Peter Carsten, najpoznatiji nemački glumac u domaćim filmovima: Zašto živim u Jugoslaviji (1983)




Šteta što jugoslavenski film ne uspijeva bolje prodrijeti na svjetsko tržište, a to je pitanje nedostatka zanimljivih tema što bi privukle ljude u svijetu. Inače, vaši su glumci svjetska klasa i šteta je što nemaju priliku da ih se vidi vani

Peter Carsten stari je znanac s malih i velikih ekrana. Taj njemački glumac već godinama živi u našoj zemlji, a u domaćim ratnim filmovima glumi pretežno uloge zlih Nijemaca. U mnoštvu svakidašnjih uloga ipak mu se pruža prilika i za značajnija ostvarenja u kojima može zablistati potpunom snagom svoje svjetski priznate darovitosti.

Jedna od tih zanimljivih uloga što su mu osobito prirasle srcu jest i major Meyer u najnovijoj seriji ljubljanske televizije, pod naslovom "Oblaci su crveni".

- Prvi sam put došao u Jugoslaviju prije 30 godina na snimanje filma "Grijeh" Františeka Čapa. Tad sam se već na prvi pogled zaljubio u Istru, gdje danas imam svoj dom. U Jugoslaviji sam ponovo snimio "Veliku plavu cestu" s Yvesom Montandom u glavnoj ulozi. 

U međuvremenu sam naveliko snimao po Evropi ali povremeno me posao vraćao ovamo, dok napokon nisam ostao - govori nam Karsten o svojim prvim susretima s Jugoslavijom.


Glumio i netipične negativce



- Često ste tumačili uloge negativaca...

- Da, to je točno. Zato me i osobito obradovala ova uloga u novoj tv seriji To je fina ljudska priča.

Major Meyer je antinacist koji se sukobljuje sa SS-om i oni ga ubijaju naposljetku.

On je human čovjek i vrlo složen lik. 

No, glumio sam i druge uloge, netipične negativce, kao na primjer njemačkog ambasadora u "Slomu", a rado se sjećam i uloge u "Dudu" jer posrijedi je suvremena, a ne ratna tema...

- U seriji "Oblaci su crveni" pojavljujete se i kao pisac dijaloga. Odakle taj afinitet za pisanje?

- Prije 33 godine studirao sam i dramaturgiju osim glume. Odonda pišem...

I sad imam u pripremi scenarij sa suvremenom, a ne ratnom temom. To je ljubavna priča koja se temelji na stvarnom događaju što se zbio 1962. godine.

Riječ je o vezi između Nijemca koji se sa godišnjeg odmora zaljubi u Jugoslavenku. Bit će to vrlo dramatična ljubavna priča. 

- Glumili ste u više od 120 filmova, uglavnom ratnih i pustolovnih, poprilično snimali u Americi, imali ste i zavidne uspjehe po njemačkim kazalištima. Pa zašto ste se zaželjeli skrasiti baš u nas, je li bilo osim privatnih, i profesionalnih razloga?

- Bio sam zadovoljan suradnjom s jugoslavenskim filmašima. Vidite, mi filmski radnici jednaki smo širom svijeta, govorimo jedan te isti jezik. Jedino što ovdje moramo na filmu štedjeti više nego drugdje. 

Šteta što jugoslavenski film ne uspijeva bolje prodrijeti na svjetsko tržište, a to je pitanje nedostatka zanimljivih tema što bi privukle ljude u svijetu. Inače, vaši su glumci svjetska klasa i šteta je što nemaju priliku da ih se vidi vani.

Kad sam se odlučivao za rad u jugoslavenskim filmovima, nisam mislio na to da ću vani biti bolje plaćen. Jer, volim svoje zanimanje, gledam ga preko uloge.

U Jugoslaviji sam stekao popularnost uglavnom posredovanjem televizije, i to me raduje.

No, da se razumijemo, ni njemačke tv zvijezde nisu baš basnoslovno plaćene.


Knjiga koju sam čitao desetak puta...



- Puni ste hvale za domaće partnere i partnerice. Kojih se inozemnih suradnika najradije sjećate?

- Glumio sam s Romy Schneider. Ona je bila i velika glumica i fina žena. Glumački je napredovala iz filma u film. Bila je vrlo ambiciozna profesionalka, ali nije imala sreće u privatnom životu.

Anna Magnani i Alida Valli također su bile izvrsne glumice...

- Jeste li u Jugoslaviji ispunili i svoje umjetničke ambicije? 

- Pa i u umjetničkom smislu našao sam ovdje ono što sam tražio. Pratim filmove, televiziju, samo mi je književnost problem zbog jezika.

Čitam u prijevodu ono što mogu.

A u jugoslavenskoj književnosti ima djela što bi se mogla pretočiti u izvrsne tv serije.

Pogledajte Andrića, na primjer "Na Drini ćuprija"! 

Tu sam knjigu čitao desetak puta na njemačkom. Kao stvorena za seriju.

Moja najveća želja bila bi da sudjelujem u takvom projektu.

Već sedam godina razgovaram o tome sa svojim prijateljima. Mislim da bi ta serija imala mnogo uspjeha i izvan granice naše zemlje.

Razgovarala: Vedrana Grisogono, obrada: Yugopapir (Svijet, XII 1983.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate