Šigele, naš najpopularniji ženski bend / Nela, Ružica, Zlata i Goranka: Kad bi samo imale pojačalo!




Nela je studentica Likovne akademije kao i Goranka. Inače je u društvu sa svojim mladićem koji se često ljuti što ju je muzika u stilu Bitlsa i Roling Stonsa toliko osvojila. Ali on je čisto zlato prema mom momku koji spusti nos do zemlje kad čuje za probu




Svibanj 1966: Trebalo je dosta vremena da ih nađem zajedno, jer su vršile užurbane pripreme za svoj put u Beč. Sve četiri bile su tu. Nela svira solo-gitaru i u posljednje vrijeme neprestano dolazi sa svojim kompozicijama:

"Ljudi, čujte što sam izmislila ..." 

Ne komponira notalno, jer je to suviše komplicirano, već se prema njenoj melodiji prilagođavaju ostale. 

Riječi piše također sama, i to na engleskom. Tek kad je trebalo da snime neke kompozicije za radio-stanicu, prevele su ih na naš jezik. 

Tu je zatim Ružica, simpatična, živa, sa svojim vrckastim smeđim očima, koja pjeva glavne dionice s Nelom. 

Zlata nema toliko invencije, ali je ozbiljna i solidna.

Goranka ima mnogo smisla za ritam, gleda pomalo nepovjerljivo i žali se da umjesto koncertnog bubnja ima običan stari kovčeg, a umjesto bas-bubnja joj služi njena noga, tj. gumeni đon na cipeli kojim lupa u pod.

Šigele na sceni: Ružica, Nela, Goranka (pokrivena) i Zlata
(foto: Marko Čolić)

Evo, kako je tekao razgovor između "Šigela" i mene:


- Čini mi se da je to vaše prvo gostovanje u inozemstvu?


- Da, menedžer nas je pozvao još lani da nastupimo za vrijeme novogodišnjih praznika (inače on često angažira mnoge naše pjevače, npr. Ivu Robića). Do toga puta nije došlo. 

Prvo, moj mladić se pobunio, ne želeći da za vrijeme praznika ostane sam, a kad se to uredilo, razboljela se Nela. Bilo nam je žao, jer su štampani neki "ludi" plakati, zainteresirala se publika a i organizator je bio u sto muka jer su ga pripreme prilično stajale. 

Sada smo odlučile da to nadoknadimo - rekla je Ružica.



Vole nas i u Klivlendu!




- U što namjeravate utrošiti zaradu?


- Novac bismo upotrijebile za mnoge stvari koje nam nedostaju, npr. za pojačala ...

- Kompletni bubnjevi! - uzviknula je Goranka prekinuvši Nelu.

- Da nastavila je Nela - to je prvo što imamo u planu.

- Žalosno je što još nemamo ni vlastita pojačala - tužila se Zlata - a to nam uvijek stvara neugodnosti, jer ih nitko ne voli posuđivati.

- Morate znati - dodala je Ružica - da i onda kad neki sastav posudi pojačala imamo neprilika, jer nam ih lako udese tako da počnu zujati i priguše zvuk gitare. 

To nam se nedavno dogodilo. Moje pojačalo su jednostavno isključili. Tada sam lijepo odložila svoj instrument, stavila ruke u džepove i nastavila pjevati! Unatoč svemu, publika nas je dobro prihvatila, premda smo svjesne da ima mnogo boljih sastava od nas.


Zbog visokog c - pregorio je osigurač:
Popravlja ga Goranka Gregorin
(foto: Marko Čolić)
- Trenutno nigdje ne svirate?


- Uz pripreme za Beč vježbamo i za eventualno gostovanje u Italiji, tako da sada nemamo vremena za javne nastupe.


- Znači, ponude su odjednom počele pljuštati?


- Nisu baš počele pljuštati, ima ih samo nekoliko, ali za nas je i to mnogo. Pomislite, dobile smo čak iz Klivlenda (SAD) pismo od tamošnjih studenata, koji nas pozivaju tako srdačno da smo se iznenadile.


- Vjerojatno će put u Italiju biti ostvaren prije nego onaj u Ameriku, zato mi ispričajte nešto o tome!


- U Italiji - rekla je Ružica koja najviše govori - nedavno je bio Igor Jakac od kojega su čuli za nas. Oni nemaju sličnog ženskog električarskog sastava koji bi izvodio "hitove", pa smo ih mi prilično zainteresirale.

Pisali su nam da snimimo šest studijskih kompozicija i da im to pošaljemo, a oni će nas, budu li zadovoljni snimkama, pozvati da u Italiji snimimo ploču. 

O uspjehu ploče ovisi naš daljnji boravak u Italiji a možda i turneja u ljetnoj sezoni.


- Kako su uspjele studijske snimke?


- Nisu još uopće snimljene, jer nismo imale ni prilike ni vremena da snimamo u studiju. Uz to, tu je naša stara tradicija - više pričanja, a manje djela.


- Kad se radi o vašem uspjehu, djevojke, ne biste se smjele držati te tradicije - primijetila sam.


- To je tačno - nasmiješila se Goranka - ali mi smo počele svirati da bi se međusobno zabavile i premda se to pretvorilo u javno nastupanje, još i sad to činimo isključivo radi svog zadovoljstva.

Ipak, ozbiljno se prihvaćamo rada i vjerujem da ćemo ispuniti sve uvjete za put u Italiju.



Muzikalna baka obožava Beatlese




- Jedno stereotipno pitanje: što radite u slobodno vrijeme?


- Slobodno vrijeme? - nasmijala se Ružica. - Mi ga nemamo mnogo. Nela je studentica Likovne akademije kao i Goranka. Inače je u društvu sa svojim mladićem koji se često ljuti što ju je muzika u stilu Bitlsa i Roling Stonsa toliko osvojila. 

Ali on je čisto zlato prema mom momku koji spusti nos do zemlje kad čuje za probu. 

Zlata studira jezike i to joj oduzima prilično vremena, a ja bih morala biti zauzeta skorim svršetkom četvrtog razreda gimnazije, jer da nisam bila nemarna, mogla sam također biti na fakultetu!

Nela Dupelj, vođa sastava (foto: Marko Čolić)


- Zanima me u čijem stanu vježbate.


- U stanu moje bake - rekla je Nela.


- Ali tada baka vjerojatno nije kod kuće? - upitala sam.


- O, ne! - rekla je veselo Nela. - Ona u jednoj sobi daje instrukcije iz matematike, a u drugoj mi galamimo. Kad završi sat, ona dođe k nama, pa zajedno slušamo ploče Bitlsa i drugih.


- Divna baka! - čudila sam se. - A što kažu vaši roditelji?


- Oni su nas čuli samo s magnetofonske vrpce. Ne protive se, čak nam odobravaju. Ne možete ni zamisliti koliko je potrebno smisla, volje i pomoči da ova vrst muzike ispadne kako treba. 

Pokušale smo urlati bez veze, ali ništa nismo postigle, a ljudi misle da to svako može!


- Lijepo, samo me čude reakcije vaših mladića. Tako mladi, a imaju tako malo strpljenja i razumijevanja! - rekla sam.


- Bolje reći, tako konzervativni! - naljutila se Ružica i odmah se nasmijala.


- "Šigele", sretan vam put i dobar prijem u Beču i Italiji! Javite nam se uskoro!


Razgovor vodila: Vesna Stanić, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, svibanj 1966.)

Plavac je o Šigelama pisao po želji D. Milojevića, učenika IV
razreda Tehničke škole u Zagrebu

Podržite Yugopapir: FB TW Donate