je dugo bio režiser i rukovodilac, pobirući sve moguće nagrade koje jedan pisac, režiser i upravitelj može dobiti.

Trenutak ljetnog sabiranja radnog je karaktera - Jovanović na Dubrovačkim ljetnim igrama sudjeluje na revitalizaciji našeg najprominentnijeg, ali isto tako i ugaslog festivala, režirajući Calderonov Život je san (simptomatičnog li naslova!). Izjava:

- Kad jedan posao radite deset godina, kad u taj projekt uložite dobar dio svoje energije, svojih ambicija i znanja, nije vam lako zato što je moj otkaz povezan s osjećajem poraza i gorčine, ali moja je odluka definitivna. Sad radim lijepu predstavu u lijepom gradu, a poslije ću vidjeti što ću i kamo ću.



(Foto: Zlatko Havranek)
Božidar Boban, prvak zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, za razliku od većine ostalih sudionika predstave Život je san - veteran je Dubrovačkih ljetnih igara. Ove je godine obilježen njegov srebrni jubilej - 25 godina od prvog nastupa, 1962, u prvoj dubrovačkoj verziji Oluje, kad je igrao Ariela u režiji Koste Spaića.

O ovogodišnjoj Oluji, iz perspektive velikog iskustva, dakle - mjerodavno, kaže:

- Čini mi se da je najveći problem obje predstave otvoreni prostor. Takvi su prostori i velike zamke, velik problem, jer se događa čudan fenomen. Čini se da ljudski duh u ambijentima prirode odustaje od pjesničke riječi, da se ona u toj ljepoti izgubi.

Kritičari bi trebali posvetiti više pažnje pitanju ima li uopće smisla igrati u takvim prostorima, jer neki tekstovi, a takav je i Oluja, ipak više odgovaraju daskama, odnosno klasičnom teatru, Kutiji.

Kod Calderona, Boban igra mudrog i perfidnog starca, dvorjanina Klotalda, veliku i važnu ulogu koju on u svom opusu ipak doživljava kao "manju", ali zato "težu".



(Foto: Milo Kovač)
Vladica Milosavljević uopće nije stigla skoknuti do pulskog festivala gdje su joj se vrtjela najmanje dva filma  (Oktoberfest i Kraljeva završnica). Ona je za to vrijeme intenzivno radila na finišu predstave Život je san.

U međuvremenu, uhvatila je tek malo vremena da pogleda još neke predstave i povuče neke paralele:

- Bila sam na Shakespeareovoj predstavi Romeo i Julija i odjednom mi se učinilo da je Calderon sama esencija, da je to slika na sliku, osjećaj na osjećaj. Ne treba uspoređivati dva tako velika pisca, i neugodno mi je da kažem, ali bukvalno mi se učinilo da je Shakespeare razvodnjen.

Drugi put radim tekst u stihu. Prvi put bio je to Otelo na Splitskom ljetu u režiji Ljubiše Georgijevskog.

Ovo je također festivalska predstava, ali su zahtjevi takvi da ne dopuštaju da kažemo: idemo sad malo raditi, pa se idemo kupati - kako je bilo u Splitu. Ovdje se radi!



(Foto: Milo Kovač)
Radko Polič, prvak Mladinskog gledališča iz Ljubljane, za razliku od svog redatelja Dušana Jovanovića, nije prvi put na Ljetnim igrama, ali se uvijek iznova dade impresionirati njegovim prostorima:

- Prostor Minčete, gdje se predstava Život je san igra i gdje je Dušan iskoristio taj okamenjeni san - genijalan je! Pomišljamo da je tekst pisan za taj prostor. Uvjeren sam kako će publika shvatiti da se tu sastala velika glumačka potreba kako bi se pokazalo sve što se uistinu može pokazati.

Potrebno je da ljudi s pomoću predstave shvate našu poruku i naša pitanja, da se nađe zajednički odgovor na sva ta pitanja.

Jovanović uvijek, pa tako i ovaj put, nudi konkretne odgovore, predstava ima koompletnu poruku. To je jasno!

Ljudi su bili živi i - vidjeli!



(Foto: Milo Kovač)
Branislav Lečić prošle je godine svojim Periklom na Peristilu plijenio Splićane, a ove godine kao Calderonov Sigismund navalio je i na Dubrovnik.

