Joseph Kish, holivudski veteran, zapravo je naš čovek - Josip Kiš: Oskarovac iz Sombora (1967)



Do Holivuda i početka filmske karijere Josip je morao biti i čistač ulica i raznosač mlijeka, i raditi u slastičarnici i potucati se od nemila do nedraga kao akviziter osiguravajućeg društva. I kad je godine 1930 - uoči velike ekonomske krize što je potresla svijet - napokon stigao u tada već priznatu svjetsku filmsku metropolu, jedina šansa koja mu se u toj metropoli pružala bila je ta da postane statist u nekom filmu

Jul 1966: Kad smo prije dva mjeseca u našoj i stranoj štampi ugledali imena ovogodišnjih dobitnika "Oskara", na jednome od njih jedva da smo svoju pažnju zadržali i onoliko koliko je bilo potrebno da ga pročitamo. Doduše, to ime - Džozef Kiš (Joseph Kish) - bilo nam je već otprije poznato; znali smo da je njegov nosilac veliki majstor američke filmske fotografije, koji je baš zbog toga i dobio najveće priznanje što ga može dobiti filmski stvaralac. 

No, kako našu pažnju najviše privlače čuveni glumci i režiseri dobitnici, za ličnost snimatelja-oskorovca nismo se baš odviše zanimali.

Sada znamo da je to s naše strane bila velika nepravda, jer smo ovih dana otkrili da taj snimatelj-oskarovac nije nitko drugi nego naš zemljak Josip Kiš.


Dobitnici nagrade za najbolju scenografiju u crno-belom filmu Robert Clatworthy i 
Joseph Kish (Josip Kiš) u društvu holivudskih zvezda koje su im uručile
Oskare, Debbie Reynolds i Warrena Beattyja (foto: Arena)
 

On se prije tri i pol decenija, još kao mlad momak, iselio u Sjedinjene Države i u američkoj filmskoj metropoli Holivudu svojom sposobnošću i marljivošću stekao ugled veoma značajnog i svestranog filmskog stvaraoca.

Rođen u selu Sonti blizu Sombora kao dvanaesti sin tamošnjeg skromnog gostioničara, Josip se u svojoj ranoj mladosti mogao opredijeliti samo za zvanje koje će ga brzo učiniti samostalnim. 

Izučio je stoga trgovački zanat, pa kao i mnogi ondašnji mladići odlučio da krene u svijet.

Uputio se k sestri u američki grad Detroit, jer se nadao do će u "zemlji nemogućih mogućnosti" postići u svom zvanju mnogo više nego što bi mogao u domovini.

Bilo je to godine 1920.

U ono vrijeme još nije ni pomišljao na film.

Jer, da je pomišljao, zacijelo bi ga želja da nešto postigne na tom polju bila navela na to da u gradiću svoga naukovanja Somboru potraži pionira jugoslavenske kinematografije Ernesta Bošnjaka, koji je baš u to doba stvarao prvi naš igrani film (a da ga nikad nije uspio dovršiti).



Peta sreća



No, Josipu to naprosto nije padalo na pamet i tek kad mu Amerika nije odmah pružila ono što je želio, počeo je razmišljati o drugim svojim sklonostima i sposobnostima. 

Naime, do Holivuda i početka filmske karijere Josip je morao biti i čistač ulica i raznosač mlijeka, i raditi u slastičarnici i potucati se od nemila do nedraga kao akviziter osiguravajućeg društva. 

I kad je godine 1930 - uoči velike ekonomske krize što je potresla svijet - napokon stigao u tada već priznatu svjetsku filmsku metropolu, jedina šansa koja mu se u toj metropoli pružala bila je ta da postane statist u nekom filmu.

No, bilo mu je dovoljno samo pet godina skupljanja iskustva i marljivog svladavanja filmskog zanata da bi se već počeo baviti režijom, a onda se specijalizirao za posao filmskog snimatelja i u tome postao takav majstor da se već četiri puta u svojoj dosadašnjoj karijeri mogao kandidirati za "Oskara". 

Dobio ga je tek peti put, u aprilu ove godine, za svoju izvanrednu crno-bijelu fotografiju u filmu "Brod luđaka". (zapravo kategorija Best Art Direction - op. Y.)


Plakat za film "Brod ludaka" (foto: ukmovieposters.co.uk)



Dakako, ovo što smo upravo ispričali nismo mogli naći u službenom saopćenju o ovogodišnjoj podjeli "Oskara" pa ni u novinama koje su o tome pisale.

Da to saznamo, pomoglo nam je jedno pismo koje je ovih dana iz daleke Amerike stiglo u Jugoslaviju.

Napisao ga je sam Josip (Džozef) Kiš želeći obavijestiti svoga brata Grgu, koji i sada živi u Somboru, kakvo je veliko priznanje u filmskom svijetu stekao i ujedno mu javiti da će ovoga ljeta, ako ga zdravlje posluži, posjetiti i domovinu i grad svoje mladosti.

Napisao: Antun Raič, obrada: Yugopapir (Arena, jul 1966.)


Inače, Josip Kiš je 1966. u istoj kategoriji bio nominovan ne samo za film "Ship Of Fools", već i za ostvarenje "The Slender Thread" (glavne uloge: Sidni Poatje i En Benkroft)

Plakat za film "The Slender Thread
(foto: Wiki)



Dodela Oskara 1966. godine, vodtelj: Bob Hope






*****



Jun 1967: Arena je donela vest o poseti oskarovca Josipa Kiša Somboru

Odnedavno u skromnoj kući na somborskoj periferiji boravi jedan stranac: u kući Grge Kiša privremeno se nastanio njegov 68-godišnji brat Josip (Džozef) Kiš iz Amenke, porijeklom Somborac. 

U "Areni" broj 289 pisali smo o tom čovjeku, dobitniku "Oskara" za veoma uspjelu scenografiju u američkom filmu "Brod luđaka" režisera Stenlija Kremera.

Iz daleke, sunčane Kalifornije Kiš je došao u posjet svojim najbližima.

Još kao mladić, da bi izbjegao služenje u starojugoslavenskoj vojsci, otisnuo se u svijet.

S izučenim trgovinskim zanatom dvanaesti sin siromašnog gostioničara iz okolice Sombora nije želio da se veže za grad u kojemu, ne bi dospio dalje od trgovca.

Našao se najprije u Detroitu, gdje je radio kao aranžer u jednoj robnoj kući, zatim je dospio u Čikago, a odatle u Holivud.

I u metropoli snova najprije se bavio aranžiranjem, a zatim se po nagovoru jednog poznanika 1922. godine prijavio za statista.

To je početak njegove veoma plodne karijere na filmu.

Ako je savjet Kiševa poznanika imao sudbonosne posljedice, onda je susret s režiserom Aleksandrom Kordom bio još značajniji, jer je on ukazao Kišu na mogućnost da se posveti scenografiji.

Poslije školovanja i prvih uspjelih filmova Kiš je stekao ime i reputaciju među najboljim američkim režiserima.

Surađivao je u više od stotinu filmova, i to sa Džonom Fordom, Džonom Vejnom, Gerijem Kuperom, Ingrid Bergman i mnogim drugim poznatim filmskim ljudima. 

U više navrata bio je kandidat za "Oskara", ali ga je dobio tek kad se povezao s Kremerom.

Danas je Kiš u penziji.

Poslije posjeta bratu vratit će se u svoju drugu domovinu Ameriku, u koju je dospio kao mladić nemirna duha, i ne sanjajući što će tamo postići.

Napisao: Antun Raič, obrada: Yugopapir (Arena, jun 1967.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)