Mate Parlov: 5. dio feljtona o jednom od najpopularnijih YU sportaša svih vremena (1990)



Kad je Parlov srušio Cuella, u cijeloj Jugoslaviji izbila je prava eksplozija oduševljenja. Pucali su pištolji i petarde, otvarale su se boce pića, pjevalo se i slavilo kao na veliki praznik. Beograd je "poludio", u Imotskom su izašli na ulice, mnogi sa suzama, i radovali se kao djeca Matinu uspjehu. Splićani su se radovali do jutra. U Rijeci je bilo odgođeno karnevalsko slavlje, a spontano se dogodila druga velika fešta

Nekadašnja garaža obiteljske kuće u Fažani temeljito je preuređena i proširena. Novcima Matina menedžera pretvorena je u pravi boksački hram. Imao je 12 pari rukavica, od kojih su neke težile gotovo kilogram. Bili su tu još utezi, "kruške", ring... sauna. Imao je vježbaonicu bolju nego neki boksački klubovi. S time je Mate krenuo na surovi put profesionalizma, od čega danas nije ostalo gotovo ništa. 



Kad je zauvijek skinuo rukavice, još je nekoliko godina povremeno trenirao.

I posustajao.

Onda je samo svaki dan trčao i kuglao, a danas djeluje kao da se nikad nije bavio sportom.

Ring je razmontirao odavno.

Koristi se samo saunom.

Malo se udebljao, ali snažnim i uspravnim stasom još dominira atletska sportska figura.

Zadržao je nekadašnju hitrinu i živahnost. Nema vaganja na grame što će pojesti i popiti.

Mnogi su govorili da mu do groba neće oprostiti što je prešao u profesionalce, jer "izdao" je reprezentaciju i "prodao" se za dolare.

Neki histerici poslije su huškali mlađariju da zapale Matinu nedovršenu vilu u Fažani, koju je gradio s ocem, rodbinom i prijateljima. 

Njegov odlazak iz amaterizma bio je konačan.

U svibnju 1975. Mate se rastao i s momaštvom. Oženio se s Laurom, djevojkom s kojom se zabavljao sedam godina.

Na pitanja novinara o njegovim ljubavima i djevojkama uvijek bi odgovarao da ima djevojku, ali joj ime nije za novine. 

O njemu mogu pisati i pričati štogod žele, ali o djevojci nikako. 

A onda se u Opatiji vjenčao s Puljankom Laurom Kantošić, diplomiranom profesoricom talijanskog i francuskog jezika. Duga diskretna veza pretvorila se u brak.

Jedan pulski novinar uvjeravao je prijatelja:

"Ćo, ova Pula stvarno ima tri znamenitosti. Da, tri znamenitosti, Ćo, i to staru Arenu, brodogradilište i Matu Parlova. Po tome nas najčešće spominju." 

Još kao amater Mate se "tukao" s profesionalcem.

Bio je to Jure Chuvalo, Kanađanin jugoslavenskog porijekla, koji je boksao i s Muhammadom Alijem.

Kad je došao u našu zemlju, Jure i Mate na treningu su u nekoliko rundi ukrstili rukavice.

"Zlatna ljevica" iz Pule rušila je redom i profesionalne šakače.

U svom usponu prema boksačkom vrhu svijeta izgubio je samo od Amerikanca Matthewa Franklina.

Prije toga gostovao je u Australiji.

Govorilo se u ono vrijeme da je to opasna avantura, ali stradali su Matini protivnici.

Dvojicu je sredio u Melbourneu i Sydneyu.

Naši iseljenici vikali su:

"Raspali, Mate, po Australcu. Mate, ti si naš. Pokaži kakvi su Jugovići!" 

Na posljednjoj borbi - urnebes zbog Matine pobjede. 

Videći radosne iseljenike, poletio je s ringa pravo u publiku. 

Njegova "lasta" oduševila je Jugoslavene, koji su ga dočekali rukama. 

U Australiji menedžer Boris Kramaršić obolio je i ostao u sidnejskoj bolnici, gdje je obavljena komplicirana operacija. 



Ljubimac Beograđana



Mate se vratio kući. Nije trenirao. Udebljao se. 

I kad se "sukobio" s Franklinom, morao je skinuti višak kilograma. 

To ga je veoma iscrpilo i izgubio je jedan profesionalni meč, ali u srpnju 1976. dobio je mnogo važniji. 

Postao je prvak Evrope!

Bio je to pravi spektakl na stadionu "Crvene zvezde" u Beogradu. Okupilo se više od 30.000 gledalaca.

Mate je uvijek bio ljubimac Beograđana, čijem veselju nije bilo kraja kad je pobijedio Talijana Domenica Adinolfia i popeo se na boksački tron Evrope. 

Tom susretu prisustvovao je i veliki talijanski boksač Nino Benvenuti i vidio je Matinu "mudrost i sportsku genijalnost".

Jedino je poraženi Adinolfi ljutito govorio:

"Pa Mate nema udarac koji ruši, a boksač bez toga nije šampion. U Evropi ima boljih od njega."

Ali, boksačka Evropa bila je pod Matinim nogama, želio se popeti mnogo više.

Kad je gong u Beogradu označio kraj borbe i Matin trijumf, on se opet s ringa "lastom" bacio među publiku.

- U Beogradu sam rekao prijatelju Zoranu da siđe s ringa među ljude, jer ću skočiti - priča Mate. - I skočio sam, što sam time htio?

Želio sam se predati ljudima koji su me zdušno bodrili, navijali, što me ponijelo u borbi s Adinolfiem. 

Želio sam im se prepustiti i dati im dio sebe u znak zahvalnosti za podršku. Samo zbog toga skakao sam "lastu".

Vjerojatno nijednog našeg sportaša nije toliko voljela cijela Jugoslavija kao Matu Parlova. 

To se najbolje vidjelo u siječnju 1978. kad je u Milanu osvojio titulu profesionalnog prvaka svijeta u poluteškoj kategoriji. 

Cijela zemlja tad je bila u pravom transu i deliriju, što je neponovljivo. 

Prije toga, Mate se morao dobrovoljno odreći naslova najboljeg u Evropi da bi se borio za svjetsko boksačko prijestolje, na kojem je sjedio Argentinac Miguel Angel Cuello

Taj dotad nije doživio nijedan poraz. 

Zvali su ga "Razbijač iz Santa Fea", "Ubojica s ringa" itd. 

Meč je uzbudio sportsku Italiju. 

Ulaznice, ionako skupe, na crno bile su tri puta skuplje. Cuello je prijetio da će Parlova samljeti u tri-četiri runde.

Kad je Parlov čuo da jugoslavenska televizija nema dovoljno novca da izravno prenosi meč, odrekao se svog dijela prihoda od 10.000 dolara i osigurao prenos. 

Stanovnici Titova Drvara poslije su javno rekli da će, ako mu taj novac televizija ne nadoknadi, oni sami to učiniti dobrovoljnim prilozima.

Kad su izašli na ring, Parlov je u devetoj rundi gromovitim udarcem nokautirao Cuella, koji je još pola sata bio u nesvijesti.

Mate je tako u svoju kolekciju titula dodao i naslov najboljeg na svijetu u poluteškoj kategoriji.

Taj meč, posredstvom televizije, gledali su milijuni ljudi u Evropi, te Sjevernoj i Južnoj Americi.

Susret je za SAD komentirao Alijev trener Angelo Dundee.

Novine su pisale da je u vrijeme meča Beograd bio mrtav grad. Kavane prazne, nigdje automobila. Slično je bilo i u Skopju, Zagrebu, Splitu, Imotskom, Puli i u ostalim gradovima. 

Kad je Parlov srušio Cuella, u cijeloj Jugoslaviji izbila je prava eksplozija oduševljenja. 

Pucali su pištolji i petarde, otvarale su se boce pića, pjevalo se i slavilo kao na veliki praznik. Beograd je "poludio", u Imotskom su izašli na ulice, mnogi sa suzama, i radovali se kao djeca Matinu uspjehu. Splićani su se radovali do jutra. 

U Rijeci je bilo odgođeno karnevalsko slavlje, a spontano se dogodila druga velika fešta. 

U čast Parlovu. 

I oni koji nisu imali pojma o boksu, veselili su se njegovoj pobjedi.

Na radiju, televiziji i u novinama ljudi su izjavljivali da je "Mate najinteligentniji boksač svih vremena".

"Ako tražimo oličenje jugoslavenstva, onda je to Mate Parlov". 



Matina planetarna popularnost 



Jedan Beograđanin, nekadašnji partizan rekao je:

"Ja sam bio neki borac u ratu, ali takvom borcu kakav je Mate u miru na ringu, ravnog mu nema!".

Neki splitski intelektualac rekao je ovo:

"Mate je boksač koji misli. U njemu su sjedinjeni slavenski šarm i lukavstvo lisice. On je naš ponos." 

Oduševljen njegovim uspjehom, predsjednik Tito telegramom je čestitao Parlovu osvajanje titule prvaka svijeta.

"Ludovali" su i naši iseljenici u cijelom svijetu.

Primjerice, u Sydneyu su izašli na ulice, a tamošnje novine pisale su da je to "nezapamćeno za naše prilike".

Angelo Dundee, trener Muhammada Alija, tadašnjeg kralja teške kategorije, izjavio je američkoj televiziji:

"Parlova u Jugoslaviji svi vole. On je njihov heroj."

Predsjednik Evropske boksačke unije Pietro Pinni rekao je: 


"Pobijedio je jedan inteligentan način boksa, jedan od najljepših stilova u svijetu. Kažu da je Mate boksao glavom. Ne! Glavom se mogu učiniti faulovi. On je boksao mozgom!" 

Talijanski list "Il Giorno" euforično je pisao: 

"Parlov će tući i Claya, ako bude boksao jednako dobro kao protiv Cuella."

I dok su Jugoslaveni bučno slavili njegov uspon na boksački vrh svijeta, a Argentinci tugovali, svjetske agencije poslale su vijest, koju su objavile gotovo sve zemlje.

Novi svjetski šampion brinuo se o zdravlju - bivšeg. 

Parlov je posjetio Cuella, koji se oporavljao od jugoslavenskog nokauta. Time je naš boksač pokazao svoje posebno gledanje na svijet boksa i otkrio njegovu duboku ljudskost, malo poznatu među "gladijatorima" ringa. 

Nedugo potom Parlov će se sresti s Muhammadom Alijem, ali bez boksačkih rukavica. 

Pozvali su ga da bude specijalni gost na meču Alija i Leona Spinksa u New Orleansu. 

Tu se vidjelo da je Matina popularnost planetarna. 

Ljudi su ga zaustavljali na ulici, tražili da mu stisnu ruku i govorili: 

"Bravo Parlov, bravo Yugoslav!" 

A dotad su Amerikanci mogli na televiziji vidjeti samo tri njegove borbe. Dobro su ga upamtili. Mate kaže da ga nijedan boksač s kojim se tukao, nije impresionirao, niti se s njima družio.

- Samo bismo se u prolazu pozdravili - reći će Parlov. - I ništa više. Prije borbe, zbog stvaranja atmosfere, namrgodili bismo se jedan na drugog.

Nismo se vrijeđali, ali u ringu i izvan njega, nije bilo milovanja.

Sreo sam se i razgovarao s Alijem, Holmesom, ali Benvenuti je odskakao ljubaznošću, kulturom, ponašanjem. S njim sam se i družio. 

Zapravo, svi smo se družili s onima protiv kojih se nismo tukli na ringu.

Takav je naš boksački svijet.

- Mnogi misle da smo talentirana boksačka nacija, ali i to da ne znamo raditi s talentima. Kako je u SAD?

- Drukčije se radi u Americi. Mi nikad nismo imali profesionalce, nemamo tu tradiciju. Uvijek smo bili amateri, iako smo neosporno imali talentirane pojedince, ipak nikad nismo bili velika boksačka nacija.

- Drukčije govori i to što smo pod vašom selektorskom palicom na Olimpijadi 1984. u Los Angelesu osvojili najviše medalja u povijesti jugoslavenskog boksa.





- Medalje smo osvojili zato što nisu došle izrazite boksačke nacije, kao što su Sovjeti i Kubanci, iako je i među našim momcima bilo dobrih boksača.

Mate ne može bez skromnosti. 

Podsjećam ga da su ga zvali boksačkim intelektualcom.

Dječački se nasmijao i rekao:

- To su izmislili Talijani. Zašto? Ne znam. Možda zbog načina boksa ili moje akademske titule, tko će to znati.

U Talijana svi su doktori koji završe fakultet, a ja sam ekonomski završio još prije 15 godina.

U Ljubljanu sam išao na postdiplomski studij, prije desetak godina, ali nisam magistrirao.

Ostao mi je još samo jedan ispit. Ali, imati i tu titulu samo je formalnost.

- Zašto i tu niste bili uporni, kao u boksu, i magistrirali?

- A što će mi sad to kad je sve prošlo!

Napisao: Stipe Jolić, obrada: Yugopapir (Studio, VIII 1990.)






Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)