Zvonimir Zoričić, mladi glumac u centru pažnje: Čovjek treba da iskoristi život do daske (1969)



Čovjek uvijek traži jedno rješenje s kojim će biti zadovoljan. Možda ste u pravu, možda je to kukavičluk, ali to je tako. Drugo je pitanje kako ja zamišljam ono što se naziva Bog. To je sporedno. Očito je da ja vjerujem u nešto što je izvan nas. Da li to ja poistovjećujem sa Svemirom, to nije bitno... Čovjek uvijek treba da iskoristi svoj život do daske, ali da uvijek ostane na ljudskoj razini, da ostane čovjek

Do jučer još sasvim nepoznat mladić snagom televizije dospio je u centar pažnje. Kao Maksi, jedan od junaka Šiblove TV-serije "Sumorna jesen", osvojio je simpatije publike. Čak i oni koji su s njim radili, ne znaju ga drugačije nego kao Maksija. Njegovo ime na "špici" TV-serije: Zvonimir Zoričić. Adresa: Zagreb, Demetrova...

Ali nisam ga zatekao kod kuće.

Zvonimir Zoričić
(foto: Studio)
Potražio sam ga u Studentskom satiričkom glumištu. Upravo je završio pokus. Sačekao sam dok se presvuče.

Zbunjeno je uvukao nogu u cipelu, jer ga je kolegica zadirkivala zbog palca koji mu je provirio iz čarape.

U odijelu, čiji je kroj posljednji modni krik, napravio je nekoliko koraka poput manekena na modnoj reviji i objasnio prisutnima:

- Obišao sam nekoliko krojača i naručio šivanje kod onog koji mi je rekao najvišu cijenu. To mi je bio pokazatelj za najkvalitetnijeg majstora.

Dok se vozimo, priča mi:

- Moram naučiti šofiranje. Može mi zatrebati... Znate, koliko sam samo trenirao voziti bicikl bez da držim volan. Tako je tražio režiser... 

Mjesec dana sam trenirao pljuckanje, tako da iz daljine pogodim kutiju šibica. Kasnije me je jedan klinac zamolio da mu pokažem. Za pet minuta je svladao tehniku...

Da, bilo je naporno to snimanje...

Star sam dvadeset jednu godinu.

Ne, još nisam navršio ... Ne, to mi se prije dešavalo, kad sam imao sedamnaest godina, da sam govorio da imam više. Sada ne. Ali uopće ne želim biti mlađi...

Razmišljam o čemu da razgovaram s dobrim, "starim" Maksijem. 

Naime, čini mi se da se Zvonimir nimalo ne razlikuje od dobro poznatog mladića s TV-ekrana. Iste geste, ista mimika, isti osmijeh.

Samo u prirodi je nekako viši. Čak mu je i boja glasa slična onoj koju čujemo u TV-emisijama, a koji mu je "posudio" glumac Ante Dulčić. Kao da je zapravo odigrao samog sebe.

Tog trenutka činilo mi se da spada među onu vrst ljudi koja u životu sve pojednostavljuje, bez smisla za udubljivanje i stvarnu emociju.

- I to znate da sam bio podstanar. Petnaest dana. Ma nije... a možda je... to je možda moja želja bila, jedna mala želja za samostalnošću i slobodom ... Znate, mamina brižnost i druge okolnosti... 

Vratio sam se kući i sve je u redu. Dijelim sobu s bratom. Ja sam najmlađi. Nas je tri brata i sestra. Ovaj ... tata kad mi je umro imao sam tri godine. Ostalo je nas četvero. Mama radnica. S malom plaćom, normalno...

Uglavnom, nismo postali huligani, što je interesantno s obzirom na prilike. Dapače, uvijek smo bili najbolji u školi, kako se ono kaže.


Moje je mišljenje da glumac mora biti školovan



Pramen kose mu pokriva korijen nosa. 

Oči mu žmirkaju dok izvlači posljednje dimove iz cigarete.

- Znate, osmi razred ... trebao sam postati huligan, čik u ustima i poker. A onda sam došao na zvjezdarnicu. Toliko sam se počeo baviti tom astronomijom, da sam na koncu fiziku upisao. 

U nekim gimnazijama sam redovito držao predavanja za maturante... ne sada, ne više. Sada sam na drugom kolosjeku ...

Gledajte, na fizici sam i to je moj faks. A gluma ... Moje je mišljenje da glumac mora biti školovan.

Za svoju ulogu dobio je nešto više od 400.000 starih dinara. 

Velik novac za studenta.

- Čujte, kupil sam si to odelo. Prvo po meri sašito. I dosad sam imao po mjeri sašita odjela, ali po mjeri starijeg brata. Ostatak sam dao u kuću.

Zagledao se u svoje velike dlanove.

- Zapravo ja sam već ko klinjo uvijek sebi zaradil džeparac. Ugljen, drva i tako. Jednom sam dvanaest metri drva iscepal. Četri, pet dana sam radil. Taj posel sam dobil prek veze, nego kaj - smije se. a onda nastavlja:

- Od svršetka osnovne škole ja sam se sam oblačio ili uglavnom od brata dobivao... Pa dobro je imati pare. Samo ovisi o tome kak ih tko zna upotrebiti. Kak bi ih ja upotrebil?

Ušutio je.

- Zapravo to je vrlo lagano pitanje - konstatirao je i nastavio šutnjom. 

Minuta, dvije, tri... Uvukao je duboki dim. Ispuhnuo ga je. Nasmijao se i nastavio šutnjom. Odjednom je progovorio:

- Baš sam sad o tome razmišljao, koliko bi meni sada bilo dosta. Uzmimo deset milijuna. Trebalo bi mi ovo i ono. Ne bi bilo dosta. Trebalo bi mi više. I tako dalje, nikad dosta. Takav je čovjek... Trebate znati, ja imam velikih obaveza prema majci, prema bratu, a onda - ostatak meni... 

Tatu znam samo po slikama. Mama mi je neki dan ispričala... Znate djeca u školi uče se da daruju mamu za osmi mart. I uvijek dobiju za to novaca od roditelja. 

Ja sam navodno nekoj obitelji nosio drva, ugljen i tako skucao mami za dar. To mi je mama ispričala. Zapravo se ne sečam kad sam zaradil svoj prvi dinar...

Mladići odrasli bez oca često znaju biti vrlo osjetljivi.

- Plakat? To uvijek pokušavam u sebi zaustaviti. Dosta puta mi to uspije. Da, vrlo sam senzibilan... Prosjaku, ako imam dinar, dam mu. Ja mislim da nisam farizej.

Teški kapci daju njegovim očima sanjarski izgled. 

Zakošeni očni prorezi kao na tragičnoj maski.

- Zapravo nastojim biti racionalan, na ovom tlu. Djevojke? Volim ih... Uspjesi, kako kad. O ljubavi? Prilično sam zaljubljiv... Osjetljiv sam. Možda preosjetljiv. To je ljudski.

Gricka nokte.

- Kad me podsjete, onda ih režem. Nisam baš previše nervozan... Znate, kod kuće uopće ne priznaju moju glumu. Smiju se. Na primjer, moj brat:

"Zvonko, Zvonko, samo ti odi na fiziku, jer ovo su ti gluposti..."

I sam se pitam. Čemu to? Da li to koristi? Dokle će to? Da li je to cilj, postati, samo popularan?... Ne, nije me strah, ali možda jedna mala nelagodnost zbog svega toga.


Vjerujem u nešto što je izvan nas



- Pitam ga što misli o svojim vršnjacima, "nestrpljivoj generaciji".

- To je sve normalno. Niko ne voli čekati. Mladi najmanje.

- Mladi ljudi rado pomišljaju na ženidbu, ali o tome obično ironično govore. Zvonimir Zoričić iznenađuje otvorenošću:

- Da. Svakako ću se oženiti. Kad ću naći... Bio sam zaljubljen ... Vidite, ja uvijek nastojim biti sretno zaljubljen. O čemu se radi? Dobio sam nogu. Vidite, tu mi je uspjelo biti racionalan. Zašto da budem nesretan?

Čovjek mora biti sretan već time što je na Zemlji, što mu je dano da živi. Treba izabrati ono što te čini sretnim ... Da li sam religiozan? ... Da ... Možda baš ta astronomija ...

Sumnja, to je početak spoznaje. Spinoza. Čovjek uvijek traži jedno rješenje s kojim će biti zadovoljan...

Možda ste u pravu, možda je to kukavičluk, ali to je tako.

Drugo je pitanje kako ja zamišljam ono što se naziva BOG. To je sporedno.

Očito je da ja vjerujem u nešto što je izvan nas. Da li to ja poistovjećujem sa Svemirom, to nije bitno... čovjek uvijek treba da iskoristi svoj život do daske, ali da uvijek ostane na ljudskoj razini, da ostane čovjek.

Upitao sam ga kako je sebi protumačio smisao života.

- Smisao je već u tome što sam ovdje, što postojim. To je dovoljan razlog. Ne vjerujem u zagrobni život, u konačnost ljudske egzistencije. Čovjek dođe na svijet, a isto tako ga nestane. Uključi se u ono kretanje materije. 

Čujte, nije apsurd što će čovjek umrijeti, već što se ljudi ubijaju međusobno. Ubijaju misaonu materiju, produkt pet ili šest milijardi godina materije u pokretu.

Zanimalo me je kako će reagirati na pitanje, da li seks smatra grijehom. 

Uznemirio se. Gotovo uvrijedio i pri tom pokazao svoju naglu ćud.

- Što? Poslije svega vi to mene pitate? Uopće me niste razumjeli. Krivo ste me shvatili... U redu, nagao sam... Inače, ponavljam misao mnogih filozofa: bez porodice ne može egzistirati društvo. 

Ali isto tako smatram da su za sretan brak neophodna predbračna iskustva, stoposto, životna i seksualna.

Razgovaramo o njegovoj generaciji, mladim nezadovoljnicima.

- Ja osjećam da ima puno nepravde na tom svijetu, ali osjećam da nisam toliko sposoban da se idem spaliti zbog toga. Nemam te snage.

Čupka pramenove svoje duge kose. Nasmijao se:

- Šišali su me sa svih strana, pa sad svakako izgledam. Sve to zbog uloge Maksija... Čujte, ja se divim toj Maksijevoj generaciji. Ja vjerujem, da se to nama desi, da bi i mi bili takvi.

Ja mislim da je našim ljudima previše dobro tu u Jugoslaviji, da bi oni išli tražiti neke nove forme... 

Mi živimo na dosta realnom tlu...

Opet se zagledao u svoje velike dlanove...

- Nisam ja imao nikakvo teško djetinstvo. Mato materijalnih neprilika, to ne znači da me je život tukao. To nije nikakva drama...

Pokazao mi je karte za kino što su mu te subotnje večeri propale. 

Propao mu je i sastanak s djevojkom.

- Nema veze. Te karte su sad "divljaki". Kad predstava nije rasprodana upada se na njih i sjedne na prazno mesto. Imam dva "divljaka" i ništa nije propalo.

Nasmijao se. U uglu ustiju dogorijevao mu je opušak.

Napisao: Ivan Kreutz, obrada: Yugopapir (Studio, maj 1969.)


Podržite Yugopapir: FB TW Donate