- Radim i idem tamo gdje mislim da se nešto dobro događa. Zbog toga sam ove godine u Dubrovniku, i to sa sjajnim ansamblom i režiserom kakav je Dušan Jovanović.

Te podjele na centre, kao što su Split, Zagreb, Beograd, Ljubljana  to me, zaista, ne zanima!

Mnogo je važnije da sam tamo gdje će nastati dobra predstava, gdje će se raditi dobar teatar - tvrdi Lečić.

Baš nas zanima gdje ćemo ga zateći idućeg ljeta!



(Foto: Studio)
Darko Janeš, glumac Teatra ITD, vratio se s festivala iz talijanskog grada Reggio Calabrije, na kojemu je njegova kazališna kuća nastupila s najizvođenijom jugoslavenskom predstavom Stoppard-Bourekovim Hamletom.

Prije puta, završio je snimanje Crnog petka (diplomski film Nadie Polimac); sada razmišlja o Otaviju u Menzelovu komadu, Tri u drugom (buduća premijera ITD-a), ali i o još jednoj zapaženoj zagrebačkoj predstavi:

- Uistinu je čudno što je predstava Manipulli III imala pauzu baš za trajanja Univerzijade, mada su je sjajno prihvatili i publika i kritika. Ljudi se vole razgaliti gledajući farse na temu književnosti, opere i baleta, za što su bogom dani Hasanaginica, Madame Butterfly i Labuđe jezero.

Nadam se da će se ovdašnji, zagrebački uspjeh ponoviti i u Bologni prilikom prvog izlaska Manipullija u svijet.

Zato nije čudno što nastojimo naučiti našu predstavu na talijanskom što bolje možemo. Ne zadovoljava nas, naime, krilatica po kojoj je glavno sudjelovati... Dogodi li se da radna grupa lutkarsko-erotskog kabareta Manipulli dobije i svoje prostorije, Zagrepčani će se moći pohvaliti da imaju kabaret kao malo koji naš grad.



(Foto: Studio)
Zijah Sokolović, jedan od dvojice sarajevskih glumaca koji su se proslavili monodramama, pobire u posljednje doba poene i u disko-poslu.

Izdao je kasetu na kojoj priča bajke za djecu, uglavnom one koje su potekle iz majstorske radionice braće Grimm.

Tako je Zike krenuo stopama Josipa Pejakovića, koji za sobom ima nekoliko zlatnih kaseta, a za jesen priprema i korak naprijed:

snimanje prve samostalne video-kasete.

Naravno, i na njoj će biti programi samo za najmlađe.



(Foto: Željko Čupić)
Dragoljub Lazarov, glumac slobodnjak, postigao je niz uspjeha protekle sezone. Najprije je dobio nagradu žirija publike na Festivalu monodrame i pantomime u Zemunu za Kontrabas, zatim Prvomajsku nagradu Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske za ulogu viteza ženomrsca u Krčmarici Teatra ITD.

U Gričkoj vještici bio je promoviran u grofa Krištofora, a na otvaranju Univerzijade dobio je najviši položaj  na štulama visokim četiri metra!

Ovih dana šeta gradom, iznenada izgleda nekako malen, pa ga zato i pitamo kako se osjećao kad je na svijet gledao s visine:

- Bio je to moj najviši glumački domet! S te visine čak i inflacija izgleda mnogo manja, ali zato plaća u teatru veća. Bilo mi je divno. No, morao sam se spustiti na zemlju jer je Univerzijada prošla. Ne može se više živjeti u snovima - zemaljski problemi, na žalost, ostaju.



Kostadinka Velkovska, glumica, sa suprugom Damirom Podkrajcem, gitaristom, kreće na turneju po jadranskoj obali i otocima. Program u organizaciji Ferijalnog saveza Hrvatske, ŽTP Zagreb i Političke škole Fažana počinje na Korčuli, a završava u Zadru.

U nastupe za odmarališta gore navedenih organizacija uprogramirane su šansone, balade i glazba za klasičnu gitaru, i a Kostadinka dodaje svoj obol kratkim monolozima iz dosadašnjih uloga.

Inače, u matičnom kazalištu Jazavac odigrala je ove sezone 267 predstava (što za Jazavčeve prilike nije fenomen, ali za jugoslavenske kazališne jest) i sve češće nastupa u duetu sa suprugom.

Obrada: Yugopapir (Studio, 1987.)

(Foto: Ivan Vinković)



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate