Đole, Čola, Kemo, prvi muzički koraci: Mladi Monteno slušao je mladog Hoselita... (1977)




Jedna pomalo izmrljana zajednička slika Đorđa Balaševića, Zdravka Čolića i Kemala Montena, nastala na snimanju emisije "Leto na moru" avgusta 1980, poslužila je kao povod za pronalaženje članaka koji svedoče o prvim muzičkim koracima tri velikana jugoslovenske pop scene. Prvi je intervju zagrebačkog Starta sa 25-godišnjim novosadskim kantautorom Balaševićem, koji se, skriven u različitim grupama muzičara, i dalje plaši solo karijere. Drugi razgovor obavio je novinar beogradskog Čika, sagovornik mu je 20-godišnji Čolić, koji je upravo napustio Korni grupu i nada se da će postati novi pulen Đorđa Novkovića. Treći tekst zapravo je deo feljtona sarajevskog Vena o sve popularnijem Montenu, koji otkriva: "U svet muzike uvela me je ljubav prema jednom filmu... " 


Kemo


Kasnije dolazi i ono bjesomučno gledanje svakog muzičkog fima. Neki su, tada, prvi put vidjeli "prava" pojačala, a u bioskope se odlazilo da bi se vidjele gitare. Film se gledao po nekoliko puta - kopirale bi se "cake", "skidale" melodije da bi se već sutra - prekosutra mogle svirati i pjevati na kakvoj plesnoj večeri ili u školi


Sjećate li se filma "Majko, slušaj moju pjesmu"? Mlađi su ga, možda, gledali u nekoj reviji Kinoteke. Stariji sigurno dobro pamte popularnost ovog filma koji je svojevremeno osvojio srca publike. Velikim redovima pred bioskopima - da bi se došlo do karte (a film gleda čak i po nekoliko puta) - doprinio je sigurno tada devetogodišnji dječak Hoselito. Mali pjevač "kristalnog glasa", "čudo od djeteta", snimio je za dvije-tri godine nekoliko filmova u kojima je dominirala njegova pjesma, a uglavnom sentimentalan, pa i srcedrapateljan sadržaj nije uticao na popularnost. 

Ovaj film sigurno se svrstava u red onih poput "Prohujalo sa vihorom", "Prodavačica ljubičica", "Jedan dan života" ili "Ljubavna priča". 

Ipak, "Majko, slušaj moju pjesmu" ili "Prodavačica ljubičica", kao "Ples na kiši" ili "Amerikanac u Parizu", plijenili su i zbog muzike.


Prvo takmičenje



Uz pojavu prvih svjetskih pop-sastava postaće popularni i filmovi, posebno među mladima, poput onih u kojima će gledati i slušati Klif Ričarda i "Šedouze", "Bitlse", a da ne govorimo kako se ovaj spisak začinje još u onom "Volare" Modunja ili pak "Arivederči, Roma" (Mario Lanca, čak!). 

Svi bez nekog čvršće organizovanog sadržaja, lagašne pričice, ali bliske zbog pjesme, a ponekad i samo zbog teme poput "Majko, slušaj moju pjesmu" - o dječaku koji traži svoje roditelje. 

To nije (nikako) slučajno. 

Znali su to i producenti, i režiseri. 

Mada spada u oblast biznisa - poneki od ovih filmova se izdvajaju (u svoje vrijeme) nužnim kvalitetom da ne bi bili - površni. 

Takav je bio i film sa malim Hoselitom.





A već riječ "mama" koju izgovaramo kao prvu - dovoljna je da uzburka dušu, emocije, pa i suze, koje su tada tekle potocima u kino dvoranama. 

Kasnije, to je objašnjeno uz noviju "Ljubavnu priču" (i roman je imao isti uspjeh) tvrdnjom da je ljudima, već isuviše opterećenim teškoćama vremena i civilizacijske otuđenosti, bilo potrebno malo više sentimentalnosti, makar to bilo i srcedrapateljno.

- Moj drugi honorar i prvo takmičenje, pa i uspjeh - priča Kemal Monteno - spada upravo u vrijeme tog filma koji sam neobično volio. Tada sam išao u školu "Silvije Strahimir Kranjčević". Već smo čuli i za prve električne gitare, nekoliko ih se pojavilo i u Sarajevu. 

Ali, više su bile imitacija, zapravo "ručna izrada" - kada se na običnu gitaru lijepio magnet, a preuređivali radio-aparati za - pojačala.

Tu su sa mnom bili i Edo Bogeljić, kasnije u "Plavim dijamantima" i "Kodeksima", zatim Ranko Rihtman, koji je prošao pola sarajevskih sastava, magistar muzike, danas već dirigent Orkestra Radio-televizije Sarajevo, pa Pero Čubić, takođe iz "Dijamanata", "Kodeksa", kasnije u "Kenedi boj" i, napokon, u orkestru Omera Pobrića.

- U školi je organizovano takmičenje pjevača. I, kao što rekoh, tada je bio veoma popularan film "Majko, slušaj moju pjesmu", a moj otac je znao već od ranije i melodiju i tekst i naučio me.

A taj film možda je presudio da postanem ovo što sam. 

A gledao sam ga jedno šest puta i znao sam svaku scenu, kasnije i svaku pjesmu, napamet.

I na tom takmičenju Rihtman je pjevao "Malog Gonzalesa" i osvojio prvo mjesto, ja sam bio drugi, a Pero Čubić - treći.


Fudbaler



- Nikada prije nisam ni mislio niti želio postati pjevač. Moj "stari" je radio na Koševu i ja sam bio na svim utakmicama, prisustvovao treninzima "Sarajeva" i to još dok su bili tu Franco Lovrić, pa Ibro Biogradlić, Asim Ferhatović

Kasnije sam se upoznao i sa Musemićem i postali smo prijatelji - kao i sa mnogim drugim fudbalerima i sportistima. 

Nakon utakmica i treninga - u svlačionicama se pjevalo, veselilo, kada su bile pobjede. 

A pjevao sam i ja. Nekada i sam - kada bi me "natjerali". 

Više sam bio nekako okrenut sportu, čak i atletici. 

Eto, bili su tu i naši poznati atletičari poput Dake Radoševića, pa sportom se bavio, danas novinar, Jovan Babić, a bili su tu i poznati sportski radnici od Jaše Bakova, Saliha Janjca, Bate Vlačića

No, fudbal mi je, kao i većini dječaka, bio bliži. 

Ma kakav pjevač! 

I moji prijatelji su uvijek mislili kako ja dobro igram lopte. A, eh, to je bio i nekakav psihološki momenat. 

Pazi: ja i igrači, pa stalno na treninzima i utakmicama i, eto, mislilo se da ja dobro znam igrati fudbal.

Taj psihološki momenat postoji i sada, ali - u muzici. 

Eto, ljudi često kažu da moje kompozicije imaju nečega talijanskog, zato jer se ja prezivam Monteno. 

A da se, recimo, prezivam Akropolos, neko bi vjerovatno tvrdio - kako tu ima nešto grčko. Ili - nešto drugo. 

Ali, ozbiljan kritičar nikada tako nešto neće reći. Nekakav daleki odjek, ne uticaj neke muzike - a i to ne samo jedne - možda... 

A ja kažem - sve je sarajevsko u "Sarajevo, ljubavi moja" i naše jugoslovensko u "Zemljo moja". 

Istina, ja sam se u početku učio na talijanskim pjesmama. A ko nije?! 

Tada je na radiju dominirala talijanska muzika. 

Sva naša zabavna muzika, gotovo sva, tada se nekako "učila" od Talijana. Pa i taj San Remo, festival, koji je krenuo i na našoj televiziji, uticao je i na naše festivale - kada su krenuli. 

Ja tada nisam imao ni gramofona - kupio sam ga tek prije pet-šest godina. Prvi gramofon! 

A kada sam imao radio - ja sam mislio da sam - bogat.


Šta je presudilo



- Ne znam šta je presudilo da pjevam zabavne pjesme. Možda baš taj radio na kojem sam počeo slušati meksikanske, španske i talijanske melodije. Kasnije i neke grupe. A San Remo sam takođe slušao na radiju. 

I moji idoli u početku, bili su, naravno, sa tih festivala - Serđo Endrigo, Đani Morandi...

U svakom slučaju, jedan film je sigurno presudio da postanem pjevač!

Kasnije dolazi i ono bjesomučno gledanje svakog muzičkog fima - posebno onih u kojima se moglo vidjeti i čuti ono o čemu se pričalo ili naslućivalo u ponekoj melodiji na radiju. 

Neki su, tada, prvi put vidjeli "prava" pojačala, a u bioskope se odlazilo da bi se vidjele gitare. 

Film se gledao po nekoliko puta - kopirale bi se "cake", "skidale" melodije - kao kasnije na Radio Luksemburgu, a da bi se već sutra - prekosutra mogle svirati i pjevati na kakvoj plesnoj večeri ili u školi, možda samo "biti glavni" među prijateljima, zbog svega toga.

Pjevalo se, izgovaralo loše, na jezicima zemalja odakle su pjesme dolazile. 

Kasnije su počeli i prvi prepjevi. 

Onda je na radiju odlučeno da domaći izvođači više ne snimaju strane melodije. 

Krenulo se novim putem.

Ostali su, više kao neko sentimentalno sjećanje i "Veseli klub mladih" sa Šedouzima, "Bitlsi" su se u filmu "U pomoć" više gledali kao - atrakcija. 

Na gostovanja stranih grupa išlo se, već, više zato da bi se vidjela ozvučenja, pojačala i scensko ponašanje. 

Kasnije ni to više nije bila neka posebna atrakcija. 

Danas već to je samo koncert koji bi bilo dobro pogledati. 

Daleko su iza tih prvih pokušaja, veoma daleko - mada ne tako mnogo godina - ostali i "Prodavačica ljubičica" i "Peter & Koni"...

zabeležio: Branko Vlačić, obrada: Yugopapir (Ven, avgust 1977.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)