Zoran Pezo za Start '82: Gdje se održavaju najatraktivniji žurevi u Beogradu? Vodič: Boban Petrović



Po meni, najfascinantnije su scene noćnog padanja u bazen, polugoli tenis u zoru, videćemo da li će biti scena seksualnog opštenja koje su snimljene. Snimali smo u tri prelepe beogradske kuće i zezanje je bilo nezaboravno. Haos

Tko je Boban Petrović? Gdje se održavaju najatraktivniji žurevi u Beogradu? Što se sve vidi u "Ružičastom šouu" Bobana Petrovića, koji će televizija prikazati u novogodišnjem programu? Sva su ta pitanja međusobno tijesno povezana...


*****



Beograd! Beograd!

Sletjeti mlaznom, srebrnom, moćnom pticom, čvrsto privezan za udobno sjedište, među raspršena velegradska svjetla jugoslavenske prijestolnice, upečatljiv je doživljaj.

Kada kotači dotaknu čvrste betonske ploče, emotivnom izvještaču stegnut će se grlo: nema svijet bezbroj gradova koji će poput ove milijunske, a tako toplokrvne balkanske metropole svoje uzbuđenje i ritam, nesebično podijeliti s dobrodošlim gostom ili putnikom-namjernikom.

Moment kad prolazite Knez Mihajlovom, šetate Terazijama, dok dirate mahovinu Kalemegdana, ili se dokono klanjate Beograđanki, sam po sebi je zapanjujući: shvatite da ste ovdje već bili, po stotinu puta; jer Beograd je u literaturi, Beograd smo čuli na pločama, vidjeli na filmu...

Moderni Singidunum je, sasvim isti kao na domaćem filmu, samo još više; ispresijecan neonom, pasažima, išaran tramvajskim tračnicama, izduben robnim kućama i diskotekama...

Beograd je hrabro modelirao jugoslavensku medijsku kulturu osamdesetih godina.

U igri su umjetnost, pomalo potcijenjeni rock'n'roll, alternativna pret-a-porter moda, design, video, u igri su magazini, noćni i eksluzivni klubovi, restorani.

Malo je građana koji se poput Beograđana vole i znaju isticati svojim premijerama, promocijama, festivalima, bijenalima, a još su rjeđi oni koji svoje skandale i promašaje znaju šarmantnije sakrivati i pokazivati.

A osim radija, o kojem treba pričati s potajom, postoji u ovom primamljivom centru još jedna institucija koja u omladincima iz cijele Jugoslavije izaziva zavist.

Žur.

Gdje ćete, uostalom, u ovo doba pronaći domaću disko-glazbu, razmahane video-stvaraoce i buljuk zamamnih Beograđanki, svi zajedno u akciji na jednom višednevnom mega-tulumu!

Gdje nego u rasplodnoj galaksiji "Beograd noću"?

Sada ni riječi o divljoj i bučnoj "Disciplini kičme", artistički ambicioznim "U škripcu", plastično-zavodljivom duetu "D'boys", o tajanstvenim inženjerima elektronske grupe "Beograd".

Detonator interesa bio je posljednji televizijski video eksces, zadnji krik video mode, navodno vrlo, vrlo skupocjeni "Ružičasti show Bobana Petrovića", u produkciji Radio televizije Beograd.



Ode Bogi u Kosmos, a ja...




Pronaći Bobana Petrovića u dostojanstvenoj Ulici braće Jugovića zaista je lako, a mora se priznati da ogromna zrcala djeluju vrlo impozantno odslikavajuči prekrasno, čisto stubište u mramoru.

Tko je Boban Petrović?

Boban Petrović (foto: Start)

Čak i informiranom jugoslavenskom diskofilu to ime vjerojatno ne govori puno, ali u leksikonu pojmova istog ispitanika, pod pojmom "disko muzika", nalazi se beskrajno skladište odbačenih podataka, gdje Tony Manero bezbrižno pleše s "Mirzinim jatom"...

Boban Petrović govori:

- Po zanimanju sam inženjer organizacije rada. Živim isključivo od muzike i autorskih honorara. Na kraju fakulteta imao sam dva puta pred sobom, jer sam uz studij aktivno igrao fudbal u "Crvenoj zvezdi". S Bogićevićem. Onda mi izleti jedno, pa drugo koleno, pa umesto da postanem profesionalni fudbaler, s obzirom da mi je matematika bila velika ljubav, zavšio sam fakultet. 

Tako Bogi ode u "Cosmos", a ja...

I dan danas, kao što neko rešava ukrštene reči, ja legnem i rešavam neke geomtrijske probleme, trigonometrijske funkcije, zezam se.

Bitan detalj je da sam samouk za klavirom. Do kraja studija nisam uzimao časove, a moja velika ljubav, muzika, bila je stalno tu, uz mene.

Nisam ni sanjao da ću se profesionalno baviti muzikom. Ljubav prema matematici pokušavao sam da zadovoljim nadgradnjom u oblasti kibernetike, organizacije rada, a kad bi to dokučio, postajalo mi je dosadno i onda je ostajala muzika.

Uglavnom, okačio sam diplomu na zid.

Eto, nerad me stalno privlačio. Ne bežanje od rada, štaviše, ako radim ono što volim, neka izgaram, neka poginem. Ako je konstruktivno.





Ja se u sebi osećam crn sto posto 




Čovjek u ranim tridesetim, simpatičan, ležerne vanjštine, mekog glasa, Boban ne škrtari riječima. Omete ga tu i tamo poneki telefonski poziv.

Počeci njegove muzičke karijere bili su u grupi "Zdravo". U muzičkoj štampi 1976. godine to je zvučalo ovako:

"Posle susreta sa četvoricom dečaka od 13-18 godina koji lepo pevaju i igraju, Boban Petrović, mladi beogradski kompozitor, odlučio je da ih okupi i lansira svoju muziku koju je dugo godina pripremao. Pošto su njegove kompozicije 'funky', pune ritma, problem je bio naći igrački deo ekipe".

Problem je riješen solomunskom jednostavnošću.

- Isprobao sam 7-8 crnih devojaka i najbolje priključio. Bile su ćerke nekog diplomate, a mnogo su nam pomagale. Plesale su, bile su prateći vokali. Meni je dovoljno kad mi jedna od njih namigne, recimo na trećem taktu, i ja znam da je u tom taktu to ono pravo, ono što me dalje nosi. Uopšte, muzici je najvažnije u pravom momentu odsvirati pravi ton, da se oseti da je to-to. 

Ja se u sebi osećam crn sto posto i u momentu kad bi se u bilo kojoj diskoteci na istom podiju našli ja i četiri crnca, oni bi stali i blenuli, osećajući tu energiju, bilo bi im čudno kako beo čovek zrači tom crnom energijom.

Jer ima u tim genima nedokučenih stvari, kad je u pitanju crni i beli pristup muzici.


Jack Kerouac je pisao:

"Te ljubičaste večeri hodao sam dok mi je svaki mišić bio napet među svjetlima 27. ulice i Wiltona u crnačkom dijelu Denvera i priželjkivao da sam crnac, osjećajući da ni najbolje što je bijeli svijet mogao da mi ponudi nije pružalo dovoljno ekstaze, dovoljno života, radosti, udaraca, mraka, muzike, dovoljno noći". 


Petrović nije čitao Kerouaca.

- Već kao mali klinac okupljao sam vršnjake oko sebe, stavljali smo Presleya i Pat Boona na gramofon, a zvučnike na prozor. Vrlo rano sam osetio zadovoljstvo sa tim nekim krugom ljudi koji se okupljaju, slušaju muziku, ćaskaju, pričaju. U početku je to bila kuglana, pa je došlo do poluorgijanja, tu sam zaražen klicom žureva, sedeljki i flerta.

Te bezazlene forme su prerasle u nešto drugo i tu se moja ličnost podvojila, kad je u pitanja party.

Bio sam sklon da zaintrigiram svojom ličnošću, da upoznam druge ljude, bio sam sklon nekom sentimentalnom raspoloženju, posle uleteo u poluživotinjske fazone. Došlo je do izliva tamnije strane ličnosti, jedna u kupaoni, jedna u kujni, opšti haos, ludilo.




Prvi domaći disko album, predvidivo naslovljen "Žur"




U svom dugogodišnjem opusu, Boban ima jedanaest singl-ploča i prvi domaći singl na formatu LP-ja ("Meteorologija", pjesmu posebno pravljenu za disko klubove s kojom se iskušao proboj izvan domovine).

Ove, 1982. godine, snimio je u izdanju "Založbe kaset in plošč" iz Ljubljane prvi domaći disko album, predvidivo naslovljen ovako: "Žur".

- Boravio sam u New Yorku dva puta po trideset dana, ploča se snimala 200 sati po raznim studijima, miksali smo u Švicarskoj. Osim klavijatura i moje produckije, sve ostale instrumente svirali su crni Amerikanci, session muzičari koji rade na projektima Barryja Whitea, Linde Clifford....

Tiraž ploče i kasete bio je ukupno oko 20.000 komada. Provjerena činjenica je da ploče više nema na prodaju ni u Zagrebu ni u Beogradu.




- Ne znam da li je prodaja tih 15.000 ploča, uopšte vredna pomena? Meni mnogo znači da je 15.000 ljudi kupilo ploču zbog muzike koju voli da sluša. Cela ideja je bila da oko albuma ne dižemo veliku prašinu, jer sam hteo sam sa sobom da vidim kako stojim kad je muzika u pitanju, što je verovatno greška u poslovnom smislu. Ali sad znam gde sam.

Boban grozničavo objašnjava kako je želio da američka iskustva primijeni s našim instrumentima i našom tehnikom, te kako je vrlo zadovoljan materijalima za novu veliku ploču "Požar u glavi", oko koje ga je najviše zaokupljalo da vjerno dočara izljev krvnih sudova u mozgu.



Koliko za spot odvaja Bowie, a koliko mi...




Stiže i bradati, mali rastom, režiser Mihailo Vukobratović i temperatura se polako penje.

Miša radi u redakciji Zabavnog programa pod rukovodstvom Predraga Perišića, kao slobodni umjetnik. Iza njega je zapažena realizacija video-urnebesa "Riblje čorbe" i organizacija nastupa "Classix Nouveaux" na beogradskoj televiziji.

Kolega Stanka Crnobrnje, Branimira Dimitrijevića i Borisa Miljkovića, Vukobratović se nalazi u društvu sretnika za koje se mora reći da su unaprijedili balkansko poimanje televizije onoliko koliko je to bilo moguće.

Porušivši nemuštu konfekcijsku sputanost televizijskih trudbenika, dostigli su vrh domaće tv-invencije snažno profiliranom, tehnološki samouvjerenom video-izražajnošću.

Uspjeli su afirmirati zabavu i bezobraznu samosvojnu estetiku.

I dok u bijelom svijetu David Bowie ili "Spandau Ballet" za trominutni spot odvajaju po 60.000 funti, domaći video-slastičari pokušavaju doseći iste rezultate u novčanom omjeru pola sata - 15 milijuna starih dinara!

Riječ ima drug Mihajlo Vukobratović:

- Ovde se prije radi o pokušaju da se napravi dobar video spot i da se barata s onim što kod nas ne košta - to su ideje. To nitko ne plaća. Video spot "Žur" snimali smo puna 4 dana, najveći teret podneli su kamermani i majstor svetla. Nakon delimične montaže moram reći da sam zadovoljan, iako sve što smo planirali nije sasvim urađeno.

Scenario je rađen prema dramaturškoj liniji koja postoji na albumu, a mislim da smo uspeli da oslikamo pravu atmosferu žura, ležernost, opuštenost.

Bobanova muzika je podtekst, za događanje, negdje je slika sasvim disparatna.





Konverzacija se prebacuje u klub "Duga"...




Boban nadopunjuje:

- Radilo se četiri noći, žur je bio pravi pravcati i trajao je uvek duže od snimanja. Većina učesnika je bila više nego mizerno plaćena, ali pošto nije bilo kolača od kartona i pošto smo ih pojili viskijem i čokoladom dobro su se držali. Jednom je za vreme snimanja nestalo struje i dok su došli da je nameste, društvo je pobesnelo. 

Po meni, najfascinantnije su scene noćnog padanja u bazen, polugoli tenis u zoru, videćemo da li će biti scena seksualnog opštenja koje su snimljene.

Snimali smo u tri prelepe beogradske kuće i zezanje je bilo nezaboravno.

Haos.

