Ronald Lopatny, vaterpolist / Popularni muškarci u očima novinarke Irene Uhl ... (1972)



Nisam čovjek koji ne zna što će sam sa sobom. Koji mora izlaziti pod svaku cijenu, zabavljati se do kasno u noć, vječno tražiti nova poznanstva. Prije svega sam sportaš i fama zavodnika nije mi potrebna. Ne gubim vrijeme isprazno. Koliko sam puta našavši se negdje u stranoj zemlji otišao sam u kazalište ili na koncert. Na pamet mi nije pao noćni klub 


U današnje vrijeme dobar sportaš nije velika senzacija. Gradovi su puni zgodnih i elegantnih sportaša, a o broju onih koji su završili i diplomirali neki od mnogobrojnih fakulteta - da se i ne govori.

Međutim vrhunskog sportaša, uz to vrlo, vrlo privlačnog, ujedno sa završenom diplomom - nije baš tako lako pronaći. 

Razmišljajući kojeg bih od sportaša mogla uvrstiti među popularne i šarmantne Jugoslavene, našla sam se u dilemi. Na sreću, samo za kratko vrijeme. I u zadnji čas.

Jer, da sam čekala samo dan više Ronald Lopatny "izbjegao" bi razgovor s obzirom na to da putuje u Siracusu gdje će se održati međunarodni turnir u vaterpolu. 

Roni će igrati u sastavu svoga kluba "Mladost" koji već nekoliko godina za redom odnosi pobjedničke pehare i medalje, kako u nas tako i izvan naše zemlje. 

Međutim ostavimo načas "Mladost" i njene trofeje novinama koje objavljuju sportske izvještaje, a s Ronijem porazgovorimo privatno...


Sam sam i tako mi je dobro...



- Halo, da li je to stan Lopatny? Mogu li govoriti s Ronijem. Na telefonu je ...

- Ja sam, tko govori?

- Ne daš mi da se predstavim. Irena na telefonu.

- Irena...? A ti si, što se dogodilo?

- Još ništa, ali bih te trebala za...

- Nisam ni mislio da me zoveš samo za to da mi saopćiš kako vani pada kiša. Kako si?

- Loše. Zbog kiše. Čuj, jesi li čitao koji od posljednjih brojeva "Plavoga"?

- Ni jedan. Zašto?

- Sjajno, barem ćemo dobiti jednog novog čitaoca. Ja naime radim za "Plavi vjesnik" seriju razgovora s popularnima i šarmantnima, samo mi nemoj odmah reći da ti nisi taj, jer više nemam snage uvjeravati ljude u suprotno. Radim to svaki put prije nego uopće počnem razgovor...

- Dobro, neću prigovarati iako intimno mislim da ... No dobro, kada želiš da to obavimo?

- Možeš li sutra? Neće te smetati što je nedjelja?

- Neće. Uostalom u ponedjeljak putujem u Siracusu i biti ću odsutan dobrih mjesec dana. Prema tome, jedino sutra bi i bilo moguće.

- Onda dolazim točno u podne u "Kazališnu kavanu". Odgovara li ti to?

- Meni da. Samo budi točna!

- I ti.

Ronald Lopatny (foto: Plavi vjesnik)


Nedjelja, nešto poslije dvanaest 



Hladno, kišno vrijeme koje ni po čemu ne podsjeća da smo usred svibnja.

- Zdravo, Roni! Oprosti, zbog zakašnjenja. "Uhvatila" me kiša, a po običaju nikad nemam kišobran.

- Ništa, ništa. I sam sam stigao maloprije.

- Dakle, danas već vjerojatno znaš o čemu se radi, pa da počnemo...

- Čuj, pročitao sam onaj razgovor s Arsenom i svidjelo mi se. Šta je, prebacuješ se na novi posao?

- Da, ali nemoj ti sad mene ispitivati. Znam da si i sam htio raditi nešto slično ...

- Jesam jedno vrijeme, ali ne vjerujem da ću se ozbiljnije prihvatiti novinarstva.

- Dobro, reci mi, Roni...

- Ti bi o šarmu, zar ne? Ja mislim da ga nemam baš u onom pravom smislu, jer sam prilično povučen i osobno smatram da nisam kadar animirati više ljudi odjednom. Kao recimo Relja, Arsen ...

- Nije ni potrebno, oni su glumci, pjevači animatori i imaju sposobnost vladanja masom. Njima pozornica služi da se na njoj kreću, uspostavljaju kontakt s ljudima u gledalištu. Mi obični ljudi koncentriramo vlastiti šarm na uzak krug ljudi oko nas, ali on nije zato manji od njihova.

- Da, tako nekako. Samo što ja ni među malim brojem ljudi ne uspijevam u tome ...

- Možda se ti sam i nisi trudio, nisi o tome razmišljao. I kad bi uostalom: putuješ, nikad nisi dulje kod kuće, dosta učiš (sad na postdiplomskom studiju), a u slobodno vrijeme treniraš. Ili se možda varam?

- Ne varaš se, ali me zapanjuješ. Odakle znaš sve o meni? Siguran sam da s tobom nisam o tome nikad prije razgovarao.

- Čekaj malo Roni, sad ili "zafrkavaš", ili ozbiljno misliš da se o tebi ništa ne zna? Nemoj se praviti suviše skromnim, jer nije potrebno. Znaš koliko si popularan među mlađim ljudima, bez obzira na to radilo li se o ljubiteljima vaterpola ili...

- Zašto bih, zaboga, bio popularan? Nisam filmska zvijezda, ni pjevač. Dio sam ekipe kojoj se više ne daje čak ni potreban publicitet (mislim na rezultate), kao na primjer - košarci! Kad bismo mi imali takvu publiku kao oni - stvarali bismo čuda.

- O vašim sportskim rezultatima znam prilično i sama jer sam "vatreni" navijač "Mladosti" već godine i godine, a ponešto mi je o tome pričao i tvoj kolega, inače izvrstan vaterpolist - Miro Poljak.


- Sjećam se sad da voliš vaterpolo, jednom sam ti čak obećao ulaznice. Ovaj put ih od mene sigurno dobivaš za prvenstvo koje će se održati u Zagrebu, ovog ljeta. Hoćeš li doći?

- Naravno. Ali čini mi se da smo se zapričali suviše o privatnim stvarima. Mogli bismo nastaviti o tvojoj popularnosti koju ne priznaješ, a sigurna sam da dobivaš komplimente, poštu, osobito od ljepšeg pola ...

- Na koju nikad ne odgovaram ...

- Ali je primaš i to ti zacijelo laska.

- Nemam vremena o tome misliti. Toliko sam malo kod kuće, uglavno sam po čitavom svijetu, i kad sam kod kuće, jedva čekam da budem sam, da se odmorim, razgovaram s majkom ...

- Shvatila sam. Drugim riječima, nemaš stalnu djevojku.

- Upravo tako. Sam sam, i to mi odgovara. Dosad su mi pokušali "prišiti" u nekoliko navrata avanture ili me prikazuju kao čovjeka koji "lomi" ženska srca., ali dosad mi nije palo na pamet da se uz nekoga ozbiljnije vežem.

- Pretpostavljam da ne namjeravaš uvijek ostati sam bez obzira na to koliko to imalo prednosti.

- Dobro si rekla: prednosti. O njoj se i radi. Što mi sada nedostaje? Okružio sam se knjigama, glazbom (to mi je najveći hobi i mislim da posjedujem jednu od najboljih kolekcija ploča u Zagrebu!), prijateljima. 

Nema te žene koja ne bi pokušala nešto izmijeniti u mom sadašnjem statusu, a ja još nisam spreman da se "predam".

- Rekla bih da si prilično egocentričan!

- A ti nisi?

- Jesam.

- Vidiš. Poštenije je ako to kažem otvoreno, a ne da se pravim onakvim kakav nisam.

- Kakav nisi?

- Nisam čovjek koji ne zna što će sam sa sobom. Koji mora izlaziti pod svaku cijenu, zabavljati se do kasno u noć, vječno tražiti nova poznanstva. Prije svega sam sportaš i fama zavodnika nije mi potrebna. 

Ne gubim vrijeme isprazno. 

Koliko sam puta našavši se negdje u stranoj zemlji otišao sam u kazalište ili na koncert. Na pamet mi nije pao noćni klub! 

Ne samo meni! Većina mojih kolega misli i osjeća slično. 

Možda zbog toga što su svi ozbiljni ljudi, obiteljski vezani, ali i samog nivoa: svi imamo završen neki fakultet, a to je već neka garancija.

- Istina je.


Volim uredne djevojke...



- Kad smo već u razgovoru o stranim zemljama gdje su djevojke...

- Uvijek ista pitanja. Ne znam, ne osvrćem se na to. Jedino znam da su Talijanke uvijek dotjerane i uredne. Sviđa mi se to. 

Volim da ljudi paze na svoj vanjski izgled. 

Inače ne bih mogao posebno izdvojiti neku zemlju, jer bi bilo nepravedno. 

Možda bih izdvojio Meksiko, ali ima svoj razlog: tamo su nas ljudi dočekali i ispratili na neuobičajeno gostoljubiv način: s muzikom, mnogo prijateljskih poziva i pozdrava.

- Tada ste osvojili Zlatnu medalju.

- Jesmo.

- Sad opet putuješ u Minsk, pa Los Angeles, San Francisco. U Americi si već bio ...

- Ali ne radi sporta, već radi postdiplomskog studija. Diplomirao sam prije tri godine ekonomski fakultet i sad mi daju stipendiju na tri godine u Americi, samo sumnjam da ću otići.

- Netko drugi na tvojem mjestu ...

- Ja ne. Vezan sam uz svoju zemlju, posebno uz Zagreb i jedva sam čekao da se nakon mjesec dana vratim u domovinu. Što bi bilo da odem na tri godine?

- Ne znam. Možda bi se ipak uspio prilagoditi na njihov tempo života.

- Možda, ali zašto bih se privikavao na nešto novo kad mi je ovdje posve dobro?

- Ne ljuti se! Nisam te ja slala u Ameriku ...

- Ma ne ljutim se. Samo svi me uvijek pitaju isto, tako da nerado govorim o tome. Možeš se i "pohvaliti": drugima uglavnom odbijam razgovore i intervjue!

- Znam, ali ne nalaziš se baš u lošoj ekipi: Plećaš, Bašić, Silobrčić, Vidović pa sad ti...

- Zato sam i došao!

- Kakva čast! Nadam se da će se naš razgovor svidjeti čitaocima. Želim ti sretan put, sretnu igru i još jednu u nizu medalja!

Razgovarala: Irena Uhl, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, svibanj 1972.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate