Zlatko Škorić, jedan od najboljih golmana u zemlji: Poslije utakmice od veselja sam - pao u nesvijest



Poslije utakmice pristupio mi je jedan čovjek i rekao: "Škoriću, da li bi došao u "Dinamo"? Dođi kod nas, branit ćeš u velikom klubu!" Slegnuo sam ramenima i, ne shvaćajući o čemu se radi, otišao kući bez odgovora. Sjetio sam se na onaj dan kada su me u "Dinamu" odbili i na obećanje koje sam dao samom sebi


Veljača 1967: Danas je 26-godišnji Zlatko Škorić nezamjenjivi golman zagrebačkog "Dinama", reprezentativac koji je igrao u svim selekcijama i jedan od najboljih golmana u zemlji. Za njim je oko 270 nastupa u "plavom" dresu, devet igara u dresu s jugoslavenskim grbom, sedam utakmica u mladoj reprezentaciji, šest u omladinskoj i četiri u gradskoj selekciji...

Za njim je i nastup na Olimpijskim igrama u Tokiju 1964, san svakog sportaša i najveća čast. 

Zlatko Škorić (foto: Plavi vjesnik)
Za njim su i stotine tisuća kilometara prijeđenih po gotovo svim meridijanama i paralelama našeg globusa s nogometnom loptom i crnim golmanskim dresom - toj neodoljivoj strasti kojoj se sav posvetio. 

Ali, ostala je i velika neispunjena želja - nastup na SP u Engleskoj, nastup za koji je bio spreman sve žrtvovati.

- Bilo mi je 13 godina kad sam se javio na oglas "Dinama" koji je tražio mlade talente. "Dinamo", to je bio san svakog mališana sa zagrebačkih poljana. Na njegovu stadionu provodio sam svaku nedjelju i gledao svoje ljubimce i idole. 

Dok sam ih gledao kako igraju, često sam sebe zamišljao u plavom dresu kako trčim za pravom loptom i u pravim kopačkama.

Cijele noći nisam sklopio oči. 

Mislio sam samo na sutrašnji dan. 

Znao sam da među mojim vršnjacima nemam dostojnog takmaca ... Ali, to je bilo na poljanama, na ulici, u jurnjavi za malim loptama.

Mnogo prije zakazana vremena došao sam s onima koji su imali iste želje i iste nade zaigrati kao juniori u "plavom" dresu. 

Ali, kakva li razočaranja! Nisu mi dali ni da pošteno udarim loptu, već su rekli:

"Mali, ti si preslab, dođi dogodine kada malo ojačaš!"

Jedan je san zamalo bio srušen. Vratio sam se pokunjen kući i čvrsto odlučio da se svima osvetim ... 

Bilo je to prije trinaest godina.

Kao i svim mojim vršnjacima, tako je i meni nogomet bio sve. 

Igrali smo ga po cijele dane. I danas je ostalo tako. Svi smo uživali u nogometu, ali smo čeznuli za dva mjesta u momčadi: biti golman ili centarfor

I ja sam dugo vremena imao samo tu dilemu. 

Prijavio sam se u "Elektrostroj", malu momčad koja se natjecala u zoni, i počeo igrati među juniorima. 


Na drugoj strani - Lav Jašin



Na prvim utakmicama igrao sam desno krilo, ali moja želja je bila da postanem golman. 

Uživao sam u spretnim intervencijama golmana, njihovim akcijama i paradama, kojima su mamili pljesak gledališta.

I čvrsto sam odlučio da crni golmanski dres ne zamijenim ni za koji drugi. 

Nakon jedne uspješne sezone moja momčad je stekla pravo da s "Mariborom" igra kvalifikacionu utakmicu za ulazak u Drugu ligu. 

Bilo je to prava drama. 

U regularnom toku utakmica je završila 0:0 pa je igran produžetak. Dvije minute prije kraja postigli smo gol i postali drugoligaši.

Poslije utakmice bili smo svi neizmjerno radosni i veseli, a ja sam u svlačionici od veselja pao u nesvijest.

Na utakmicama u Drugoj ligi njegov talent i sposobnost došli su sve vise do izražaja na utakmicama s opasnim i prekaljenim ligaškim napadačima. 

Svi su ga znali i svi su ga htjeli vidjeti u svojim redovima. 

Istakao se i izvanrednim obranama jedanaesteraca. 

1959. godine na finalnoj utakmici za Kup "Narodnog sporta" sastali su se "Elektrostroj" i "Lokomotiva". 

U regularnom dijelu u produžetku utakmice rezultat je ostao neodlučan 2 :2 i prišlo se izvođenju jedanaesteraca. 

Obranio je pet jedanaesteraca i svojim izvanrednim obranama malom klubu donio prvi veliki trofej.

- Poslije utakmice pristupio mi je jedan čovjek i rekao:

"Škoriću, da li bi došao u "Dinamo"? Dođi kod nas, branit ćeš u velikom klubu!"

Slegnuo sam ramenima i, ne shvaćajući o čemu se radi, otišao kući bez odgovora. Sjetio sam se na onaj dan kada su me u "Dinamu" odbili i na obećanje koje sam dao samom sebi.

Nedugo zatim potpisao sam prvi nogometni ugovor za "Dinamo". 

Ali, sada su me tražili i zvali. Bilo je to prije šest godina.

Sve što sam postigao, zahvaljujem nogometu. Bilo je mnogo odricanja, ali za uspjeh se mora nešto i žrtvovati. 

Branio sam u dresu s državnim grbom na prsima i slušao našu himnu. 

Branio sam na utakmici Jugoslavija - Evropa u Beogradu, a na vratima starog kontinenta stajao je glavom Lav Jašin najveći golman svijeta i moj veliki uzor. 

S velikim golmanom sreo sam se još jednom na utakmici Jugoslavija - SSSR, koja je završila rezultatom 1:1. 

Bila je to moja najbolja utakmica u dresu s državnim grbom.

Jedna od onih u kojima je pokazao svu svoju vrijednost, baš kao i na Nep stadionu u Budimpešti, "lavljem grotlu" u Škotskoj, ludoj noći u Barceloni, kolosu San Sira u Milanu ili Zagrebu, Beogradu, Skoplju ili Mostaru.

- S mnogo putovanja ostalo je mnogo radosti, uzbuđenja, želja i razočaran|a, kako to već biva u životu. 

I ostalo je mnogo lijepih i nezaboravnih doživljaja u dalekom Tokiju, betonskim građevinama New Yorka, koridama u Španjolskoj, posjeti nastupu Fats Domina u jednom crnačkom lokalu u Harlemu, i koka-kola u baru Jacka Dempseya, i polarna noć na Aljasci...

Danas je za mnom šest godina provedenih u "plavom" dresu. 

Radosti i razočaranja donijela mu je lopta, i plava boja, i oni koji su ga jednog dana prije trinaest godina odbili i rekli da "dođe dogodine". I došao je da ostane zauvijek. 

Napisao: V. Bačić, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, II 1967.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate