Vlasta Knezović, porodično: Bojana je moje malo čudo, najljepše je biti roditelj (1986)




Više me po glasu prepoznaju, nego po izgledu. Na ulici ne izgledam atraktivno, vjerojatno zato što sam na pozornici drukčija. To, inače, nije dobro za moj posao! Ne vodim mnogo računa da izgledam mlađe i ne poduzimam nikakve dijete i tretmane. Nisam opterećena starenjem. Uvijek su mi pojam žena bile Simon Sinjore i Ketrin Hepbern, čije bore nisu igrale ulogu u njihovim životima

Popularnu zagrebačku glumicu Vlastu Knezović, koja se danas pojavljuje i na pozorišnim daskama i na malom i velikom ekranu, zavoleli smo pre desetak godina. Tada je s Krešom Golikom snimila film "Živjeti od ljubavi" i nametnula nam se ulogom učiteljice Minje, svojom lepotom, otvorenošću kojom odiše mladost i snagom nesumnjivog talenta. 





Posle toga obasuli su je ponudama.

To je pomalo uplašilo njenu majku, kojoj se činilo da će Vlasta zapustiti onu drugu dimenziju, porodičnu, što upotpunjuje život.

- Moja mama stalno govori da se ne mislim udati. A ja, kao i druge žene, želim zasnovati porodicu. Ima dosta glumica koje se približavaju tridesetoj, a da se nisu udale. Vjerojatno je takva priroda ovog posla. Razbijeni smo na trista strana.

Otada je prošlo mnogo godina. 

Kada smo ovih dana bili Vlastini gosti, sa zadovoljstvom smo mogli primetiti da je zadržala svoju mladalačku neposrednost i šarm kojim pleni sagovornika. Srećna je majka četvorogodišnje Bojane i supruga glumca Peđe Petrovića, koji, kada smo bili kod njih, zbog profesionalnih obaveza nije bio kod kuće.

Stan od šezdesetak kvadrata Vlasta je dobila od samoupravne interesne zajednice kulture grada Zagreba i u njega se uselila pre godinu dana. Sada kao i svi novopečeni stanari u zagrebačkom naselju Jarun, ulaže u njegovo uređenje. Dabome, krediti su neizbežni.

- Čovjek je presretan kad od društva dobije stan, tim više što je zaista rijetkost da se i glumci nađu među tim sretnicima. Vjerujem da sam medu posljednjima kojoj se to posrećilo, jer su cijene stanova astronomske i sve će teže biti doći do stana.

Do useljenja sam bila podstanar i dobro znam šta to znači. Sve što se ovdje nalazi, kupljeno je na kredit. Mnogo je ovdje improvizacije, ali bitno je da se osjećamo udobno i da imamo najneophodnije, reče nam Vlasta.



Profesija gora od čistača prozora



Iako ima svoj životni prostor, priznaje da živi na dva mesta. U Jarunu je kad nema profesionalnih obaveza. Inače je najčešće kod svojih roditelja, u stanu u kojem je odrasla, u jednoj višespratnici blizu zagrebačke željezničke stanice.

- Kad nas posjeti baka Milica iz Osijeka, onda smo češće u Jarunu, ali dobar dio mjeseca proživimo sa bakom Nedom i djedom Lukom u Domagojevoj ulici. To je razumljivo, jer nema tko Bojanu pričuvati, izvesti je u šetnju i brinuti se da jede u određeno vrijeme.

Ja sam ujutro najčešće u matičnom kazalištu "Gavela" na probama, a uveče imam predstave. U međuvremenu se obavi koje snimanje na radiju ili televiziji.

Nezgodno mi je kasno noću vraćati se u Jarun. Prijatnije mi je kod mojih u centru grada, kaže nam ljubazna domaćica obrazlažući nam ujedno razloge zbog kojih se ne može više posvetiti kući, barem ne u meri koliko je to potrebno i koliko bi sama želela.

Mama Vlasta Knezović i ćerkica Bojana Petrović 
Jedini slobodni dan joj je ponedeljak. Tada mora da obavi sve tekuće poslove, od plaćanja računa, pa odlaska u banku, lekaru i eventualno, ako ostane vremena, do obilaska prodavnica.

Stoga je uloga deda Luke nezamenljiva. On najbolje zna kakva je ponuda na pijaci, kako se kreću cene, iako priznaje da teško drži korak sa njima s obzirom na to da se svakodnevno menjaju:

- Eto, jutros sam bio na tržnici Dolac, potrošio 400 hiljadarki, istina starih, a kući sam došao sa jednom kesom! Ne žalim se, jer kao umirovljeni pukovnik imam dobru penziju, ali šta je sa onima koji imaju manje od mene?

