Mile Pavičić: Kapetan avijacije na čelu Rudarske čete / Sjećanje Josipa Broza Tita (1978)


Poslije mog izlaganja obratio mi se kapetan Pavičić: "Druže komandante, ja sam komandir Ibarske rudarske čete, kapetan avijacije Pavičić. Molim Vas da mi dozvolite jedno pitanje: zašto stvarate proletersku brigadu, šta to znači?" Kao stari jugoslavenski oficir on je mnogo slušao o proleterima kao destruktivnim elementima i komunistima. A, eto, sada je komandovao, i to veoma uspješno, jedinicom sastavljenom upravo od proletera



Sjećanje na Kapetana  (iz knjige "Rudarska četa") 



Poslije oslobođenja Raške, listopada 1941, viđali smo prvih dana jednog kapetana jugoslavenske vojske s avijatičarskim epoletama. Imao je više od četrdeset godina. Šetao se ulicama, u uniformi. Nije se ni u šta miješao, ali je posmatrao sve što se događa. Zanimalo nas je da saznamo tko je. Odgovorili su nam da je to oficir bivše jugoslavenske vojske. 

Nepovjerljivi zbog bivših oficira koji su se priključili Pećancu i okupatorima, neki su sumnjičavo pitali: 

"Šta će nam taj?" 

Duško Tomović i Dane Brkljač, politički komesar i partijski rukovodilac odreda, presjekli bi te sumnje time što bi rekli da će nam on trebati.

"Kapetan Brko": General Mile Pavičić, snimljen
poslije oslobođenja (foto: Arena) 
Ne znam koji mu je od njih prvi prišao i s njim razgovarao, ali znam da je izrazio želju da bude s nama.

Tada je prišao nama. 

U početku je bio pri štabu odreda. Nije imao nikakvu funkciju. Nije ni tražio. Zahtijevao je samo da dobije pušku i da ide u borbu kao običan vojnik. Rudarima se to naročito svidjelo.

Kad smo napustili Rašku zbog sukoba s četnicima, bio je s nama u borbama protiv Nijemaca oko Kraljeva, kao običan borac. 

Govorio je da je stari ratnik, da je sudjelovao u prvom svjetskom ratu kao podoficir.

Poslije je iz Roćevića upućen za komandira ili zamjenika 2. rudarske čete.

Jednog dana, kada su nas Nijemci potisli s položaja u selu Pregorelici, odstupali smo od Lopatnice. Sutradan, u protunapadu, kapetan je bio u našem odjeljenju. 

Govorilo se da je u toj borbi desetak Nijemaca sam ubio i ranio. Otada smo ga počeli svi poštovati. Ulijevao nam je povjerenje.

Gotovo mu nitko nije znao imena. Prozvali smo ga "Kapetan". Njemu se to sviđalo. Tako smo ga i kasnije svi zvali. 

Inače, bio je Hrvat po narodnosti, a zvao se Mile Pavičić.

Kad smo odstupali od Kraljeva, povlačio se sve vrijeme s dijelom Kopaoničkog odreda, koji je odstupao zajedno s Kraljevačkim. Cijelo vrijeme povlačenja do Nove Varoši držao se vrlo dobro.

Naročito smo zapazili njegovo primjerno držanje na obroncima Golije, kad su neki od drugova iz štaba Kopaoničkog odreda odlučili da ostanu. Kapetan je uzeo svoju čuturicu rakije, popio malo, popeo se na panj i rekao:

- Tko mene sluša, ne treba da se vraća. Drugovi rudari, idemo sa Zekom i ostalima.

Nije mu smetalo što je Zeka bio zrakoplovni podoficir, a on kapetan. Zeka je bio već proslavljeni komandir i komandant bataljona Kraljevačkog odreda i komandovao je, u odsutnosti druga Jakšića, glavninom za vrijeme povlačenja prema Sandžaku.

Kapetan je bio veoma okretan borac. I hrabar, i nesebičan. Znao je čak i sam štititi odstupnicu cijelom bataljonu.

Uvijek je imao dosta municije. Bio je kadar sam nositi po 300 - 400 metaka. Nikad mu nije bilo teško niti je dopuštao da mu tko pomaže. Obično bi odbio svaku ponudu mlađih.

- Ja sam borac kao i ti - govorio bi on.

Pomoć nije htio primiti, a sam je bio spreman pomoći drugome. U borbi na Prači, kad se već oskudijevalo u municiji, dao je tridesetak metaka Proki za mitraljez.

Za nas rudare važno je bilo to da je on, kao bivši oficir, pošao s radnicima. 

U stvari, on je bio prvi aktivni oficir u Kopaoničkom rudarskom odredu. Kao takav, djelovao je vrlo pozitivno i rudari su ga voljeli i imali povjerenja u njega.

Već u Rudom za njega su čuli drug Tito i ostali drugovi iz Vrhovnog štaba i štaba Prve proleterske. Rekli su da ga treba čuvati i poštovati kao starijeg čovjeka, iskusnog ratnika i oficira. 

Postavljen je za načelnika štaba Kraljevačkog bataljona. Podnosio je sve teškoće partizanskog života, ali se nije mogao odreći čašice rakije. 

Zato - nikada nije bio bez čuturice. Svi smo mu znali tu naviku i nitko mu nije zamjerao. 

Povremeno ga je zvao i drug Tito u Vrhovni štab, a ponekad mu je slao na poklon čuturicu rakije, naročito za vrijeme boravka u Foči.

Kapetan se bio sasvim zbližio i saživio s nama rudarima, pa je uvijek govorio: 

"Mi rudari". 

A i mi smo njega prihvatili kao da je godinama radio s nama u oknu. Ništa nam nije smetalo što je oficir. 

Naprotiv, cijenili smo to što se nije odazvao pozivu da napusti Srbiju 1941. godine i odazvao u Pavelićevu vojsku, iako su mu nudili visok položaj i pukovnički čin. On je to s prezirom odbio.

U zimu 1942. stekao je naročito velik ugled iskusnog ratnika među svim borcima Kraljevačkog bataljona za vrijeme borbi oko Prače.

Prilikom jednog prodora ustaša do Orahovice poduzimali smo noćni napad da ih vratimo nazad. 

Pošto je bila u pitanju uglavnom ustaško-muslimanska milicija, predložio je da znaci raspoznavanja budu: 

"Oj Mujo - Oj Omere". 

Dosjetka je odlično upalila. Naši borci su u svakom susretu u mrkloj noći i gustoj šumi nadmudrivali neprijatelja. 

Kad bi ustaša pitao: "Tko je tamo" naši bi odgovorili lozinkom: "Oj Mujo!" 

Na to bi ustaša odgovarao: "Nije ovdje Mujo, ovdje je..." i izgovorili bi drugo ime. 

Nama je bilo odmah jasno s kim imamo posla, i prije nego što se neprijatelj snašao, mi smo ga tukli.

Po Hercegovini i Zelengori nismo imali vodiča. 

Oskudijevalo se vodom. 

Jednoga dana, u maršu, bilo je kritično. Na zastanku Kapetan je sjedio na jednom deblu. Gledao je u sekciju i rekao Pavlu Jakšiću pokazujući prstom u određenom pravcu:

- Ovdje, u blizini, postoji jedan izvor.

Otišla je patrola i stvarno pronašla izvor.

Pri dolasku u Bosansku krajinu Vrhovni štab je odredio Kapetana za nastavnika na prvom oficirskom tečaju u Petrovcu. Ali on nije mogao zaboraviti svoje rudare i Kraljevački bataljon. 

Volio je bilo koga od nas sresti, a tada bi dugo razgovarao raspitujući se o svima u bataljonu, kao o najmilijim članovima porodice.

Kasnije je Mile Pavičić poslan u Afriku za prvog komandanta 1. jugoslavenske zrakoplovne baze. Bio je jedan od prvih naših zrakoplovnih generala. Ali i tada, sve do svoje smrti, u svakom razgovoru, pa i preko telefona, odazivao se:

- Ovdje Kapetan.

napisao: Božo Kalember (odlomak iz knjige "Rudarska četa" Branislava Božovića, 1974.)


Odlomak iz Titovih "Ratnih memoara"



... Odluku o formiranju proleterske brigade ja sam još 11. decembra saopštio borcima Kraljevaćkog bataljona, koje sam posjetio u Kosatici. Htio sam da prije svega porazgovaram sa borcima, da ih obavijestim o našoj odluci i da čujem njihovo mišljenje o tome. Posebno sam htio saznati šta oni misle o nazivu: proleterske.

Najprije sam obišao čete. 

U 1. četi je najviše bilo omladinaca, koji su me dočekali pjesmom. Jedan omladinac, da bi valjda pokazao svoju visoku svijest i odlučnost, zadigao je nogavice i pokazao mi još nezaliječene rane na cjevanicama. 

Obišao sam i 2. četu, koju su sačinjavali uglavnom seljaci, a zatim sam se zadržao kod Rudarske čete. Iznenadio sam se kad mi je predstavljen komandir te čete rudara iz Trepče i Ibarskih rudnika, bio je to stariji čovjek, prosjedih brkova, neobrijan, kapetan bivše jugoslavenske vojske. 

Zvao se Mile Pavičić, a po nacionalnosti je bio Hrvat.

Poslije obilaska, neke vrste smotre, počeo sam razgovor sa borcima. Oni su sjedili u grupi. Neki su bili polugoli jer su im se oprane košulje sušile napolju, na drveću. 

Neki su se pak zabavljali trebeći vaške.

Obratio sam im se slijedećim riječima:

- Drugovi, vi ste sada shvatili suštinu naše borbe, vi ste radnici, vi znate da naša borba mora imati jači socijalni karakter, karakter revolucionarne borbe, da ona nije samo oslobodilačka. Radnička klasa mora u toj borbi da uzme najviše tereta na sebe, radnici se moraju najviše zalagati. 

Ja zato mislim da treba da stvorimo proleterske brigade. 

Jeste li vi za to da idete u proletersku brigadu? 

U njoj će biti gvozdena disciplina, a ona mora biti zasnovana na vašoj svijesti da se borite ne samo protiv fašizma nego i za bolju budućnost

A proleterijat je i po svojoj biti spreman da se povinuje disciplini, kolektivnom duhu. Mislim da se zbog toga brigada treba da nazove proleterska.

Ja tada nisam sve konkretno rekao šta ćemo učiniti, ali sam im rekao da radnička klasa treba da iziđe iz te borbe kao pobjednik, što znači da će se u revolucionarnoj suštini te borbe roditi nešto novo za radničku klasu Jugoslavije. 

Rekao sam i to da će pobjeda radničke klase značiti u isto vrijeme i pobjedu radnih seljaka.

Poslije mog izlaganja obratio mi se kapetan Pavičić:

- Druže komandante, ja sam komandir Ibarske rudarske čete, kapetan avijacije Pavičić. Molim Vas da mi dozvolite jedno pitanje: zašto stvarate proletersku brigadu, šta to znači?

Kao stari jugoslavenski oficir on je mnogo slušao o proleterima kao destruktivnim elementima i komunistima. 

A, eto, sada je komandovao, i to veoma uspješno, jedinicom sastavljenom upravo od proletera. 

On je bio rodoljub, ali mu to u vezi proletera, zbog njegovog ranijeg vaspitanja, nije išlo u glavu.

Ja sam mu odgovorio da radnici hoće da izvojuju svoja socijalna prava i da su oni čvrsto vezani za oktobarsku revoluciju i njene ideale.

- Šta ti misliš o oktobarskoj revoluciji? upitao sam ga.

- Da, da. To je dobro - odgovorio je poslije kraćeg razmišljanja.

- E, mi nećemo izvoditi ovdje kod nas oktobarsku revoluciju. Ovo je naš oslobodilački rat i prvostepeni nam je cilj oslobađati zemlju. Mi, razumljivo, nećemo sada stvarati komunističku državu, ali nam je važno da imamo proleterske brigade i da proletarijat bude nosilac te borbe, da bude u prvim redovima, kako bi stekao u narodu popularnost. 

Mi sada okupljamo ne samo proletere, ne samo radnike, nego sve rodoljube Jugoslavije

U proleterskim brigadama, sada u ovoj prvoj, a kasnije u drugoj i u onima koje zatim budu obrazovane, biće ne samo radnika nego i seljaka i drugih rodoljuba, ali će radnici biti jezgro tih brigada. 

Vremenom biće u brigadama sve više boraca sa sela, jer će sve teže dolaziti radnički elemenat iz gradova. 

Utoliko će biti veća njihova obaveza da djeluju na te borce, da ih vaspitavaju, kako bi oni postali svjesni borci za novo, socijalističko društvo. 

Pošto radnici mogu najbolje da shvate suštinu borbe, oni, dakle, treba da u toj borbi imaju vodeću ulogu. 

Oni moraju u borbi pokazati da su najizdržljiviji, najhrabriji, da se bore ne samo za sebe nego i za seljake, za oslobođenje naroda uopće. 

Radnici treba da znaju zašto se bore, jer ako se oni budu borili bez ikakve perspektive, ili s izgledom da im sutra ponovo dode kralj Petar, onda se oni neće boriti. 

Mi hoćemo da se te jedinice nazovu proleterskim jer to svakog borca obavezuje na najveće zalaganje, na to da daju primjer kako se treba boriti. 

Mi ćemo stvarati i druge jedinice, a ne samo proleterske, ali proleterske treba da budu najbolje u svemu. 

To ime ove jedinice treba da dobiju i zato što su borci koji su ovamo došli pokazali spremnost da se bore bez obzira na to što ih je jači neprijatelj potisnuo. 

Znači da su to borci koji će ići kamo god bude trebalo. 

Mi sada stvaramo regularne jedinice, a ne partizanske odrede, jedinice koje će ići u sve krajeve, a ne terenske partizanske jedinice. 

Zato će one biti nosioci borbenosti u cijeloj zemlji, i tamo gdje se ustanak nije razbuktao, a istovremeno će širiti bratstvo i jedinstvo, jer su u tim jedinicama zastupljeni i Srbi, i Crnogorci, i Hrvati, i Slovenci i druge nacionalnosti. 

U većini su, razumije se, Srbi, ali s obzirom na to da su takode u većini radnici, te jedinice treba nazivati proleterskim, da bi borci bili ponosni što njihove jedinice nose taj častan internacionalistički naziv.

- Dobro - rekao je na to kapetan Pavičić. - Kad je tako, onda sam i ja za to. Ali, gdje su nam proleteri? Odakle ćemo ih dobiti?

- Kako gdje su - odgovorio sam, pokazavši rukom na njegove borce. - A s kim ti komanduješ? Zar to nisu proleteri?

Nije odgovorio ništa, ali je smiješak na njegovom licu bio znak da me je shvatio i da se saglasio sa mnom.

Josip Broz Tito (odlomak iz "Ratnih memoara")

obrada: Yugopapir (Arena, januar 1978.)








Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)