Najslavnija bitka Druge dalmatinske proleterske brigade: "Švabo neće proći dok je ijedan od nas živ"

Svibanj 1968: Onda kad je Sutjeska umirala kao geografski pojam i proprimila sasvim novo značenje - ne samo značenje ratišta nego i temelja maštane budućnosti - Dalmatinci su s Bara poslali kurira Vrhovnom komandantu:

- Druže Tito, izginule su dvije trećine II bataljona II dalmatinske, ali Švabo neće proći dok je ijedan od nas živ! Računajte s nama kao da je bataljon kompletan.

Deset godina kasnije Tito se sjetio pakla Sutjeske i izvještaja Dušana Filipovića, komandanta II bataljona:

"... Druga dalmatinska je herojski izvršila svoj zadatak. Bila je u strašnoj situaciji... S Vrhovnim štabom povukao sam se u kanjon Sutjeske. To je bio najkritičniji tren u mom životu u oslobodilačkoj borbi... Nijemci su sa svih strana vrlo tijesno stiskali obruč..."

Bio je juni 1943. Početak četvrte sedmice operacije Sutjeska.

Najteži dan Vrhovnog komandanta: 8. juna.

Na Košuru pakao. Na Balinovcu pakao. Vučevo gori.

Na Barama Gornjim i Donjim, na stijenju ponad Sutjeske, ispod Tovarnice, čitavog 5, 6, 7, 8. i 9. juna krvari II dalmatinska: poginulo je preko 160 boraca i rukovodilaca, a gotovo svi drugi su ranjeni. 

Ovi naši zapisi, ovo sjećanje na Sutjesku i Bare, to nije drugo nego kronika umiranja. Pet noći i pet dana, pet puta po dvadeset četiri sata, umirale su čete dalmatinskih proletera. Ranjeni su bili ranjavani po dva, po tri, čak i po pet puta. Jer i ranjeni su ostali u stroju obrane.

Ovi naši zapisi o njima sročeni su prema opisima Peke Dapčevića, Ljube Vučkovića, Obrada Egića, Periše Grujića, Branka Mirkovića i Ivana Šipke.

Radi objašnjenja treba reći i ovo: Glavna operativna grupa Vrhovnog štaba - I i II proleterska, III udarna i VII banijska divizija sa 4000 ranjenika i tifusara - bila je 15. maja zatečena između Pive i Tare. 

Divizije su se odatle, okruživane pet i pol puta brojnijim neprijateljem, probijale preko Vučeva na Sutjesku. Bilo je zamišljeno da se sa Sutjeske izvuku u dva smjera: preko Bara i Milinklada. Ali preko Bara se nije moglo. Zbog toga su se sve trupe povlačile tragom I proleterske preko Milinklada. 

Za to vrijeme lijevi bok na Barama osiguravala je 11 dalmatinska.

Osnivanje II dalmatinske brigade u selu Uništima 3. oktobra 1942.


Barut pali u nosnicama, odasvud miris krvi, neprijatelj juriša



Brigada je iz marša uletjela u bitku. Brigada je na Bare stigla gladna. Brigada je bila ispaćena tifusom i ranama prethodnih bojeva. Brigada je na Bare došla sa 600 boraca, 480 pušaka, 10 automata, 40 mitraljeza, 50 pištolja... U svakog borca samo po 30 metaka. A komandant II proleterske divizije naređuje:

- Neprijatelj na Barama mora biti zadržan!

Komandant Ljubo Vučković i komesar Mato Ujević šutke gledaju prema golom stijenju ponad Bara. Umorni su. Oči im duboko upale. Lica sura. Suro je i lice komandanta divizije:

- Odnos snaga na tom frontu je očajan. Šest puta ste slabiji. Ali ja sam u vaše ime obećao drugu Titu: Dalmatinci neće odstupiti.

- Nećemo odstupiti - muklo kaže Mato Ujević.

Na Gornjim i Donjim Barama u taj mah je već nastao pakao.

Prve su bitke zametnute 5. juna. Ali boj se do neviđenih razmjera razgorio tek sutradan, kad je na čelu III bataljona stigao najmlađi komandant jedinica na Sutjesci Bruno Vuletić.

Šestog juna počinje umirati II dalmatinska.

Magla nad Barama. Tri tisuće i tri stotine njemačkih vojnika kreću na šest stotina Dalmatinaca. Sporo idu, dugo idu i vrijeme čekanja tišti, umara gladne ratnike, nervira. Izvidnice se povlače.

- Komandante, dolaze!

Poneki izviđač se i ne vraća svojoj četi, prerano otkriven od neprijateljskih snajperista.

Vojske se sukobiše u zoru.

Prvi bataljon pustio je Nijemce na blizinu od 50 metara. Treba obraniti 1722 metra visok greben Planinice. To je lijevo krilo brigade. Komandant Obrad Egić je na isturenoj tački. Leži uz vodnika Stevu Opačića. Pokraj njega se priljubili uz puške Jandrija Alfirević, Đuro Jovičić i Luka Opačić.

Prvi plotuni I bataljona povališe čelo streljačkog stroja.

Planinica gori.

Oficiri iza streljačkog stroja vrište:

- Forverc, forverc!

Mitraljezac Đuro Bursać kosi kratkim preciznim rafalima. Po trojicu, po petoricu odjednom obara. Uzaludan je oficirski "forverc". Streljački stroj zelenih uniformi uzmiče.

Dalmatinci čuvaju municiju.

Neprijatelj obnavlja napad. Prethodno je silovita artiljerijska vatra pročešljala liniju obrane. Borcima su vidici zaklonjeni dimom i maglom. Barut pali u nosnicama. Odasvud miris krvi. Neprijatelj juriša. 

Miloš Torbica skače sa svojim puškomitraljezom i kosi uporno sve dok njega ne pokosi njemački mitraljezac. Mrtvog druga zamjenjuje Đuro Bursać. Đuro je ranjen. Niz lice mu se slijeva krv. Mladić briše oči i gađa. Ranjen gađa iz mitraljeza.

- Nagari! - riče kao ranjeni lav.

Mosor, jesen '42, uoči osnivanja Druge
dalmatinske brigade: Prvi slijeva je Zvonko
Lelas, komesar Mosorskog bataljona;
zdesna komandant bataljona Stevo
Opačić iz Golubića
Slijeva po Nijemcima tuče II četa.

Komandir Dušan Vladušić zauzeo je veoma povoljan položaj s boka. Preciznom paljbom zadržava zeleni stroj napadača. Ivan Ninić i Đuro Alfirević, komandir i komesar III čete, pustili su Nijemce na rastojanje od četrdeset koraka.

- Juriš, drugovi, za mnom! - skače u taj tren Ivan.

I četa hrli za njim. Uklinjuju se u njemački raspored. Tuku kundacima, tuku noževima, tuku kamenjem.

Nijemci se povlače.

A onda se nanovo javlja artiljerija. Tuče stravično. Nikada dotad, a ni kasnije II brigada nije bila pod takvom žestokom, koncentričnom vatrom. Topovi su rikali pola sata, a onda se nad Barama razlegao razorni urlik "štuka". Avioni su, zavijajući najstrašnijim sirenama, nisko pikirali, bacajući bombe.

Kapetan Pinkert, zapovjednik "grupe Pinkert", naređuje svojim oficirima:

- Partizani su sad potučeni. Juriš!

Bilo je logično vjerovati da će poslije paklene vatre topova i silovitog napada aviona obrana sasvim malaksati. Ali u dolini Sutjeske neprestano su se događala čuda. Prvi bataljon, izranjen i prorijeđen, odupro se njemačkom jurišu. Komandiri četa dočekali su neprijateljski napad kličući:

- Juriš, drugovi!

Do noći se to ponovilo još jednom.

Juriši su se ponavljali na frontovima svih bataljona. Ako bi se silovitost napada na neki način mogla mjeriti, onda bi se smjelo kazati da je najžešćim napadima odolijevao II bataljon, kojim su komandirali Dušan Filipović i Đuro Bošković. 

U tom bataljonu, u njegovoj II četi, na obali Kotača, tamo gdje on izvire iz Jezera pod 1710 metara visokom Boščijom glavom, bio je komandir Pile Popović. Bukovčan iz Biskupije, dvadeset dvogodišnjak, snažan momak, zamijetio je kako se u okrilju magle četa Nijemaca pokušava prebaciti u zaleđe II bataljona. 

Komandir Pile razjaren skače, muklim glasom u kojem odzvanja neka nezadrživa, praiskonska snaga zove četu:

- Juriš, nagari!

Sam Pile juriša s mitraljezom. Zastane povremeno, raskoračen stoji, gađa neustrašiv. Jurišem Pile Popovića odbijen je juriš nacista. Tako dva puta do podne. Tako u podne. Tako tri puta po podne. 

A onda su ga otkrili. 

Njemački snajperist, prikriven iza neke stijene, zamijetio je komandira mitraljesca i shvatio koliko znači njegovo manevriranje. Tane nacističkog snajperista pogodio je Pilu u glavu. Komandir pada na ruke vodnika Stipe Morića.

Oko njih tutnji, gori, sve što živi, čini se, zadahnuto je smrću. A Stipe nježno, lagano, bez straha, čak bez pomisli o smrti uzima na ruke svoga komandira i nosi ga kroz zonu smrti, uspravan.

- Pade! - muklo kaže.

A četa, zastala u trenu pogibije komandira, razjareno se zaleti u njemačke redove. Sve do ponoći se jurišalo. Čas Nijemci, a čas zatim Dalmatinci.

Nacisti su prvi put izvodili noćne napade.


Bare neprestano, već treći dan plamte



Ponedjeljak, 7 juna. Nad Sutjeskom zasjalo sunce.

Oko 5 sati ujutro zapovjednik trupa što su izvodile ofenzivu, general Rudolf Liters, koji se 15. maja preselio iz Slavonskog Broda u Sarajevo, poslao je radiogram komandantu 118. divizije:

"Partizani iz rajona Bara moraju biti potisnuti u kanjon Sutjeske."


Peko Dapčević poslao je kurira u štab II dalmatinske:

- Ni za stopu ne odstupajte! Tito danas prelazi Sutjesku ...

Treći dan boja na Barama bio je presudan. Juriši nacista ustremljeni na iscrpene čete Dalmatinaca ponavljaju se neprestano. Artiljerija, "štuke" sa svojim stravičnim sirenama, pa onda snažno:

- Forverc, forverc, hura, hura!

Mitraljez Nikole Bajića riga vatru. Rafali su kratki. Rafali su ubojiti. Njemački streljački stroj posrće i pada, nacisti se vraćaju na polazne položaje, a onda nanovo nasrću i nanovo padaju ispred mitraljesca Nikole. 

Tako sve do ranog popodneva, kad je jedna granata eksplodirala u Nikolinu zaklonu. Komandir Jovo Četnik skače u tri tigrovska skoka do palog mitraljesca. Nema pomoći. Odnekud se pojavio i ranjeni komesar II bataljona Vuko Jović. Krv mu probila zavoje na glavi. Naređuje:

- Ožeži!

Bare gore. Bare neprestano, već treći dan plamte.

Nikad toliko smrti nije bilo u tom stijenju.

U sumrak se komandanti I i III bataljona - Obrad Egić i Bruno Vuletić - dogovaraju da izvrše juriš u njemački raspored. Borci su gladni, već danima ne jedu ništa osim trave srijemuše, već danima ne spavaju, već je svaki drugi ranjen. Ali ustaju na znak svojih komandira. Bauljaju, jači od smrti.

Na čelu strijelaca I i III bataljona napada četa Boška Žunića.

Boško prvi upada u njemačke rovove. Privukao se ukopanim nacistima i bacio među njih bombu a onda uskočio u rov. Njegov automat riga vatru. Komandir vješto skače s jednog na drugo mjesto, čini se: kuršumi ga neće. Ali Boško ne nasrće ludo. Motri pažljivo. 

Zamjećuje Nijemca sa šarcem kako ga gađa. Kad je rafal ispaljen, komandir Boško se vješto baca u stranu i dok još pada, u skoku ispaljuje kratki rafal iz svog automata. Njemački mitraljezac je pokošen. Boško brzo grabi šarca. Automat je ovjesio o vrat, a šarcem, stojeći, kosi ispred sebe. Puca i poziva:

- Juriš, za mnom, braćo proleteri!

Neprijatelj pruža žilav, luđački uporan otpor. Brojniji je. Na front su pristigle svježe snage. Potpukovnik Anaker, zapovjednik specijalne grupe četa, izvadio je pištolj i prijeti:

- Ubit ću svakog tko odstupi.

Komandiri njemačkih jedinica neprestano ispaljuju rakete i rasvjetljavaju hladnu planinsku noć. Njemački mitraljezi bez prestanka tutnje. Bacači tuku jurišnike II dalmatinske. Boško uporno juriša. Prve njemačke rovove je pregazio i već je pred drugom linijom. Kad je bio nekoliko metara ispred druge linije rovova, njegov je kliktaj zamro.

Noć smrti pronosi tužnu poruku:

- Pao je komandir Boško.

Proleteri još silovitije nasrću. Ginu, ali nasrću.

Poginuli borci: Ante Jurlin Marko, Boško Žunić, Ivan Ujević Ivanić, Anka Žuvić, Slobodan Macura

Uto se i nacisti pokrenuše. Izvršili su snažan napad s Uglješina vrha na bok Boškove čete. Zametnula se borba prsa o prsa. Tuče s svime što je pri ruci. Tuče se kundacima, kamenjem, za guše se hvataju... 

To dugo traje, čini se da neće ni prestati. Sve do zore.

Trajalo je to sve dok nije javljeno da samo 13 boraca Vuletićeva bataljona nije ranjeno.

U zoru 8. juna komandant II proleterske divizije Peko Dapčević molio je Ljubu Vučkovića i Matu Ujevića:

- Izdržite još samo ovaj dan!

Dalmatinci su odgovorili:

- Ostala nas je trećina, ali računajte kao da je brigada kompletna.

Nitko se s Bara nije povukao sve dok to nije naredio štab divizije. A kad su se čete povukle, kad su krenule s Gornjih i Donjih Bara - oko 13 sati 9. juna 1943. godine - onda to više nije bila ona stara 11 dalmatinska sa šest stotina boraca: bilo ih je manje od dvjesta kad su krenuli uz Zelengoru prema Lučkim Kolibama, kad su krenuli da se probiju iz posljednjeg obruča.

Napisao: Jovo Popović (Arena, 1968.)




Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate




No comments:

Post a Comment