Moja porodica nikada nije živjela luksuzno. Neda i ja smo 41 godinu u braku, a nikada nismo bili na nekom izletu u inostranstvu, sem što smo dva puta otišli do Trsta. Za nas je uživanje otići u naš mali vinograd u zagrebačkoj okolici, gdje Bojana može trčati po livadama i svojoj mami, koja je često odsutna, brati cvijeće!

Pošto je bio vojno lice, što podrazumeva i određenu strogost u pogledima, Luka verovatno na svoj način doživljava svoju kćerku kao cenjenu i popularnu glumicu.

- Da su mene pitali, Vlasta nikad ne bi bila glumica, zato što po njoj vidim da je to profesija gora od čistača prozora! - kaže. - Meni je želja bila da Vlasta bude psiholog ili socijalni radnik, da vodi jedan smiren i uredan porodični život, a ne da ovako živi rastrgana obavezama i da nema vremena da sama sebi stvori prijatnu porodičnu atmosferu.

Kakav je to život kad si povazdan na probama ili predstavama, a noću, kad svi mi spavamo, učiš tekstove. I tako do penzije, za osobni dohodak od šest starih milijuna.

Možda zbog straha pred ocem, Vlasta je krišom upisala glumu, dok je on službovao u drugom gradu, a paralelno i psihologiju i pedagogiju na filozofskom, na kojem je dogurala do apsolventa.

- Mnogo sam učila i taj osjećaj odgovornosti prema obavezama pridonio je što sam jedan period bila vezana za bolesničku postelju. Uopće, bolest je bila strašna prepreka u mojoj karijeri. Taman kada je došlo do nekog profesionalnog uzleta, preprečila se bolest, posle koje je trebalo sve iz početka i ponovo se dokazivati.

Tada sam još bila sama. Kad je čovjek sam i leži, onda mnogo misli i ima vremena da se bavi sobom i neke stvari stavi na svoje mjesto.

Srećom, da kucnem o drvo, sada mi je već nekoliko godina dobro, zahvaljujući ljekarima Brani Filipović i profesoru Gašparovu sa beogradske VMA. Sada rade na Bežanijskoj kosi i kod njih se redovito kontroliram. I onda i sada uz mene je uvijek bila moja majka koja je, zapravo, moj najbolji drug.

Majka Neda, naočita Splićanka i predratna skojevka, pažljivo sluša Vlastine reči.

- Sretni smo s našom djecom. Samo da nam se još Vlado, koji radi u jednom projektnom birou, oženi i osnuje porodicu, sreća bi bila potpuna. Moje su obaveze u kuhinji i kod veš-mašine, a sve ostalo sređuje Luka.

Želja da budemo aktivni je još velika, ali je snage sve manje. Luka i ja najviše smo posvećeni Bojani. Sad, kad dođe ljeto, poći ćemo na more. Ostanemo po tri mjeseca u Kaštel Lukšiću. Bojana će sa nama, a Vlasta će nam se, kad smogne vremena, priključiti. Moramo doli i radi moga oca, Bojaninog pradide Špira, kojem su 92 godine i sam živi u Splitu.


Kosara, supruga Bate Živojinovića



- Promatram Bojanu - na to će Vlasta - kao malo čudo. Nemam osjećaj da sam joj mama, osim kad se razboli ili kad zbog nestašluka moram na nju povisit glas. Pokušavam joj biti drug i sve obavljamo kroz razgovor. Ipak je najljepša uloga - roditeljska!

Vlasta i Bojana - vreme za učenje prvih slova...
Možda zbog zdravstvene situacije koja ju je pratila, Vlasta je u određenim pogledima ozbiljnija nego što priliči njenim godinama. Druželjubiva je, ali ima malo pravih prijatelja, zato što misli da su prijateljstva obaveze i da im se treba u potpunosti posvetiti.

- Uvijek su mi pogledi na život bili ispred moje dobi i možda sam zato prave prijateljice nalazila među ženama starijim od sebe. Teme koje smo nalazile za razgovor bile su mi zanimljivije. Za Beograd su vezani moji prvi školski dani. Tu mi živi i dio familije. Volim ih, ali ih rijetko posjećujem, jer kad sam u Beogradu, uvijek sam u nekoj žurbi.

Godinama odsjedam u "Splendidu", gdje me paze i maze. Kako je to garni-hotel, nema večere, a ja se kasno noću vratim sa snimanja umorna i gladna, uvijek mi društvo sa recepcije donese odnekud ćevape i lepinju.

Ta prisna atmosfera veže me za spomenuti hotel. Inače, u Beogradu ne bih mogla živjeti, to je jako druželjubiv grad, prosto mami na posjećivanje i druženje po kavanama, što je jako lijepo, ali naporno i zdravstveno iscrpljujuće.

U vreme kad budete čitali ovaj zapis iz Vlastinog doma, ona će se nalaziti u Beogradu. Sa režiserom Milanom Jelićem snima film "Razvod na određeno vreme". To je logičan nastavak prijašnjih filmova "Rad na određeno vreme" i "Moj tada na određeno vreme".

Igram jednu od glavnih uloga, Kosaru, suprugu Bate Živojinovića. Sretna sam što ću opet biti u društvu s njim, Smokijem, Milenom, Oliverom Marković i Sekom Sablić.

Na pitanje, kako na njeno odsustvovanje gledaju u njenom pozorištu, u kojem igra glavni repertoar, Vlasta kaže:

- Odobrenje sam dobila od kazališnog savjeta. Nisam osjetila probleme ili nečiju zavist. Svi smo u teatru u teškoj financijskoj situaciji i voljeli bismo da nam se ova izbivanja zbog snimanja filmova češće dogode.

Kad je o Vlastinom pozorišnom radu reč, bilo bi nepravedno ne spomenuti njene uloge Angelike u Krležinoj drami "Gospoda Glembajevi", Nataše u "Tri sestre" i maestralne Margarete u "Ričardu trećem", pored Radeta Šerbedžije.

Već sama pojava Vlaste na pozornici izaziva pažnju publike. Svojom sceničnošću i sonornim glasom dominira pozornicom. Dotičemo i neizbežno pitanje o popularnosti i prepoznatljivosti na ulici.

- Više me po glasu prepoznaju, nego po izgledu. Na ulici ne izgledam atraktivno, vjerojatno zato što sam na pozornici drukčija. To, inače, nije dobro za moj posao! Ne vodim mnogo računa da izgledam mlađe i ne poduzimam nikakve dijete i tretmane.

Kažem da sam karakterna glumica, jer bila bi tragedija da sa svojih 38 godina ostanem naivka, iako, kao i svaka žena, volim lijepo izgledati.

Nisam opterećena starenjem. Uvijek su mi pojam žena bile Simon Sinjore i Ketrin Hepbern, čije bore nisu igrale ulogu u njihovim životima. Nisam sujetna i s tim sam raščistila kao student Akademije, kad sam u datoj situaciji bila ljubomorna na jednu koleginicu.

Kad sam već spomenula Akademiju, bila sam jedina žena na svojoj godini, u društvu danas afirmisanih glumaca Žarka Potočnjaka, Darka Čurda, Mladena Budinščaka, Enesa Kiševića, Supeka, Jelčića i Tudića.

Dogovorili smo se da mi se nitko od njih ne smije udvarati i taj odnos pažnje i povezanosti održao se do danas.

Film je lijepa stvar, ali teatar je ipak potpuniji. Ispunjava glumca i čini ga zadovoljnijim. I da kažem da mi je glumački uzor uvijek bila Ana Manjani. Takoreći ružna žena za mene je bila ideal ženstvenosti. Vjerojatno mi se nametnula svojom punom ličnošću.

Koliko je Vlasta svestrana i kolika joj je širina interesa, ilustruje činjenica da je aktivna i kao društveni radnik, član je Saveza komunista. U mandatu koji se završio ovih dana, bila je delegat u Društveno-političkom veću Skupštine grada Zagreba.

- Članstvo u Partiji stvar je moga kućnog odgoja i osjećaja za pravdu. Kad i ne bih imala "crvenu knjižicu", osjećala bih se kao komunista. Znam da neki možda čudno gledaju na to, jer im se čini da umjetnost i pripadanje Partiji ne idu zajedno. Možda sam se nekima i kao delegat činila smušena!?

Nisam redovito odlazila na sjednice, jer naprosto nisam stizala. A uza sve to treba naći vremena da se pročita neka dobra knjiga, da se Bojani nacrta kakva slika i da se sebi sašije ono što je potrebno.

Ako sam u kuhinji osrednja kuharica i ako mi ponekad prašina ne smeta, za šivaćom mašinom sam majstor. Mama me naučila da šijem sve kapute, suknje, haljine, pantalone.

Utisak o Vlasti Knezović: srećna žena, puna optimizma i života, radosti. Poklonik rada. Uspeh, maltene, zagarantovan.

Razgovarao: Željko Slunjski, obrada: Yugopapir (Nada, maj 1986.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)