Asja Kisić (Bepina u "Malom mistu"): Mogla bih da slušam Duran Duran od jutra do sutra



Razumite me, ja neću prošlost, neću da s njom živim. Obožavam rock-muziku, Duran Duran mogla bih slušati od jutra do sutra. Živim s vremenom, ne s prošlošću! E, da mi je dvadeset godina šta bih radila s ovom modom! Koliko je to ljepše nego u ono moje doba - sve u svemu, sve monotono. Prerano sam se rodila!

Svibanj 1987: Mada je to neizvedivo, sigurno biste i vi 16. svibnja rado stisli ruku Asji Kisić, koja toga dana slavi pedesetdvogodišnjicu svoga glumačkog rada, pa smo to - umjesto vas napravili mi, začudivši se ipak koliko se Asja užasava nama tako drage Bepine!

- Sve što sam imala reći o Bepini i o Malom mistu, rekla sam. Ne ljutite se, ja sam definitivno stavila točku na tu temu, pa se i ne trudite da zbog toga potegnete na put do Splita.

- Ali, draga Asja, ja sam već u Splitu, čak u blizini Bačvica, a glavni razlog mome dolasku jest da vam u ime Studija predam buket cvijeća u povodu pedesetdvogodišnjice vašeg prvog nastupa na pozornici. Bilo je to 16. svibnja 1935. u Osijeku, nije li tako?

- Ajme... Ala, dođite u četiri kod moje prijateljice Mare Vuković! Ja sam vam tamo po cili dan.



Bepina je daleko od mene



Ima ljudi koje sretnete prvi put u životu, a već s vrata ponašate se i osjećate kao da ste dugogodišnji prijatelj. 

Ljudi otvorene duše i velika srca, kakvo je u Asjine prijateljice Margarete Vuković, umirovljene instrumentalke u Vojnoj bolnici, s činom majora, pa ne čudi što sam je odmah počela zvati samo - Mare. 

A da nje nije bilo, tko zna kako bi prošla - Bepina!

- Seriju gledam, ali kao stranac. Kao običan gledalac! Samo, štrecne me malo i osjetim neku nelagodu kad vidim Luiđija. Tužno je to. Iz ekipe je dosad otišlo na put bez povratka njih jedanaestoro.

Neću da nam razgovor krene u tom tužnom, ali životno neminovnom smjeru. 

Skrećem ga na to kako sam se nekoliko dana izluđivala tražeći je telefonom, a Asja Kisić odgovara:

- Ma, kako ćete me naći kad sam vam ja velika skitnica! Najčešće sam tu. Zbog Mare, s kojom sam dugogodišnja prijateljica, a još i više zbog njezina dva unuka - Luke i Pava koje obožavam.

- Bježite od kuće. Već ste me s vrata obasuli pričama o zdravstvenim tegobama, a ja vam - i to bez komplimentiranja mogu reći da biste uz dobrog šminkera mogli mirno nastaviti snimanje Bepine. Jeste li svjesni toga?

- Oho! Ugodno je to čuti. Ali... sedamnaest godina nije malo. Sad, bez obzira na izgled, da ponovno snimam šjoru Bepinu, glumila bih je posve drukčije. 

Vidim je drukčijom, više ne onako strašno naivnom. 

Ali, Bepina je daleko od mene, čak me i njezino ime iritira.

- Povukli ste se nepobijeđeni, neopozivo raskrstivši s medijima u kojima ste se tako dobro snalazili. Bili ste prihvaćeni i hvaljeni. Zašto ste tako odlučili?

- Na vrijeme sam se pripremala za to, pa sam iz svega toga i izišla bez ikakve traume. Uvijek sam se čvrsto držala zemlje i hodala po njoj, znala sam da ću jednoga dana morati sve to napustiti. 

Eto, neka vam Mare kaže - nikada ne govorim o teatru, filmu, o televiziji. 

Sve je to svršeno, sve je iza mene. 

Uostalom, pravo da vam kažem, za mene te daske nikad nisu značile život. 

Ma, koješta!

- Čudno! Dali ste toliko zapaženih uloga.

- Možda me je u teatru zadržalo baš to što nisam propala. Inače, davno bih ga napustila,

- U korist čega?

- Bila bih avijatičar. To mi je bila strast. Baš da pilotiram! A zašto ženska ne bi bila pilot!?

- Zar vas nimalo nije mamilo to da pođete stopama Vinka Kisića, osnivača i glavnog urednika Novog doba, vašeg oca?

- Ni slučajno! Ja vam nisam kadra napisati tri rečenice. Sve moje kartoline prijateljima imaju jednak sadržaj:

"Kako ste, ja sam dobro, puno vas pozdravlja Asja."



Dobar glumac, pa ne želi igrati? 



- Kažete da niste bili žrtva dasaka, ali ste sigurno voljeli igrati.

- Nikada neću zaboraviti jedan razgovor s drom Markom Fotezom, tadašnjim direktorom. Budući da sam bila prvakinja Drame, pozvao me k sebi, ponudio mi da pregledam novi repertoar te da izaberem uloge koje želim glumiti. 

Prije negoli sam pogledala popis, rekla sam mu: 

"Ne želim nijednu ulogu!" 

Fotez se uhvatio za glavu, a kada je splasnula njegova užasnutost, rekao mi je: 

"Asja, vidio sam lijenost, ali takvu kao što je vaša nikad! Majko moja, dobar glumac, pa ne želi igrati nijednu ulogu!?" 

Znate što - tako sam morala reagirati jer sam bila prezasićena ulogama.




- Vjerujem vam, jer ste mi jednom rekli da ne postoji uloga koju ste željeli igrati a da je niste odigrali. Pa, ipak, trebala je doći jedna šjora Bepina da vas izbaci u orbitu popularnosti. Jedna sladunjavo naivna ženska bacila je u sjenu Kraljicu u Hamletu, Jokastu, Edipu, Klitemnestru, Katu Kapuralicu, Serafinu iz Tetovirane ruže...

- E, to je ono što je žalosno! To je moć medija! Čak i u odnosu prema Kati Kapuralici, koju sam igrala po cijeloj Jugoslaviji, te za nju dobila Nagradu grada Splita i druge. 

A onda, dođe jedno Malo misto... 

Iskreno rečeno, ako sam išta radila bez po muke, onda je to baš ta serija. Možda i zato što je ekipa bila takva kakva je bila. A, što se može...

- Je li vaša popularnost danas isto tako živa i intenzivna kao nekad?

- Još nije došlo do klimaksa, ali ide. Za epizodu - dvije, sve će se ponoviti. Pa ipak, žalosno je to što sam svih tih sedamnaest godina za Splićane ostala Bepina. 

Nikada Asja Kisić, a to je grozno!

Grozno je i to što čak ni za novinare nisu postojale sve one druge uloge poslije Bepine. A sada, kada je Bepina uskrsnula, traže me.

- Kako to slava umori?

- Može li čovjek mirno podnositi da hoda ulicom a grupa djece ide za njim, zagledavaju se u njega, dovikuju Bepina! 

Ili u dućanu, evo baš jučer, dugačak rep pred blagajnom. Strpljivo čekam, blagajnica me ugleda, klikne: 

"Ajme, Bepina! Hodite amo!" 

E, draga moja, to je neugodno. Sramota me, ne mogu to podnijeti. 

Volim i hoću anonimnost, hoću živjeti mirno, samo za danas i za sutra. 

Ne od onoga što je nekad bilo. Gotovo je, kažem vam, kao da nikad nisam bila...

Pričinilo mi se da sam na Asjinom licu opazila umor.

Zahvaljujući prekrasnom pletivu koje je nadomak ruke - skrećem razgovor. 

Pletu ga u tandemu domaćica Mare i Asja. A tada se upletosmo o vođenje kućanstva i kuhanje...

- E, moja Majo, negacija negacije! Ne mogu naučiti kuhati, mada me ubijete!

Mare preuzima riječ:

- Znade Asja kuhati. Hoćete li jaje, kavu, čaj, mlijeko. Ma ja bih za toliko godina već naučila glumiti, a ti ne znaš ništa skuhati!

Ali, ne mogu se potužiti, Asja je najbolji mali od kužine. Jednostavno, bolesno je pedantna osoba. Stalno perucka, čisti. I svoju kuću tako redi. Pretjerano!

Zato se mi i slažemo. Ja kuham, Asja pere i - sve je ka bog!

- Ma, čekaj neka rečen - upada joj u riječ Asja. - Nisam naučila kuhati zato što vam ja nikada nisam gladna. No, ako je ručak, ja ga jedem i dobro pojedem. 

Ali, isto bih tako mogla biti i bez njega. 

Jednostavno, nikada nemam apetita, to je strašno!



Zahvalna sam Miki Antiću



- Ne zamjerite mi što ne znam gdje ste učili glumu.

- U Glumačkoj školi Tita Strozzija, dvije godine. Poslije toga, audicija. To je nešto strašno. Napinjem se ja iz petnih žila, ocjenjivači sjede nasuprot i nijednim mišićem na licu ne pokazuju vam što misle.

Napokon, kažu mi, postali ste glumica!

Pita me Strozzi:

"Mala, hoćeš li u zagrebačkom teatru nekoliko godina nositi tacne i reći samo, 'Izvolite' ili hoćeš da u Osijeku odmah dobiješ glavne uloge?"

Odgovor znate.

- Da je, kojim slučajem, seriju Malo misto snimao npr. producent Dinastije, što mislite koliko bi nastavaka bilo?

- Uh! Barem sedamdeset!

- Čini se kao da je Daniel Marušić vaš TV-režiser. On vam je dao i prvu TV-ulogu u igri Pulitika šjore Bepe.

- E, molim vas da to svakako napišete: jako mi je žao što se jedna tako duhovita igra nije nikada reprizirala. Pa, valjda, nije izbrisana!?

- Svakodnevica? Ili, da parafraziram Jesenjina - kako živite i što u svijetu radite?

- Živim mirno, staloženo, smireno. A, bože moj, bude i sada neugodnosti i trzavica. Ima i svega onoga što godine nose. Ali, sreća je velika što više ne ovisim o budilici. 

Ne rnogu reći da mi je dosadno, jer i ovo čovjekovo vrijeme ima svojih ljepota. Volim društvo i imam ga, ali volim i samoću, da rješavam križaljke.

- Ne osjećate li nostalgiju za životom iz doba Malog mista?

- Ne! Ono je prošlost, ne žalim! A kada sam zdrava, što mi fali?

Razumite me, ja neću prošlost, neću da s njom živim.

Obožavam rock-muziku, Duran Duran mogla bih slušati od jutra do sutra. Živim s vremenom, ne s prošlošću!




E, da mi je dvadeset godina šta bih radila s ovom modom!

Koliko je to ljepše nego u ono moje doba - sve u svemu, sve monotono. Prerano sam se rodila!

- Ipak niste. Doživjeli ste da veliki Mika Antić, autor Plavog čuperka, napiše Molitvu za šjoru Bepinu. A kojoj je glumici takvo što napisano?

- Zahvalna sam Miki za to, ali spomenula bih njegova velikog prethodnika, Jacka Londona, koji je rekao:

"Što više upoznajem ljude, sve više volim životinje."

No, bit će bolje ako jednog dana izmisle pilulu kojom će se promijeniti ljudska narav...

Razgovarala: Maja Benović, obrada: Yugopapir (Studio, V 1987.)