Jedno veče se okupilo 40 ljudi i kako su nam ometali snimanje, morali smo da im provaljujemo druge žurke po gradu da bi bar deo tih ljudi otišao.

Konverzacija se prebacuje u klub "Duga", popularno okupljalište ponoćnog Beograda, s izuzetno prijatnom mješavinom glazbe i savršenog video programa.

Na ovakvom mjestu lako je u trideset sekundi sresti Dragana Nikolića, Olivera Mandića ili pak raspoložene "Idole".

O djevojkama pričaj, Bobane.

- U spotu su glavni likovi manekenke Duška, Dejana i onda ja. Izigravam nekog Don Quijotea koji će da ušpricava ljudima kubike finih osećanja. Dvoumim se između moje stare ljubavnice i devojčice koju sam tek prepao a treba da odlučim. Dosegli smo tu neku notu blaziranosti, ne verujem da će svi da se osećaju oplemenjeni kad to budu gledali.



Pun hodnik, pun lift, pun stan, terasa...




Na svim klupskim ekranima teče traka o snimanju Bobanovog žura. Najmanje dvadeset ljepotica blista elektronima katodnih cijevi, a Petrović opisuje što je u New Yorku promatrao.

- Oduševili su me Kool & The Gang uživo. To je bio doživljaj! A mislim da će veliki postati i ova trojica Engleza, Imagination ("Just An Illusion"), valjda jedina crna grupa iz Engleske koja mora uspeti preko oceana.




Najzanimljivija stvar su žurke.

- Kad bih poredao pet po svemu naj-naj-naj, tri prva žura bili bi moji žurevi. Na Hvaru sam pravio odličan žur, ali sećam se jednog kod moje drugarice, operske pevačice. Došlo je 500 ljudi, ej 500 ljudi! Zima je bila decembar, temperatura nula. Bio je pun hodnik, pun lift, pun stan, terasa, a dole na Terazijama još jedno 100 ljudi ne mogu da se probiju niti u hodnik. 

Opšta galama i gužva, ovi zaglavili lift i prave svoj žur.

Dolazi milicija, zavodi red i ne može uopšte pola sata da se probije u hodnik.

Kad su došli do stana, morali su ljude da zamole da uspostave kružni tok kako bi mogli da prođu do gazdarice.

Onda su uzeli podatke.

Međutim, nisu mogli da izađu, pa su ostali još jedan sat na žuru. 

Retko se desi da netko bude vraćen sa vrata, dakle to je opštenarodna zabava. Ljudi su brzo izgustirali sve te zabave. Na žur možeš da dođeš kad oćeš, možeš da odeš kad oćeš i s kim oćeš, da se zezaš koliko oćeš, imaš neograničenu mogućnost kontaktiranja, mogućnost izbora, uopšte uzevši to je jedini pravi pomak ka zabavi.

Kad sam držao diskoteku, puštali smo Jamesa Browna, Slya Stonea, Curtisa Mayfielda, pravio sam velike partije, doduše konvencionalne, ali nikom to nije smetalo.

Na pragu sam realizacije jednog velikog projekta koji sada treba da ostvarim, a to su žurevi za ogroman broj ljudi, koji će se održavati u sportskim halama ili na stadionima.

To bi bilo uz plaćene ulaznice, ali baš bi bio žur.

Upaljena svetla, ekrani, društva, kad vidiš nekog na ekranu, trk prema njemu... Tu ne vredi ni misliti ispod pet hiljada ljudi. A mislim da je žur tako demokratična zabava da tu ne znači sto ili sto hiljada ljudi. Samo svi treba da čuju muziku.

Kako Boban Petrović pravi žureve televizijska mreža je već trebala prikazati, no zbog kompleksnih zahvata u montaži i osjetljivosti materije, termini su pomaknuti.

U programu će se uživati na nezaboravnim novogodišnjim ovogodišnjim terevenkama, da li s batkom ili šampanjcem u ruci, skoro da je svejedno.

Provjerite izjavu muzikologa Dragutina Gostuškog koji kaže da "ono što je Ivo Pogorelić u klasičnoj, to je Boban Petrović u pop muzici." Vlastito uho zasigurno vas neće i ne može prevariti. Pogotovu onda kad i oko ima što da gleda.

Napisao: Zoran Pezo, obrada: Yugopapir (Start, XII 1982.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate