Avgust 1977: Sjećate li se filma
"Majko, slušaj moju pjesmu"? Mlađi su ga, možda,
gledali u nekoj reviji Kinoteke. Stariji sigurno dobro pamte popularnost ovog filma koji je svojevremeno
osvojio srca publike. Velikim redovima pred bioskopima - da bi se došlo do karte (a film gleda čak
i po nekoliko puta) - doprinio je sigurno tada devetogodišnji
dječak Hoselito. Mali pjevač "kristalnog glasa", "čudo
od djeteta", snimio je za dvije-tri godine nekoliko filmova u
kojima je dominirala njegova pjesma, a uglavnom sentimentalan, pa i
srcedrapateljan sadržaj nije uticao na popularnost.
Ovaj film
sigurno se svrstava u red onih poput "Prohujalo sa
vihorom", "Prodavačica ljubičica", "Jedan dan
života" ili "Ljubavna priča".
Ipak, "Majko, slušaj moju
pjesmu" ili "Prodavačica ljubičica", kao "Ples
na kiši" ili "Amerikanac u Parizu", plijenili su i
zbog muzike.
Prvo takmičenje
Uz pojavu prvih svjetskih pop-sastava postaće popularni i filmovi, posebno među mladima,
poput onih u kojima će gledati i slušati Klif Ričarda i
"Šedouze", "Bitlse", a da ne govorimo kako se
ovaj spisak začinje još u onom "Volare" Modunja ili pak "Arivederči, Roma" (Mario Lanca, čak!).
Svi
bez nekog čvršće organizovanog sadržaja,
lagašne pričice, ali bliske zbog pjesme, a ponekad i samo zbog teme
poput "Majko, slušaj moju pjesmu" - o dječaku koji traži
svoje roditelje.
To nije (nikako) slučajno.
Znali su to i
producenti, i režiseri.
Mada spada u oblast biznisa - poneki od
ovih filmova se izdvajaju (u svoje vrijeme) nužnim kvalitetom da ne
bi bili - površni.
Takav je bio i film sa malim Hoselitom.
A već
riječ "mama" koju izgovaramo kao prvu - dovoljna je da
uzburka dušu, emocije, pa i suze, koje su tada tekle potocima u
kino dvoranama.
Kasnije, to je objašnjeno uz noviju "Ljubavnu
priču" (i roman je imao isti uspjeh) tvrdnjom da je ljudima,
već isuviše opterećenim teškoćama vremena i civilizacijske
otuđenosti, bilo potrebno malo više sentimentalnosti, makar to bilo
i srcedrapateljno.
- Moj drugi honorar i
prvo takmičenje, pa i uspjeh - priča Kemal Monteno - spada upravo u
vrijeme tog filma koji sam neobično volio. Tada sam išao u školu
"Silvije Strahimir Kranjčević". Već smo čuli i za prve
električne gitare, nekoliko ih se pojavilo i u Sarajevu.
Ali, više
su bile imitacija, zapravo "ručna izrada" - kada se na
običnu gitaru lijepio magnet, a preuređivali
radio-aparati za - pojačala.
Tu su sa mnom bili i Edo Bogeljić,
kasnije u "Plavim dijamantima" i "Kodeksima", zatim Ranko Rihtman, koji je prošao pola sarajevskih sastava,
magistar muzike, danas već dirigent Orkestra Radio-televizije
Sarajevo, pa Pero Čubić, takođe iz "Dijamanata",
"Kodeksa", kasnije u "Kenedi boj" i, napokon, u
orkestru Omera Pobrića.
- U školi je
organizovano takmičenje pjevača. I, kao što rekoh, tada je bio
veoma popularan film "Majko, slušaj moju pjesmu", a moj
otac je znao već od ranije i melodiju i tekst i naučio me.
A taj
film možda je presudio da postanem ovo što sam.
A gledao sam ga
jedno šest puta i znao sam svaku scenu, kasnije i svaku pjesmu,
napamet.
I na tom takmičenju
Rihtman je pjevao "Malog Gonzalesa" i osvojio prvo mjesto,
ja sam bio drugi, a Pero Čubić - treći.
Fudbaler
- Nikada prije nisam ni
mislio niti želio postati pjevač. Moj "stari" je radio na
Koševu i ja sam bio na svim utakmicama, prisustvovao treninzima
"Sarajeva" i to još dok su bili tu Franco Lovrić, pa
Ibro Biogradlić, Asim Ferhatović.
Kasnije sam se upoznao i sa
Musemićem i postali smo prijatelji - kao i sa mnogim drugim
fudbalerima i sportistima.
Nakon utakmica i treninga - u
svlačionicama se pjevalo, veselilo, kada su bile pobjede.
A pjevao
sam i ja. Nekada i sam - kada bi me "natjerali".
Više
sam bio nekako okrenut sportu, čak i atletici.
Eto, bili su tu i
naši poznati atletičari poput Dake Radoševića, pa sportom se
bavio, danas novinar, Jovan Babić, a bili su tu i poznati sportski
radnici od Jaše Bakova, Saliha Janjca, Bate Vlačića.
No, fudbal
mi je, kao i većini dječaka, bio bliži.
Ma kakav pjevač!
I moji
prijatelji su uvijek mislili kako ja dobro igram lopte. A, eh, to je bio i nekakav
psihološki momenat.
Pazi: ja i igrači, pa stalno na treninzima i
utakmicama i, eto, mislilo se da ja dobro znam igrati fudbal.
Taj psihološki momenat postoji i sada, ali - u muzici.
Eto, ljudi često kažu da moje kompozicije imaju nečega talijanskog, zato jer
se ja prezivam Monteno.
A da se, recimo, prezivam Akropolos, neko bi
vjerovatno tvrdio - kako tu ima nešto grčko. Ili - nešto drugo.
Ali, ozbiljan kritičar nikada tako nešto neće reći. Nekakav daleki odjek,
ne uticaj neke muzike - a i to ne samo jedne - možda...
A ja kažem - sve je sarajevsko u "Sarajevo, ljubavi moja" i naše jugoslovensko u
"Zemljo moja".
Istina, ja sam se u početku učio na
talijanskim pjesmama. A ko nije?!
Tada je na radiju dominirala
talijanska muzika.
Sva naša zabavna muzika, gotovo sva, tada se
nekako "učila" od Talijana. Pa i taj San Remo, festival,
koji je krenuo i na našoj televiziji, uticao je i na naše festivale
- kada su krenuli.
Ja tada nisam imao ni gramofona - kupio sam ga tek
prije pet-šest godina. Prvi gramofon!
A kada sam imao radio - ja sam
mislio da sam - bogat.
Šta je presudilo
- Ne znam šta je presudilo da pjevam zabavne pjesme. Možda baš taj radio na kojem sam
počeo slušati meksikanske, španske i
talijanske melodije. Kasnije i neke grupe. A San Remo sam takođe
slušao na radiju.
I moji idoli u početku, bili su, naravno, sa
tih festivala - Serđo Endrigo, Đani Morandi...
U svakom slučaju, jedan film je sigurno
presudio da postanem pjevač!
Kasnije dolazi i ono
bjesomučno gledanje svakog muzičkog fima - posebno onih u kojima se moglo vidjeti i čuti
ono o čemu se pričalo ili naslućivalo u ponekoj melodiji na radiju.
Neki su, tada, prvi put vidjeli "prava" pojačala, a u
bioskope se odlazilo da bi se vidjele gitare.
Film se gledao po
nekoliko puta - kopirale bi se
"cake", "skidale" melodije - kao kasnije na
Radio Luksemburgu, a da bi se već sutra - prekosutra mogle svirati i
pjevati na kakvoj plesnoj večeri ili u školi, možda samo "biti
glavni" među prijateljima, zbog svega toga.
Pjevalo se, izgovaralo
loše, na jezicima zemalja odakle su pjesme dolazile.
Kasnije su
počeli i prvi prepjevi.
Onda je na radiju odlučeno da domaći
izvođači više ne snimaju strane melodije.
Krenulo se novim putem.
Ostali su, više kao neko sentimentalno sjećanje i "Veseli
klub mladih" sa Šedouzima, "Bitlsi" su se u filmu
"U pomoć" više gledali kao - atrakcija.
Na gostovanja
stranih grupa išlo se, već, više zato da bi se vidjela ozvučenja,
pojačala i scensko ponašanje.
Kasnije ni to više nije bila neka
posebna atrakcija.
Danas već to je samo koncert koji bi bilo dobro
pogledati.
Daleko su iza tih prvih pokušaja, veoma daleko - mada ne
tako mnogo godina - ostali i "Prodavačica ljubičica" i
"Peter & Koni"...
Zabeležio: Branko Vlačić, obrada: Yugopapir (Ven, avgust 1977.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
