Slobodan Živojinović nakon meča sa Ivanom Lendlom '86: "Izgubio finale, dobio Wimbledon"




Ivan nije igrao bolje od mene. Imao je samo više sreće. A to je tako važno. Da nije bilo jednog malog auta, da nije bilo one dvostruke pogreške, da nije tako dobro odservirao kad sam imao 1:0 i gem-loptu u petom, tko zna kako bi završilo

U petak, 18. srpnja, u Sarajevu počinje Davis cup meč između reprezentacija Jugoslavije i Čehoslovačke. Premda za Čehoslovake ne igra čuveni Ivan Lendl, oni su i bez njega tvrd orah; uostalom, došli su, kao i mi, do četvrtfinala. Naša reprezentacija, dakako, najviše nade polaže u sjajnu formu Slobodana Živojinovića koji, iako u velikoj kušnji, svoje najbolje igre pruža upravo u Davis cupu. Na našu sreću... Nakon nedavnog polufinalnog meča sa Ivanom Lendlom, jedan od najilustrativnijih naslova u novinama glasio je: "Izgubio finale, dobio Vimbldon!" Što se zapravo zbilo? Piše Neven Bertičević...


Godinu dana prije...



Izjurio je iz dizala s gomilom reketa. Reketa kojima su nedostajale žice. Nestrpljivo se okretao kao da je nekog očekivao. U londonskom hotelu Gloucester vrvjelo je od tenisača. 

- Moram našpanati ove rekete. Ne, nije kasno. Kako stojim na kladionici protiv Wilandera? Uh, nije baš loše, stavi neku funtu, mogao bi zaraditi.

Nasmijao se i otišao tražiti španera. 

Tih dana nikako nisi mogao biti siguran šali li se Slobodan Živojinović ili, možda, to doista ozbiljno misli.

Igrao se Wimbledon 1985. godine. 

Na središnjem terenu, četvrti nosilac, Šveđanin Mats Wilander, visoko je letio; samo dva tjedna prije osvojio je međunarodno prvenstvo Francuske u Roland Garrosu. 

Ali prvo kolo Wimbledona nije prošao. 

Boban Živojinović je igrao kao nikada, 6:0 četvrti set, bio je to tenis iz snova.

- Jesam ti rekao. Stavio si nešto, nadam se, na vrijeme sam te upozorio.

Rekao sam da, a bilo je, zapravo, ne. 

Nisam stigao, a nisam ni previše vjerovao da će ispasti baš tako. 

Iako sam znao da je sve moguće kad Boban igra, baš sve. 

Jer karijera tog 25-godišnjaka vrlo je zanimljiva, vrlo...


Tenis nije bio najvažniji



- Rodio sam se tamo, na terenima Crvene zvezde. Gotovo da je tako bilo. Brat Čeda je petnaest godina stariji, igrao je, jasno, tenis, a što bih ja drugo nego reket u ruke.

Talent, veliki talent. 

Najavio se još kao omladinac, upravo pobjedom nad Matsom Wilanderom. 

Bio je drugi na omladinskom prvenstvu Evrope, pobjednik Međunarodnog omladinskog prvenstva Italije, ali, zanimljivo, nikad ništa posebno nije učinio na omladinskom Wimbledonu. 

Nikada. 

A dolazili su samo radi njega.

- Mali je dobar, nije važno što gubi. Vidjet ćete, jednog će dana daleko dogurati - reče nam Spencer Segura, sin daleko poznatijeg oca Panche, trenera koji je, kažu, stvorio Jimmyja Connorsa.

Boban je imao brojne ponude, ali čini se da nije previše mario za njih. 

Nije volio predugo napuštati Beograd, a ni trenirati; tenis mu nije bio najvažniji na svijetu. 

A onda je loše, užasno loše prošao na Istarskoj rivijeri.

- Gotovo je, nema više zezanja. Ni slučajno. Ne mogu više ovako. Sada tenis postaje ozbiljna stvar, najozbiljnija.

Bilo je to 1984. godine u Portorožu.

A tko bi mu sto posto vjerovao, toliko je puta rekao da će ozbiljno krenuti. Pa odustao. 

Kad mu je bila 21 godina, mnogi su mislili da neće daleko, ne baš mnogo bolje od 120. mjesta na svjetskoj ran-glisti.


Lekcija iz Wimbledona 1985.



A on je ipak krenuo. Tjedan dana prije tog Wimbledona, prije te velike pobjede nad Wilanderom, bio je u polufinalu Queens cluba. Bio je senzacija, svi su ga ganjali, telefoni nisu prestajali zvoniti.

- Bio sam naivan, mislio sam svijet je moj. Svi su tražili intervjue, engleske novine, TV. Pa fotografiranja u svim pozama. Sam, zatim sa suprugom. Dopustio sam da me atmosfera ponese. I skupo platio. To mi se više neće dogoditi.

Dva dana poslije izgubio je u drugom kolu. Od Švicarca Heinza Günthardta. Više ga nisu ganjali, više ne.

- Druge godine bit ću oprezniji i pametniji. Naučio sam lekciju. Do kraja.

Bas negdje u to doba radio je s Poljakom Wojtekom Fibakom, ali se i rastao. 

Zatim mu se dogodila najbolja stvar u životu. Rumunj Ion Tiriac, koji je vodio brigu o pobjedniku Wimbledona Borisu Beckeru, shvatio je da bi Boban mogao biti "rudnik zlata" i ponudio mu svoje usluge.

- Da, Tiriac je moj menedžer. Vodi brigu o poslovima. Ali ne samo to. Bio je veliki igrač, pomogne i tu savjetom, svakako. Boris i ja smo prijatelji, stalno treniramo, igramo zajedno u paru. Pomoglo je, mislim, i njemu i meni.

Proteklo je nekoliko mjeseci, stiglo je međunarodno prvenstvo Australije u Melbourneu.

Tada je već imao nadimak "ubojica divova", tada je to i dokazao.

Scott Davis, Mike De Palmer, Tim Mayotte i u četvrtfinalu John McEnroe

Peti set, ponovo 6:0. I nije se dao isprovocirati. 

Kad je McEnroe ludovao, prijetio u stilu "platit ćeš mi jednog dana za ovo", Boban je sjedio u hladu, u loži, ponudio se sendvičem, ali odbio je čašu šampanjca, koju su mu gurali u ruke oduševljeni vlasnici lože.

- Ne, hvala, to ćemo na kraju meča.

McEnroe mu još nije vratio dug, a tog trenutka Slobodan Živojinović uletio je među 30 najboljih tenisača svijeta i definitivno pokazao i dokazao da ima potencijal. 

Da može, jednog dana, otići do kraja.

- Dok ne napraviš nešto doista veliko, poput tog polufinala, uvijek sumnjaš možeš li sve to učiniti, vrijediš li dovoljno. Kad jednom stigneš tamo, onda je sve daleko, daleko lakše. Onda znaš, jer iz tog polufinala do trijumfa dovoljan je samo korak-dva, dvije ili tri lopte.

Uvijek je vjerovao u svoje mogućnosti, nikad nije pao pred imenom protivnika.

- Bilo bi to glupo. On igra, ja igram. Nikad nisam rekao, pazi, tamo je McEnroe, njega ne možeš dobiti. 

A zašto ga ne bih dobio. 

I on ima samo dvije ruke. Dobro, ako je bolji, svaka mu čast. Ali to mora prije svega dokazati. Neću mu se jednostavno maknuti s puta i reći da uzme pobjedu. Bez igre.

Baš kao i ove godine u polufinalu protiv Ivana Lendla.

- Baš tako. Ivan nije igrao bolje od mene. Imao je samo više sreće. A to je tako važno. Da nije bilo jednog malog auta, da nije bilo one dvostruke pogreške, da nije tako dobro odservirao kad sam imao 1:0 i gem-loptu u petom, tko zna kako bi završilo.

A ono što je najavio lani sad je ostvario. 

Naučio je lekciju. Nije dopustio da ga uspjesi ponesu, izbace iz mira. Bio je jedan sasvim novi Živojinović. Siguran, miran, ozbiljan. I uvijek kritičan, o vlastitoj igri ponajviše.

- Ja mogu više, daleko više. Toliko toga još moram popraviti. Zadovoljan sam servisom, sve se ostalo može i mora dići. Igrao sam i bolje nego na ovom Wimbledonu. Uostalom, sad više ne moram kriti, ja sam došao osvojiti turnir.


Tko ima bolji servis - Boba ili Becker?



Gotovo da nismo povjerovali, jer početak godine nije bio bas blistav. 

Previše poraza u prvome kolu, no Boban je uvijek bio takav; kad se najmanje nadaš, on načini nešto gotovo neshvatljivo.

- Jest, gubio sam, ali ne samopouzanje. Samo mečeve. I to prilično, gusto, ponekad i vrlo nesretno. Ipak, znao sam da se sreća mora okrenuti. 

U tenisu je to tako. 

Vidite, meni je onaj Australac Simon Youl imao 5:3 u četvrtom setu. Ali, meni se tada vratilo sve što sam na prethodnim turnirima izgubio. 

Dobro, odigrao sam, ali imao i malo sreće. Ne moze ti ona stalno bježati. 

A to je bio moj meč za polufinale, ja sam naprosto znao da ću daleko dogurati samo ako dobijem taj meč.

Bilo bi doista sjajno da je uletio u finale. 

Becker i Živojinović, dva prijatelja, dubl-partnera, koji su od zajedničke igre u Wimbledonu odustali da se pripreme za singl, dva čovjeka Iona Tiriaca.

- Tko ima bolji servis? Zašto me to pitate, to doista nije važno. On ima dobar, ja imam dobar. Jačinu nismo mjerili (u Wimbledonu tvrde da je negdje oko 240 kilometara na sat, kod obojice), možda bi bio bolji meč od ovoga što su odigrali Boris i Lendl. 

Možda. 

Znao sam da Ivan nema nikakve šanse. Najbolji je igrač na svijetu, ali ne na travi. 

Meni trava odgovara, kao da sam se rodio na travi. Da je barem koji turnir više, šteta, zapravo, što nije, jer na travi se i počelo igrati. Onda, davno.

Sada je 26. tenisač svijeta. 

Nikad nije bio tako visoko rangiran. A sigurno je da može više, njegove mogućnosti nisu daleko od prvih deset. Uostalom, toliko ih je dobio protekle godine.

- To i nije baš tako jednostavno. Toliko toga se mora poklopiti. Prije svega, konstantnost rezultata. To je najvažnije. Jer konstantnost je ono što te momke drži među deset najboljih. Tiriac misli da mogu, ja vam to neću reći, ja se samo nadam.

Wimbledon mu je bio i sjajna financijska prilika. 

Dobro, za polufinale je dobio 35.000 funti, za finale bi bilo dvostruko, ali da je došao do završnog susreta, sigurno bi ostvario brojne ugovore koji su mu sada izmakli. 

Tko zna koliko stotina tisuća dolara. 

No nije previše očajavao. Bio je, zapravo, i više nego korektan.

- Možda su Boris i Lendl zaslužili da igraju taj finale. Oni su ipak najbolji svijeta.


Oni znaju da nisam autsajder



Bobanu Živojinoviću su 23 godine. Već sada je ostvario ono što neki njegovi vršnjaci nikad neće. Njegov niz pobjeda nad velikim tenisačima doista je velik niz. McEnroe, Wilander, Mayotte, dva puta Leconte, Noah, da nabrojimo samo najznačajnije.

- Kad jednom takve dobiješ, onda zaista znaš da nema meča u kojemu si autsajder. A, što je najvažnije, to znaju i tvoji protivnici.

Ovih će dana i četvrtfinale Daviš cupa. 

Jugoslavija - Čehoslovačka u Sarajevu. 

Još jedan veliki protivnik. I još jedna velika kušnja za Živojinovića. Momka koji je upravo u Davis cup susretima godinama igrao bolje nego na turnirima.

Čehoslovaci dolaze bez Ivana Lendla, ali još je to velika momčad, imaju toliko igrača da bi mogli sastaviti dvije podjednako jake momčadi.

- Znam da se čuda rijetko ponavljaju, a mi smo već jedno napravili kad smo lani pobijedili Francusku. Ipak, sve je otvoreno. Važno je samo da dvorana bude puna. Ja volim atmosferu. To je najvažnije. Kad je puna dvorana, uvijek je ljepše igrati.

Danas više nije mali Boban. 

Prihvatio je tenis kao pravi profesionalni sport. Financijski je osiguran. Odlične igre donijele su mu ugovore kakve prije dvije godine nije mogao ni sanjati.

Živi na Floridi, Monte Carlu i Beogradu. Ovisno o tome gdje igra. Bio je polufinalist Wimbledona.

- Sjećate se, rekoh vam. Kad si tako daleko, onda je to samo korak. Jednog dana ću ga i učiniti. Nadam se. Vjerujem.

I treba vjerovati. Jer, kako je igrao, mogao je i ove godine do kraja. Zaista do kraja.

Napisao: Neven Bertičević, obrada: Yugopapir (Studio, VII 1986.)


Podržite Yugopapir: FB TW Donate