Bernard Vukas (8. dio): S minobacačem na leđima, odbio sam ponudu Partizana! (1972)



Yugopapir: Poslednji, osmi deo Vukasovih memoara u Plavom vjesniku počinje rečenicom: "No na utakmici Jugoslavija - Francuska u Parizu, doista su oni tada bili vrlo, vrlo jaki. Kako i ne bi, kad su igrali La Fontaine, Coppa, Marchee... mnoga imena koja su širom svijeta pronosila slavu trikolora... " Isprva sam pomislio da je redakcija pomešala delove teksta, jer priča počinje bez nekog logičnog uvoda, ali ni kasnije nisam uspeo da "složim priču", tako da ceo ovaj poslednji nastavak deluje pomalo "ispretumbano". Ne znam zašto je to tako, u Plavcu nema nikakvog objašnjenja - ali, s obzirom da Vukas i ovaj put iznosi niz dragocenih detalja iz svoje blistave fudbalske karijere, valja ih pročitati i ovako, u fragmentima...        

Kad pričam o sebi i o svojim nogometnim trenucima, onda ne mogu nikako preskočiti Tampere u Finskoj. Istina, igrao sam odlično u Torinu, začudio svijet u Belfastu, ali po mojem dubokom uvjerenju najbolje partije pružio sam baš u Tampereu. Tu sam bio u svom elementu. 

Igrajući povučenog vođu navale, gospodario sam sredinom igrališta, pripremao iz gušta golove.

Bile su to moje utakmice života.

Da još s ponosom spomenem da sam tada igrao u onoj našoj glasovitoj olimpijskoj momčadi, koju mnogi do danas smatraju našom najboljom jedanaestoricom.

Bili su to biseri nad biserima: Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek, Zebec.

Tampere!

Koliko je za mene uzbuđenja sadržano u imenu tog dotad nepoznatog finskog gradića, koji se možda samo tu i tamo spominjao zbog izvoza drva i zbog lijepog prirodnog položaja, na jednom od tisuću jezera simpatične Finske.


*****



... Kad je počela utakmica, vidio sam odmah po raspoloženju naših igrača da u igru ulaze kao da se radi o najboljem i najrenomiranijem protivniku, a to je uvijek dobar znak, jer nam se već dotad potcjenjivanje protivnika znalo teško osvetiti. 

SSSR smo smatrali sebi ravnim i znali smo da treba zapeti svim snagama. 

Ne bi trebalo da ponavljam događaje koji su još svima u dobrom sjećanju, ali se moram naprosto malo zaustaviti na golovima, koje smo primili pred sam kraj utakmice, kad smo već vodili sa 5:1.

Još i danas, koliko god bih se i htio prisjetiti, ne mogu točno utvrditi kako je došlo do toga. Moram objektivno reći: ono što su Rusi pokazali u tih 20 minuta bio je nogomet kakav se samo može poželjeti. 

Nizao se napad za napadom, u nezaustavljivim valovima, koji su bili nalik na orkan što ruši sve pred sobom. Naša obrana i sva momčad izgubila je glavu, bili smo posve bespomoćni ...

Još nikad nisam ostavio igralište tako neutješan kao toga kobnog dana u lijepom Tampereu.


*****



... Dvije noći prije druge utakmice po svim sobama našeg hotela malo se spavalo. Nijedan od nas nije mogao shvatiti kako se u samih 20 minuta mogao dogoditi takav obrat.

Po stoti puta analizirali smo primljene "blitz-golove" i uvijek smo dolazili do istog i jedinog zaključka - u nogometu se nekad događaju čuda. Jedno od takvih pogodilo je i nas.

Naši rukovodioci su nas tješili, uvjeravajući nas da ćemo u drugoj igri pobijediti, a veliki poticaj davali su nam i brojni brzojavi; mnogo ih je došlo i od naših najviših državnih rukovodilaca.

Osobito smo se osjećali odgovornima i obvezanima kad nam je pročitan i brzojav maršala Tita. 

Osjećali smo da i ova druga utakmica prelazi sportske okvire i da ima mnogo veću važnost. Nastojali smo opravdati nade koje je cijela Jugoslavija polagala u nas, znali smo da su oči sviju uprte u nas.

Ni kad je momčad odličnog Boborova odmah u početku povela sa 1:0, nismo se predali, vjerovali smo čvrsto i nepokolebljivo u - našu pobjedu.

Naša tri gola pokazivala su tek mali dio razlike u naašoj kvaliteti i nadmoći na terenu. Ipak sam, priznajem, posljednjih 15 minuta igre drhtao, uzbuđen, sjećajući se "sovjetskog orkana" otprije dva dana.

Svaki se neuspjeh iskustvom plaća. Tako je bilo i ovaj put. Igru smo držali otvorenom, a naši su protivnici uvidjeli da nam tog dana nisu dorasli. Sportski su primili pobjedu boljega. Na mene su ostavili odličan dojam sovjetski pomagač Netto, desno krilo Trofimov, već spomenuti Bobrov i spojka Nikolajev.

Samo godinu dana poslije imao sam prilike uvjeriti se da je to točno, i to prigodom gostovanja "Hajduka" u Tampereu.

Na sam glas da igramo Beara i ja, prepuni stadion ponovno je pokazivao istu sliku, a dugotrajne ovacije gledalaca i dugi redovi pred hotelom, ljudi, iskreni do suza, kao da su nam htjeli pokazati da prije godinu dana zbog silnog uzbuđenja nisu mogli iskazati sve ono što su osjećali prema našim nogometašima, pa kao da su nešto ostali dužni.

Svakako, za mene još jedna satisfakcija u gradu koji u mojim Sportskim doživljajima zauzima prvo mjesto, ako se uopće može govoriti o prvom! Ali, pouzdano znam da ga neću nikad zaboraviti!


*****



... No na utakmici Jugoslavija - Francuska u Parizu, doista su oni tada bili vrlo, vrlo jaki. 

Kako i ne bi, kad su igrali La Fontaine, Coppa, Marchee... mnoga imena koja su širom svijeta pronosila slavu trikolora. 

U Švedskoj su na prvenstvu svijeta bili čak treći i bili su strah i trepet svim momčadima - s pravom. 

Mi smo ih tu kod kuće nadvisili u svemu, mogli smo, da ne pretjerujem, zabiti barem pet-šest golova, a utakmicu smo sve do pred kraj vodili samo sa 1:0. 

I vodili smo sve do 88. minute, mislim čak do 89. i desni pomagač, čini mi se da je to bio Marcail, pucao je neku loptu glavom sa oko šesnaest metara. 

Beara ju je bez po muke uhvatio u ruke i onda, ne zna nitko kako i zašto, ispustio, uto je naletio La Fontaine, udario špicom kopačke i ugurao loptu u mrežu. 

Sudac je svirao, utakmica je završila 1:1. 

U kupaonici, poslije utakmice, svi su navalili na Bearu, sletjeli ga sa svih strana, predbacivali mu, okrivljavali ga... Ja sam stao na njegovu stranu, bio sam kapetan momčadi i rekao svima:

- Stidite se! Koliko je on dao za naš nogomet, a sada zbog jednoga gola, i to ne na nekoj važnoj utakmici, (bila je to, mislim, čisto prijateljska utakmica) vi ga toliko napadate.

Tada mi je pružio ruku, pomirili smo se - i od tada smo opet počeli razgovarati.

Vratimo se opet na naš odlazak iz "Hajduka".

Ja sam isto tako imao prilike da odem mnogo puta u druge klubove, uz primamljive uvjete, koje bi mi kudikamo više pružili - u materijalnom pogledu.

Još dok sam služio vojsku, tamo 1950, i kad je bilo tako teško, bio sam u minobacačkoj četi i svako jutro polazio na vježbu s minobacačem na leđima, k meni su došli ljudi iz Beograda, iz "Partizana", ali ja sam ih bez ikakva razmišljanja odbio.

Godinu dana prije toga, također je trebalo da idem u vojsku, našao sam se u Beogradu, gdje je bio "Partizanov" dom, no pobjegao sam natrag u Split.

I drug Vicko Krstulović, koji je tad bio ministar pomorstva, pripomogao je da još godinu dana igram u "Hajduku".

"Partizan" je tada financijski mnogo, mnogo bolje stajao, ali "Hajduk" je bio i ostaje jedan!

Svi smo u "Hajduku" živjeli i ostali živjeti u ljubavi.

Sjećam se dok sam služio vojni rok u Goraždu, posjećivali su me često igrači, članovi uprave, "Hajdukovi" navijači. Lijepo je to kad čovjek osjeti da nije zaboravljen. 

Jednom je došao i moj dragi Frane, a nije bilo ni tako blizu od Splita do Goražda, k tome je bila najveća zima, baš tamo negdje siječanj-veIjača 1951. 

To je još samo jedan dokaz kako smo uvijek disali zajednički i bili bliski. Paketi, hrana, riječi ohrabrenja stizale su svakog dana. 

Uza svu težinu koja me tada snašla (jer sam tako reći ravno s terena dospio u Goražde, poslije utakmice Engleska - Jugoslavija 2:2), bilo je lakše provoditi dane s tim osjećajem da su ljudi sa mnom, da misle na mene, da sam njihov - i onda kad ne igram. 

A to se nije moglo ničim platiti!

Kako se iz svega vidi, moj odlazak i moji odnosi s "Hajdukom" bili su u svakom trenutku dobri - sve uz dogovor, obostranu suglasnost, bez ijedne riječi vrijeđanja, prigovora.

Stoga kategorički tvrdim, a to je jasno svima, da se moj odlazak ne može mjeriti ni približno s drugim odlascima, a najmanje s Bearinim!

Kad smo već kod tih svađa, koje neminovno prate stadione i sve oko njih, spomenuo bih ovdje još jednu takvu simpatičnu, kratkotrajnu "napetost". Riječ je o mojem najboljem prijatelju na terenu i izvan njega - o Frani Matošiću.

S njim sam uvijek bio najbliskiji, spavali smo u istoj sobi na turnejama i putovanjima, proživljavao s njim gorke i sretne trenutke.

Znali smo se u dušu. 

Dok bi Frane bio u napadu i lopta krenula samo preko centra, bez obzira na to na kojoj se strani terena nalazio (pa makar i na suprotnoj, a na onoj pravoj je mogao biti, recimo, Rebac i sl.), on je samo vikao:

- Bajdo, Bajdo, Bajdo!

Sjećam se tako jedne zgodice: poslije jedne utakmice (a nisam mislio ništa loše) rekao sam mu nešto, onako u afektu, uvrijedio ga.

Po povratku u hotel, poslije večere, on je otišao u sobu i kad sam ja došao na spavanje vrata su bila zaključana.

Nije me pustio unutra. 

I morao sam otići u drugu sobu, naći neki krevet. S Franom nije bilo šale i ja sam mu se lijepo sutradan ispričao - i opet je sve bilo u redu - po naški.

Takvo je tada vladalo drugarstvo i poštovanje starijega.

I mi smo se znali zaletjeti, pokeckati se, pa i uvrijediti jedan drugoga, osobito kad je klubu slabo išlo, ali smo se na vrijeme znali zaustaviti, pružiti ruku, ispričati se ...

A ne kao što je danas, zaigra neki dečko nekoliko utakmica i zaboravi na sve - pa i na sebe. To ne valja, to se ne smije događati. Bez poštovanja starijih nema mladiću blistave perspektive - ni kao igraču ni kao čovjeku.

Tekst: Božo Šimleša, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, I - II 1972.)



Kraj feljtona - 1. dio




Podržite Yugopapir: FB TW Donate