Sonja Savić i Lazar Ristovski u TV drami "Gospođica Julija": Ostvaren san jedne ambiciozne glumice




Neki su skloni da u tom odnosu Julije i Jeana vide onu "nečistu krv" Bore Stankovića, kao kod Sofke i gluhonijemog sluge. Dala sam sve od sebe da u tumačenju opravdam sve što Julija radi, razmišlja i poduzima, osobito u onom drugom dijelu, kad je sva izgubljena, očajna, spremna da nekim bezumnim gestom spasi tu čast, za koju ona smatra da je beznadno ukaljana


Možda je pravi pokušaj da se razbije žanrovska monotonija u dramskom programu (jer je jasno da za suvremenu, pa još domaću TV-dramu nema uvijek snage) povremeni oslonac na klasična djela dramske literature.

Tom se repertoarskom opredjeljenju TV Beograd nema što prigovoriti, posebno zato što je za ovu priliku odabran August Strindberg (1849 -1912), sigurno najznačajniji i najprodorniji švedski pisac na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.

Strindberg je, najblaže rečeno, bio čudak, ali ne zato što je kao učitelj studirao medicinu, a zapravo htio postati glumac (istodobno se kao zanimljiv slikar, a pomalo i štokholmski boem, kretao od impresionizma do apstrakcije).

Sonja Savić i Lazar Ristovski u TV drami "Gospođica Julija"
(foto: Studio)

Njegova neugodna naprasitost, te ponekad neobjašnjiva plahovitost u sprezi s izrazitim i neočekivanim simptomima dobroćudnosti, kao i samosvijest i vizionarstvo - sve se to zajedno moglo uočiti u nekim ključnim fazama njegova stvaralaštva, posebno u glavnim likovima.

Gospođica Julija međaš je Strindbergovih dramskih radova, komad koji je često izvođen na svjetskim i domaćim pozornicama, dakako uz promjenljivu sreću, bez obzira što ima samo tri lika...

Mada baš zbog te okolnosti da radnje gotovo i nema te da je autor na vrlo efektan način uspio objediniti vrijeme i mjesto "tako da se zastor i ne treba spuštati" kazališni redatelji i protagonisti, usprkos njihovu senzibilitetu, nisu uvijek uspijevali pronaći prava rješenja.

Komad je napisan 1888, nekoliko godina prije teške Strindbergove duševne depresije.

- Znam da je ova naslovna uloga, Julija, neostvaren san svake ambiciozne glumice - priznaje Sonja Savić. - Ne znam koliko sam u tome uspjela, imam neke strahove... Julija je, inače, grofova kći koja se jedne ivanjske noći upušta u ljubavni odnos sa slugom Jeanom, To je, u prvi mah, samo ljubavna igra. Mislim da smo je izveli na neobičan način...

Strindberg u predgovoru, između ostalog, kaže:

"... Dopuštam da je svoju ljubav gospođica Julija izmislila kao neku zaštitu ili ispriku... dok bi se Jeanova ljubav u drugim socijalnim okolnostima... mogla razviti."

U ulozi Jeana pojavljuje se Lazar Ristovski čija razboritost, racionalnost i spremnost da nakon zabranjenog ljubavnog odnosa s grofovom kćerkom kuje optimističke planove za budućnost treba da dođe do punog izražaja.

Ristovski, po običaju, ne komunicira s novinarima, ali u posljednje vrijeme teško komunicira ne samo sa svojim ulogama nego i s publikom. 

To mu je prilika da razbije tu neugodnu barijeru.

- Neki su skloni da u tom odnosu Julije i Jeana vide onu "nečistu krv" Bore Stankovića, kao kod Sofke i gluhonijemog sluge - prenosimo i dalje razmišljanja Sonje Savić. - Dala sam sve od sebe da u tumačenju opravdam sve što Julija radi, razmišlja i poduzima, osobito u onom drugom dijelu, kad je sva izgubljena, očajna, spremna da nekim bezumnim gestom spasi tu čast, za koju ona smatra da je beznadno ukaljana.

U jednoj zanimljivoj epizodi vidjet ćemo i Mirjanu Vukojičić.


Strindberg je nekim svojim jednostavnim a umnim rješenjima tu raščistio sa starim, u suštini lažnim ili, ako hoćete, vrlo tankim psihološkim receptima. 

To je bilo tipično za dramatičare toga doba i, posebno, toga podneblja.

Ali, da bi to bio pravi događaj u dramskom programu na televiziji, potreban je potpun sklad autora adaptacije i režisera Milenka Maričića sa svojom ekipom.

Napisao: Slobodan Šterić, obrada: Yugopapir (Studio, jesen 1985.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate