Cvijeta Mesić, glumica i osoba radoznalog duha '86: U "Životinjskoj farmi" sa Zoranom Cvijanovićem




"Ima nešto lepo i neke radosti u ovom poslu koji shvatam kao istraživanje. Ako mi on jednog dana postane muka i dosada, mislim da ću biti toliko iskrena i sposobna da odem sa scene", veli umetnica, član Jugoslovenskog dramskog pozorišta, koja se oprobala u klasičnim i savremenim predstavama

Kad smo ugovarali ovaj razgovor, upitala nas je: "Kojim povodom?"

Možda je Cvijeta Mesić na taj način hlela da izbegne intervju za novine, jer tu vrstu javnog prikazivanja, kako nam je kasnije priznala, ne voli.

A ako je do povoda, dve tek izvedene premijere predstava "Tetovirane duše" u Zvezdara teatru i "Životinjska drama" u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u kojima igra samo su više opravdale ovaj susret.

U predahu između dve probe, dok je još bila pod utiskom igre, prirodno se nametnula tema o pozorištu.

- "Životinjska drama" koju je napisala Dubravka Živković po Orvelovom romanu "Životinjska farma", odista je nešto sasvim novo u Jugoslovenskom dramskom. Zoran Cvijanović i ja igramo sve uloge, ljude i životinje, pevamo, glumimo sve i svašta. 

Tako da je to i za mene osveženje, jer posle predstava "Iza zatvorenih vrata" i "Love" već dugo ništa nisam radila.

Dolaskom Jovana Ćirilova za upravnika opet je počelo da se radi "punom parom"...

Tako sam se istovremeno našla u dve dobre predstave u svojoj kući i u Zvezdara teatru, što me raduje ali mislim da tim tempom ne bih izdržala stalno da radim. 

Pritom, u Jugoslovenskom dramskom, kao i obično, imamo problema. 

Ništa ne stiže na vreme, nema dekora, za razliku od Zvezdara teatra, gde je za pet dana napravljen dekor i gde sve besprekorno funkcioniše. 

Nisam uopšte znala da tako može u Jugoslaviji da se radi. Baš kao u pozorištima na Zapadu. 

Dobijemo procenat od svake predstave. Ako predstava dobro ide, mi zaradimo, ako ne, imamo zagarantovan minimum.



Repertoarsko pozorište je prevaziđena stvar



- Često se govori o krizi pozorišta. Nije li zapravo reč o krizi rada?

- Kriza u pozorištu jeste utoliko što je i kriza u društvu koja se, razumljivo, odražava i na pozorište. Pozorište vam je kao država u malom. Ali, nama je dugo nedostajao pravi čovek za upravnika.

Sad smo ga dobili, ali samim tim što je upravnik on neminovno upada u mehanizam gde mora da brine čak i o ekserima.

Isto tako je sigurno da nije Ćirilova, nikad ne bismo igrali vrstu komada kao što je "Životinjska drama".

Govoreći o repertoaru koji je, po njenom mišljenju uglavnom povlađivanje ukusu publike, Cvijeta smatra da je došlo vreme da se na sceni uvodi nešto novo.

- Verujem u mladu publiku, koja je za eksperimente i ume da shvati i prihvati novo. Ja sam u stvari, za radikalne promene. Opet se vraćam na Zvezdaru teatar gde je svim glumcima na prvom mestu predstava, a ne zarada.

A ovde, u pozorištu (misli na svoju matičnu kuću), dobićete svoju platu bilo šta da uradite.

Nije ni čudo što vlada princip "baš me briga".

I umesto da je sve okrenuto prema poslu koji zahteva apsolutnu kreativnu mobilizaciju, zavladala je činovnička svest.

Zato mislim da je repertoarsko pozorište, ne mrtva i prevaziđena, već nepotrebna stvar.

Neće više niko da igra male uloge. E, to ne može da promeni čini mi se, ni Jovan Ćirilov, bez obzira na sve što kao pozorišni čovek nosi sa sobom.

Posao je ozbiljan, a radi kako ko hoće. Pritom ne snosi nikakve posledice za takvo ponašanje.

- Vi to tako, otvoreno. Šta će vam na to reći kolege?

- Zašto? Ne kritikujem, govorim s gorčinom. Žao mi je što se izgubio entuzijazam, želja da pravimo dobre predstave.

- Da li ste, zbog pada životnog standarda, i vi glumci u trci za zaradom "sa strane", manje motivisani da se više anažujete u svom pozorištu?

- Ima i toga. Ali kad bi glumci i imali visok dohodak tamo gde su zaposleni, ni to im ne bi bio dovoljan motiv za rad samo u matičnoj kući.

Nešto se svakako poremetilo.

Kad bih se ja pitala, raspustila bih sva pozorišta. Zato sam da se glumci okupljaju oko projekata, da prave ugovore na dve-tri godine, što bi im garantovalo posao. 

Ovako kako je sad, dešava se da ne dobijete ulogu i po dve, tri godine.

A glumac treba stalno da se "podmazuje", vežba glavu, prste, noge...

- Vi, ipak, ne možete da se požalite. Čak ste odmah po diplomiranju dobili angažman u pozorištu, što nije mali uspeh.

- Imala sam tu sreću da me je još na trećoj godini Akademije, Ljubiša Ristić, kao Žigonov pomoćnik u pripremanju "Hamleta", pozvao da igram Ofeliju.

I moj profesor Mata Milošević me je angažovao u tri predstave koje je tada radio u Jugoslovenskom dramskom.

Tako sam po nekoj inerciji ostala u ovom pozorištu do danas evo već 13 godina.

- Imate li nameru da tu "zaradite" i zlatni časovnik?

- Moguće je da ću toliko dugo biti ovde, jer sebe vidim u instituciji. Prosto zato što mi ona garantuje da ću svakog meseca moći da platim struju, pošto nisam udata za bogatog čoveka pored koga bih mogla da budem slobodni umetnik, a što bi mi najviše odgovaralo.

- Niste imali neka značajnija ostvarenja ns filmu, a ni na televiziji vas nešto nema...

- Zato što volim ovaj posao i što ga shvatam ozbiljno odbila sam mnoge stvari na TV, ili što sam smatrala da ja to ne umem ili da neću moći da igram.

Nikad mi nije bila želja da pravim karijeru.

Nemam potrebu da se pošto-poto pokazujem, ali imam unutrašnju potrebu da glumim. Sebe vidim kako još godinama to radim.


U svetu muškaraca u kojem je žena drugostepeno biće



- Šta je uticalo da se opredelite za glumu?

- Veoma verujem u sudbinu. Mislim da mi je to bilo zapisano, pa mogu da kažem da se uopšte nisam opredeljivala. U školi sam lepo čitala, pisala drame, kao gimnazijalka sam sarađivala u "Studentu", na Akademiji su me odmah primili.

Stvarno mislim da mi je bilo suđeno da budem glumica.

Čak prve tri godine studija nisam znala šta se to dešava, sve dok nisam zaigrala na daskama.

Lepo iskustvo mi je bila i odigrana uloga Ofelije na Dubrovačkim letnjim igrama.

Tako je sve lepo krenulo, bez trzavica, drama.

Godine 1977/78. sam na primer, igrala po 15 predstava mesečno.

A onda sam jednom prilikom odbila glavnu ulogu što je bilo nezamislivo, i kaznili su me. Usledila je pauza.

Onda je posle Vase Železnove opet nastupio period zatišja i sivila. Tek 1982. sam dobila ulogu u Sartrovom komadu "Iza zatvorenih vrata", a zatim u "Lovi".

I sad imam stvarno dva lepa posla u ove dve nove predstave.

- Putovali ste gotovo po celom svetu. Reklo bi se da ste radoznao i nemiran duh, ali i ličnost s mnogo energije.

- Volim da putujem. Imala sam sreću da su me finansirali mama, tata, rodbina.

Imam sreću i da mi je sestra Jelena u Njujorku, pa sam mogla da ostvarim i san o dalekoj Americi.

Sad mi je želja da odem u Južnu Ameriku i u Meksiko.

- Dokle doseže vaša radoznalost?

- Zanima me posebno parapsihologija. Apsolutno verujem da postoje paralelni svetovi, druga bića... Verujem u telekinezu, telepatiju... Verujem i u gledanje u šolju, karte, kamenje. 

Kad god ustanem ujutro (pokazuje nam isečak iz nekih novina) pročitam ovu izreku, verovatno je kineska jer smatram da je to najmudriji narod, a glasi:

"Čovek nema prava da poriče neku činjenicu zato što mu izgleda neverovatna, jer sem navike koja je po svojoj suštini varljiva, mi nemamo nikakvo sredstvo da razlikujemo verovatno od neverovatnog". 

Sve je moguće i sve je samo pitanje civilizacijskog sloja koji nas je udaljio od mnogih stvari i ukalupio u neke poznate puteve.

Sve što iskače iz toga ne prihvatamo, jer nas takvo vaspitavaju milionima godina.

Sposobnost predviđanja je u stvari, proširena svest.

I ko zna šta mi sve u sebi imamo, a ne znamo.

- Kad smo već kod predviđanja, šta mislite o predstojećim izborima i biranju žena na odgovorne funkcije? 

- Apsolutno sam svesna da živimo u svetu muškaraca u kojem je žena još drugostepeno biće. Retke su izabrane, što smeštam u kontekst opšteg tretmana žena u ovom delu sveta.

Duboko sam ubedena da su žene sposobnije, a i složenija bića od muškaraca, ali treba da prođe još mnogo vremena da dobiju prostor koji zaslužuju.

Razgovor skrećemo na privatni život i na divno uređeno potkrovlje u kojem Cvijeta živi sama.

- To su mi kupili mama i tata - preduhitrila je naše pitanje. - Auto kojim vozim, takođe. Ponekad sebe pitam: da li ja uopšte postojim? Sve materijalne blagodeti koje imam kupio mi je neko drugi.

Od svoje plate inače ne bih ništa od svega toga mogla da imam.

Ako platim tri i po miliona starih dinara struju, a plata mi je šest, uopšte ne znam kako bih živela.

Na žalost, novac vam danas određuje slobodu; ako ga nemate niste ni slobodni.

Novac i sloboda su se strašno približili, neću da kažem spojili, jer to bi bilo užasno. Još verujem u duhovne vrednosti.

- Imate brak za sobom. Razmišljate li o novoj zajednici?

- Cenim slobodu i zahvalna sam životu što mi je pružio toliko šanse da se bavim sobom. Ovo što sam sama, smatram značajnim periodom svog života. I ako jednog dana napravim zajednicu, mislim da ću u njoj biti bolja.

Mislim da ću tada umeti i mnogo bolje da se prilagodim, da učinim sve ono što pre osam godina nisam bila u stanju.

Kažem, ako se brak dogodi, jer to sad ne znam.

Samo znam da bih veoma volela da imam decu. Bilo bi idealno da imam decu s čovekom s kojim bih živela u dva odvojena prostora. 

To bih svim ljudima predložila, jer mislim da to čuva brak.

Ali, ljudi se uglavnom plaše da budu sami i zbog toga prave mnoge greške.

Mislim da je sve u samom čoveku - i sreća i radost i nesreća, i da vam niko ne može pružiti ono što vi nemate.

Mislim da je sreća u davanju, ne u uzimanju.


Ako mi gluma jednog dana postane muka...



- Vaši planovi na polju glume?

- Branko Baletić trebalo bi u aprilu da snima film sa sedam žena, a jednu od uloga je i meni poverio. Konačno jedan "ženski" film, muškarci će igrati epizode.

- Između filma i pozorišta, šta biste radije izabrali?

- Više volim pozorište. Ima ljudi koji su brzi, brzo shvataju, reaguju. Oni su idealni za film. Meni je potrebno mnogo vremena za ulogu i moj proces u glavi je nekako pozorišni.

Za ono što sam dosad radila na filmu, uvek mi je bio potreban još jedan mandat.

U pozorištu se osećam kao riba u vodi.

- U kojim ulogama biste sebe voleli da vidite?

- Ako bih vam rekla šta najviše volim da igram, značilo bi da vam kažem kako sebe vidim. Ali nije u tome štos, već da koju god ulogu dobijete, da od nje nešto napravite, sebe iskoristite u okviru toga.

Imam samo želju da glumim. Ima nešto lepo u ovom poslu: dođem na probu, srećna sam, radim s radošću.

Ako mi gluma jednog dana postane muka, dosada, mislim da ću biti toliko iskrena i sposobna da odem sa scene.

Ne interesuje me gluma kao pokazivanje sebe.

Shvatam je kao istraživanje, prevazilaženje sebe, otkrivanje svetova u sebi. Glumu odista shvatam ozbiljno.

- Da li se i u privatnom životu osećate glumicom?

- Veoma mnogo radim na sebi i ne želim da glumu spajam s privatnim životom. Kad odem na fluorografisanje, uvek me je sramota da kažem da sam glumica, svi me nekako drukčije gledaju.

Mislim da sam privatno dovoljno zanimljiva ličnost.

Možda zvuči neskromno, ali imam dobro mišljenje o sebi. Otprilike slutim gde su mi granice.

Kao što gradim ulogu, tako pokušavam da izgradim svoju ličnost.

Ako se život deli na dve polovine, smatram da sam na granici ove druge i što bi rekao Jung, stvari treba da se stave na prava mesta.

A ipak, gluma i život su povezani.

Ali kako? Što ste bogatiji kao ličnost, to se više vidi na sceni, a istovremeno vam je manje potrebno da u privatnom životu budete glumac.

Obrada: Yugopapir (Nada, februar 1986.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate