Bojan Križaj: Ima samo devetnaest godina, a već je najbolji u dugoj povijesti našeg skijanja! (1976)




Kažu, bio je to nezaboravan prizor veselja među jugoslavenskim mladićima. Desetak godina stariji savezni trener i prijatelj Tone Vogrinec nakon Bojanove pobjede u oduševljenju je usred zime skočio u vodoskok, ne vjerujući vlastitim očima i ušima - možda je to ipak samo prelijepi san!


Trećeg siječnja proslavio je tek devetnaesti rođendan, a već ga bez dvojbe proglašavaju najboljim u dugoj povijesti našeg skijanja. Premda među najmlađima, Bojan Križaj već je "veteran" snijegom pokrivenih padina.


*****



- Nisam mogao ni birati, ni pogriješiti. Otac Peter i stric Zdravko bili su poznata imena snježnih staza. A snijega je kod nas na Gorenjskoj bilo u izobilju. Čim sam čvrsto stao na noge, "posadili" su me na skije. Već u trećoj godini. I gotovo da sam bio sigurniji na skijama nego bez njih...

Alpsko je skijanje, izgleda, urođena strast u obitelji Križaj iz industrijskog gradića Tržiča podno visokog Ljubelja.

Za Bojanom je pošla i tri godine mlađa sestra Simona, danas već medu najboljima u Jugoslaviji, ali još uvijek u sjeni brata.

Bojan Križaj (foto: Tina)


Skok u vodoskok



Premda već 16 godina juri poput jegulje spretno, poput lavine brzo, Bojan Križaj je tek prije godinu dana iskočio u vrh evropske skijaške ljestvice, u "špicu" među najpopularnije jugoslavenske skijaše.

Iako je već sa 15 godina na grčkom Mount Pillionu postao seniorski prvak Balkana, mi smo, skloni omalovažavanju "manje vrijednih" srebrnih i brončanih medalja, za Bojana Križaja "saznali" tek u veljači 1975.

Na omladinskom prvenstvu Evrope u austrijskom mjestancu Mayerhofenu, jednom od bezbrojnih skijaških i turističkih središta za koje se znade samo po debljini i trajanju snježnog pokrivača, Bojan je 2. veljače prošle godine postao najbolji rneđu svojim vršnjacima iz čitave Evrope.

Gotovo nepoznat momak iz zemlje koja se dotada isticala samo prekrasnim skijaškim terenima zasjenio je sve mlade nasljednike "besmrtnih" skijaša, olimpijskih pobjednika i svjetskih prvaka iz velesila "bijelog cirkusa" kao što su Austrija, Italija, Švicarska, Francuska ili Njemačka...

Kažu, bio je to nezaboravan prizor veselja među jugoslavenskim mladićima. Desetak godina stariji savezni trener i prijatelj Tone Vogrinec nakon Bojanove pobjede u oduševljenju je usred zime skočio u vodoskok, ne vjerujući vlastitim očima i ušima - možda je to ipak samo prelijepi san!

Svi su se veselili više od Bojana.

- Vratio bih sve bivše i buduće trofeje i pobjede da sam mogao vratiti u život vršnjaka iz Finske Markkua Vuopala. Život se okrutno poigrao s momkom koji mi je na zimskim skijaškim sastancima bio protivnik, ali i prijatelj. Pogriješio je na stazi i nastradao...


Od slave se ne živi



Tipični predstavnik svoje generacije, momak djevojački čista lica na kojem brada još nije stigla zamijeniti bivše pubertetske prištiće, duge plave kose kao da je "sišao" s plakata pop-sastava, uvijek u kožnoj vjetrovki ili atraktivnoj skijaškoj odjeći, rano se naučio održavati na skijama i u životu...

- Nisam bio uzor-đak. Izgubio sam godinu na gimnaziji u Ljubljani, ali je to bio prvi i jedini "poraz" u školskoj klupi. Premda znam da mnogi moji poznatiji i uspješniji takmaci žive za skijanje i od skijanja, ja sam svjestan opasnosti i prolaznosti sportske slave. 

Doduše, stalna putovanja na skijama od kasne jeseni do ranog proljeća, ponekad iziskuju utrostručen napor s knjigom u ruci.

No, u životu se ponečeg treba i odreći da bi se uspjelo.

Pripreme za moju prvu, valjda ne i posljednju, Olimpijadu oduzele su mi dragocjene sate i dane, kraj sezone je još daleko, ali je blizu i matura.

Kad započnem studij fizičke kulture, bit će ipak lakše i na skijama, jer, nije dovoljno blistati samo na sportskim borilištima.

Od slave se ne živi vječno.


Zlatno 18. mjesto



Naš najbolji predstavnik u tom sve fantastičnijem alpskom skijanju (u spustu se juri prosječnom brzinom od preko sto kilometara na sat, na najbržim dionicama i do 145!) sazrio je u asa svjetskog ugleda.

Mlad, poletan, odvažan i vješt vijuga stazama koje su načičkane vratima i opasnošću.

U stilu najboljih svjetskih majstora slaloma i veleslaloma Thoenija, Grosa, Stenmarka i ostalih momaka koji milijunima naplaćuju skijaške umijeće, i Bojan u svakoj utrci juri na sve ili ništa.

Hazarderski odabire najteža, ali i najbrža rješenja, ramenima i koljenima razmiče ili ruši vrata iza kojih je veselje ili tuga.

Na nedavnoj Olimpijadi u Innsbrucku na kojoj su opet srušeni snovi mnogih velikana o najdražem, olimpijskom slavlju, među momcima koji dolaze Bojan je 18. mjestom u dvije vožnje veleslaloma izborio zapaženu ulogu.

Na stazi prekrivenoj ledom, na nizbrdici od koje prolaze trnci čak i najsmjelijima (485 metara visinske razlike na 1250 metara dugoj prugi!) Bojan je od starta do cilja jurio na granici s koje tisućinka neopreza ili sućušan pogrešan pokret vode do provalije neuspjeha, popraćene često i teškim lomovima kostiju.

Za našeg jedinog izvanserijskog zimskog sportaša, jednostavnog i skromnog momka kojem slava ne udara u glavu (kaže, treba mu glava za važnije stvari) bit će još Olimpijada, prvenstava i prilika da izbori još bolje dokaze nadarenosti i umijeća. Ta, devetnaest mu je godina tek...

Tekst: V. S, obrada: Yugopapir (Tina, II 1976.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate