Mate Parlov: 6. dio feljtona o jednom od najpopularnijih YU sportaša svih vremena (1990)



Nije bilo realne šanse da boksate protiv Alija? "Po meni nije, ali moj menedžer, koji je beskrajno vjerovao u mene, računao je da ću kao prvak svijeta objediniti sve tri boksačke verzije i onda izazvati Alija. Ali, kad sam izgubio na Siciliji, menedžer Kramaršić se malo zamislio i rekao: E, sad smo Mate, izgubili par milijuna dolara!"

Sve majke svijeta strepe za svoju djecu koja se bave nekim opasnim poslom, pa je tako strepjela i Matina mati. Što će se dogoditi njezinu sinu na ringu? Hoće li ga tko ozlijediti? Otac je mogao gledati mečeve, iako stisnuta srca, Matin pokojni brat također, a supruga Laura nekad je sjedjela u prvom redu do ringa. Međutim, majka Mira nikad nije mogla pred televizorom promatrati kako se tuče njen Mate. 

Ako bi joj oko i zalutalo prema ekranu, to bi je silno uzbudilo.

Nije imala tako jako srce i živce.

Uspomena na jednu fenomenalnu karijeru
(foto: Studio)
Nije mogla otići ni u postelju, nego bi sjedila u drugoj sobi, a kći starijeg sina Ankica, gledajući televiziju, povremeno bi javljala Matinoj majci:

"Znaš nona, Teo je bolji, jako tuče, udara šakom... Nona! Nona! Teo je pobijedio!"

Pošto je u siječnju 1978. postao profesionalni prvak svijeta u poluteškoj kategoriji, Mate se opustio.

Godilo mu je jelo, a pomalo i piće.

Malo se udebljao. Ponašao se kao na godišnjem odmoru.

A onda se početkom prosinca 1978. godine u Marsali na Siciliji sastao s izazivačem, tamnoputim Amerikancem Marvinom Johnsonon.

Dva tjedna prije meča Mate je imao 11 kilograma više od dopuštene težine.

Morao je gladovati da smršavi.

Naglo skidanje kilograma strahovito ga je iscrpilo. Skupo je platio ceh svakidašnjim zadovoljstvima.

Ili nije.

Možda je Mati već svega bilo dosta. Htio je živjeti poput svih ljudi.

I poražen je u Maršali. Izgubio je titulu svjetskog prvaka.

Nije mu bilo svejedno, ali nije ni žalio mnogo. Nakon kalvarije s gladovanjem, u meču je djelovao umorno, a udarci su bili spori i bez snage. 

Kad je pao s trona najboljeg, mnogi su se novinari "razbježali".

Nitko nije pisao o Mati, nacionalnom heroju. Dotad su ga dizali do neba, a onda zaboravili da je Parlov ipak najbolji jugoslavenski boksač svih vremena.

Sredinom prosinca 1978. otišao sam u Pulu i upoznao tog velikog majstora ringa.

Nisam ga našao lako. Oni isti Puljani koji su ga s antičkim zanosom dočekivali u drevnoj Areni, govorili su da je Mate u nekoj gostionici, da je negdje s prijateljima, itd.

Kad sam ga našao, rekao mi je da je iako poražen, u Marsali zaradio stotinjak tisuća dolara.

Na trenutke djelovao je malo grubo, čak prepotentno, ali uvjerio sam se da je to samo boksačka maska i otkrio da je zapravo romantičan i senzibilan.

Govorio je pomalo rezignirano:

- Šampioni nisu omiljeni. Nakon ovog poraza čini mi se da me ljudi vole više, da sam im miliji, nego kad sam bio prvak svijeta. Mnogi mi prilaze i govore:

"Mate nemoj se sekirati, takav je sport, život, opet ćeš ti biti onaj stari."

A dok sam pobjeđivao, često sam u mnogih vidio zavist, mnogi me nisu htjeli pozdraviti.

Sad kad sam pao na njihovu razinu, postao sam im bliži i draži.

Mate više nikad nije postao onaj "stari" pobjednik u ringu. 

Prešao je u lako-tešku kategoriju. S Amerikancem Marvinom Camelom najprije je boksao u Splitu za prvaka svijeta u toj kategoriji. Meč je završen neriješeno.

U travnju 1980. otišao je na revanš u Las Vegas i izgubio na bodove u 15 rundi. Još je uvijek bio veliki Mate o kojem su i Amerikanci pričali bajke.

I dok se pred američkom publikom tukao sa sinom bivšeg indijanskog poglavice, iz prvih redova Matu su gledali boksačka legenda Joe Louis, te veliki filmski glumci i pjevači Dean Martin, Frank Sinatra i Sammy Davies.

Bila je to nemilosrdna i krvava borba.

Mate se borio vrlo hrabro, muški i poslije poraza vratio se kući uzdignute glave.

U tom meču zaradio je 30.000 dolara.

Mate nikad nije želio prebiti protivnika, istući ga, masakrirati. Bio je pravi vitez ringa i plemenite vještine. Zato ga je publika voljela u cijelom svijetu.

Ali, boksački ring nije za milovanje.

O posljednjem meču u svojoj karijeri Mate kaže:

- Ta borba s Camelom bila mi je najteža otkako sam boksao. Bio je najneugodniji i najnezgodniji protivnik s kojim sam se našao u ringu. I od njega sam dobio najviše batina. 

Zašto? 

Boksali smo 15 rundi i razmijenili vrlo mnogo udaraca. 

Bila je to izjednačena borba, ali ipak u njoj sam dobio najviše batina. 

To se ne može usporediti s amaterskim boksom u kojem meč traje samo tri runde.



 I organizam mi se zasitio svega



- Meč s Camelom izgubili ste zbog tih silnih batina?

- Ne. Dobro sam se pripremio, ali to je već bio moj kraj kao boksača.

- Niste imali više ambicija?

- Kako da vam objasnim: to je bio moj kraj. Osjetiš da je kraj, kao pas kojemu počnu ispadati zubi.

- Niste osjećali želju za pobjedom?

- Želio sam je, ali u meni nije bilo borbenog žara.

- A dolari kao poticaj?

- Novac me nije zanimao, niti sam razmišljao mnogo o njemu. Dobro, treba mi za život, ali ja sam se već svega zasitio. Htio sam reći - dosta!

Zato sam uoči meča u Las Vegasu najavio svoj odlazak s ringa, kao da sam predosjećao da je to moj labuđi pjev.

Rekao sam:

"Ukoliko izgubim, povlačim se iz boksa. To će biti posljednja borba."

Tako je i bilo.

Život običnog Puljanina: Mate Parlov u svojoj kući u Fažani
(foto: Studio)

- Govorilo se da niste živjeli sportskim životom?

- Bilo je malo i toga, ali ništa svjesno nisam činio. I organizam mi se zasitio svega. Kao i u amaterizmu, za mene nije bilo slobode.

Neprestano: ne smiješ popiti, previše pojesti, moraš na vrijeme spavati. Uvijek sam bio u stegama, i onda vam dođe da sve to srušite. Želio sam živjeti kao svi ljudi.

Mate je godinama bio primjer jugoslavenskim sportašima, ali nenadmašan uzor, od kojeg se može vrlo mnogo naučiti, može biti primjer i budućim sportašima. 

Možda je ovdje najbolje citirati MiIjana Miljanića, koji je rekao: 

"Mate Parlov je kompletna ličnost, zrela u odnosima prema roditeljima, obitelji, drugovima i zemlji. Pravi odnos prema radu i obavezama. Čovjek koji potpuno vlada sobom, ne povodi se za situacijom, nego upravlja njome. On je primjer talenta, rada i dobre pedagogije. Mate se izdigao iznad svih jugoslavenskih sportaša. Psihički je veoma stabilna ličnost..."

Sjedeći nedavno s njime u njegovoj kući u Fažani, pitao sam se koliko je morao platiti za sve te epitete?

Te najbolji boksač kojeg smo ikad imali, te najveći u svjetskom amaterskom boksu, legenda jugoslavenskog sporta...

Sad već u godinama, ovladala je korpulentna figura. Nema više hrane na grame. Utonuo je u mirnu svakidašnjicu, ali ostala je njegova uočljiva boemska ravnodušnost, pa i kad sam ga upitao:

- Boksali ste 16 godina. Koliko je to ostavilo traga na vašem zdravlju?

- Nikoliko - odgovorio je sa smiješkom i dodao: Nisam raspamećen. Kao boksač bio sam stilist, tehničar, a ne fajter i udarač. Zato sam se sačuvao.

- Ali mnogi boksači poslije imaju problema sa zdravljem, a među njima i Muhammad Ali?

- Moguće su negativne posljedice od boksa, a kod Alija posrijedi je bolest.

- Govorilo se, čak je bilo ozbiljnih planova kad ste htjeli prijeći u tešku kategoriju, da se jednom sastanete s tad nepobjedivim Alijem?

- Moj menedžer Boris Kramaršić to je doista mislio. Imao je planove. Vrlo me je visoko cijenio i računao je da ću se dugo održati u profesionalnom boksu, da mogu ne znam što, ali ja sam već bio davno istrošen od amaterizma.

Kramaršić je vjerovao da ću se sastati s Alijem, ali kad sam izgubio naslov prvaka svijeta u poluteškoj kategoriji, ambicije su splasnule.

- Nije bilo realne šanse da boksate protiv Alija.

- Po meni nije, ali moj menedžer, koji je beskrajno vjerovao u mene, računao je da ću kao prvak svijeta objediniti sve tri boksačke verzije i onda izazvati Alija.

Ali, kad sam izgubio na Siciliji, menedžer Kramaršić se malo zamislio i rekao:

"E, sad smo Mate, izgubili par milijuna dolara!"



Besmrtnik ringa



- Da je sve išlo po planu, biste li se tukli s Alijem?

- Bih, ali tad ne bih izašao na kraj s njime.

Ponekad još samo zakugla
(foto: Studio)
Možda bih bio bolji tri-četiri runde, ali cijeli meč - nikako. 

On je bio teži i veći šampion od mene, ali tukao bih se, pa kako god ispalo. 

Nevolja bi bila i to što smo boksali slično.

- Nikad niste htjeli ozlijediti protivnika. Je li dobro što amateri danas imaju zaštitne kacige?

- To mi se ne dopada, kao da ne gledam boksače. Njima je to možda dobro, ali ne znam koliko je atraktivno publici. Čim udariš preko neke maske, to nije pravi boks..

- Danas svi hoće što brže dokrajčiti protivnika, kao npr. bivši prvak svijeta u teškoj kategoriji, Mike Tyson?

- To je njegov stil borbe. Razbijač je, ali zna boksati.

- Bolji je od Alija iz mladih dana?

- Njih se dvojica ne mogu uspoređivati. Ali je imao drukčiji stil i pristup borbi, što mi se više sviđa nego kod Tysona. Ali je bio lepršav na ringu, veliki tehničar, a Tyson je stroj, ubojica.

Takav mi se boks ne dopada.

Više cijenim borbu u kojoj vidim znanje i želju da se protivnika pobijedi bez masakra. 

Tyson je svojedobno izjavio da mu je želja protivniku satjerati nosnu kost u mozak. Vjerojatno tako i misli, a slično i boksa.

- Jesu li takve osobe za ring?

- Meni je to strano. Dugo sam bio amater i navikao sam na sportsku borbu, a kasno otišao u profesionalce u kojima sam uspio nekim čudom.

Naime, navikao sam se tući po strogim amaterskim pravilima.

I kad sam krenuo u profesionalce, bojao sam se kako boksati po novim pravilima?

Nije bilo lako prilagoditi se. Bojali su se i ostali naši boksači koji su krenuli mojim stopama.


Vjerojatno se dugo nisu mogli uklopiti u ta ružna pravila profesionalizma.

Mnogi su govorili: da je Parlov imao nekog drugog menedžera, mogao je dogurati još dalje. 

Možda bi s kraljevskog boksačkog trona srušio i samog Alija.

Dvije godine nakon poraza u Las Vegasu, neki menedžeri tražili su da se vrati na ring, ali on više nije htio navući boksačke rukavice.

U ožujku 1982. izjavio je:

"Neki mi nude manje od onog koliko vrijedim. Znam dobro koliko bi se zaradilo na mojim mečevima. Zato i odustajem od ulaska u neke poslove u kojima ne bih bio pošteno plaćen. Neću se izlagati naporima samo zato da bi poslije neki mastili brkove bez velikog truda."

Još je više onih koji su zaboravili ono što je rekao drugom prilikom:

"Onog trenutka kad sam nokautirao Cuella u Milanu 1978. godine i postao prvak svijeta, bile su nokautirane i moje ambicije i motivi. Što sam želio, postigao sam."

Mate je i meni priznao da je u Milanu bio kraj njegove boksačke karijere, ambicija i želja.

Kaže da nije mogao više od toga.

Novac koji je dobivao nije ga poticao da se dalje tuče na ringu. Morao je dobiti neku vrlo, vrlo veliku svotu da ponovno navuče rukavice.

- Ja bih se i sad s nekim pobio za veliku lovu. Makar dobio batina!

Vrijeme se ne može vratiti. 

Mate je postao besmrtnik ringa.

Zvuči patetično, ali taj jednostavni Puljanin neće nikad biti zaboravljen. Mnogi turisti svraćaju u njegov kafić u Puli da ga vide. Otkako je prestao boksati, odahnula je i njegova mati Mira. Sad može mirno spavati. Više ne strepi za sina. (Kraj feljtona)

napisao: Stipe Jolić, obrada: Yugopapir (Studio, VIII 1990.)