"Guslač na krovu" snima se u Jugoslaviji: Topol i slavni mjuzikl stigli u Lekenik! (1970)




Seljaci iz sela u kojima snimamo zadovoljni su nama. Od nekih smo iznajmili dvorišta za parkiranje, od nekih staje ili kuće. Neki su naši statisti, a oni koji su pristali da puste bradu, još su posebno plaćeni. Čak i guske nam iznajmljuju da "poziraju" na slikama za američke časopise. Neki dan sam za poziranje tuceta gusaka platio 10 dinara, dok tri glumice koje su se s njima slikale nisu dobile ništa

"Guslač na krovu", mjuzikl Sholoma Aleichema i Josepha Steina, obišao je gotovo sva kazališta svijeta. Više od 30 milijuna ljudi iz dvadesetak zemalja pjevušilo je poznate pjesme "Matchmaker, Matchmaker", "If I Were a Rich Man" ili "Do You Love Me?". Glumci svih narodnosti i boja kože igrali su i igraju Tevjea, Goldu, Yentu, Tzeitel ili Hodel.

Japanski glumac koji je u Tokiju igrao Tevjea, zapitao je Josepha Steina:

"Nama je poznato zašto je mjuzikl imao tako mnogo uspjeha ovdje, ali kako to da se također svidio Amerikancima?"

Tajna univerzalne dopadljivosti "Guslača na krovu" leži možda u priči o ljudskim vrijednostima, pričanoj u vremenu punom zbrke oko pitanja tih vrijednosti.

Topol na snimanju filma "Violinista na krovu" u Jugoslaviji (foto: Studio)

Ili u tome što se u njoj lome tradicije?

To je priča o ljubavi. O čovjeku i njegovom narodu, o njegovim odnosima s obitelji, s ljudima koji ne pripadaju njegovom narodu. To je priča o tlačenju. I o ponosu i dostojanstvu.

Priča o malom ukrajinskom selu prozvanom Anatevka i lociranom južno od svega i svačega.

Govori se tu o svemu tome i još mnogo čemu drugome.

A sve te stvari važne su ljudima koji žive na svim krajevima zemaljske kugle.

Je li onda čudo što je ta priča očarala Normana Jewisona, režisera koji se uvijek rado prihvaćao tema koje govore o socijalnim i rasnim problemima?

Jewison je režirao "In the Heat of the Night", film koji oštro napda rasnu diskriminaciju; on je stvorio "Gaily, Gaily", satiru na puritanizam; njegov je "The Landlord", film koji govori o crno-bijelim odnosima u New Yorku; on je taj koji je analizirao nečasnosti velikog biznisa u "The Thomas Crown Affair", te uputio i snažan poziv na miroljubivu koegzistenciju u "The Russians are Coming, The Russians are Coming".




Netko je Marka Twaina nazvao američkim Sholomom Aleichemom. Ako je točno, onda je Norman Jewison sigurno Huckleberry Fin Anatevke.

A Anatevka je rođena kod nas, u malim selima čiju čudnu ljepotu ni sami ne poznajemo, u okolici Male Gorice, Lekenika i Gline. 

Tamo su kuće drvene, građene često na kat, polja zelena, guske velike, ljudi ljubezni, a pejzaži kao da su pobjegli s platna Marca Chagalla.

- Prošli smo gotovo četiri tisuće milja u potrazi za odgovarajućom lokacijom naše filmske Anatevke - rekao mi je Queen Donahue, šef publiciteta snimanja filma. - Proputovali smo Austriju, Rumunjsku, Kanadu i Jugoslaviju. Nismo vjerovali da ćemo naći ono što smo željeli.

I odjednom smo otkrili ovu divnu ljepotu koju je valjda i sam Aleichem imao pred očima kad je pisao o Anatevki.


Slavni Chaim Topol



- Izgled odabrane lokacije premašio je moja najsmjelija sanjarenja - rekao mi je i Chaim Topol, glavni glumac filma, nosilac uloge Tevjea,

Razgovarali smo u malom seljačkom dvorištu u Lekeniku, pred vratima stare staje preuređene za snimanje filma, u kojoj je Topol upravo dovršio pokuse za snimanje muzičkog broja "If I Were a Rich Man". 




Sugovornik me ljubezno gledao očima, okruženim dubokim borama, koje su veselo svjetlucale na licu uokvirenom dugom prosjedom bradom.

- Da li je i brada dio vaše maske? - upitala sam glumca. Znala sam da je Topol i unatoč svim uspjesima i slavi koju je doživio još vrlo mlad čovjek. A ipak, preda mnom je sjedio starac.

- Sve je maska - veselo se nasmijao. - I brada, i brkovi, i kosa i ove duboke bore. Nije baš udobna na licu, ali glavno da je vjerodostojna.

Vjerodostojna je zaista bila.

Tko god nije imao prilike da vidi Topola privatno, nikad ga ne bi mogao niti zamisliti ovako starim kakvog će nam ga prikazati film.

- Budući da glumim osobu znatno stariju od sebe - rekao je Topol - nije mi dovoljna samo šminka u kreiranju lika Tevjea. Uvijek moram misliti na razliku u godinama, uvijek svoje reakcije stišavati i paziti da budem što umjereniji.

Jer mlad čovjek reagira burno kad je ljut - starac to čini sporo. 

A ja sam u filmu starac. Međutim, takav je naš posao. Kad moram glumiti lošeg ili dobrog čovjeka, također moram u glumu uložiti stanovit napor.

Topol u razgovoru sa našom novinarkom Arlette Ambrožić-Paić
(foto: Studio)

Kad glumim nevinoga - a ja nisam nevin - moram još i više. Prema tome, biti starac nije teško, jedino treba staviti u glumu dovoljno energije i postići točnu atmosferu.

Topolu ovo nije prvi put da glumi starca. 

Ovaj izraelski glumac, koji se rodio 9. IX 1935. u Tel Avivu, već je u 21. godini osnovao satirično kazalište "Green Onion", a u 24. godini Gradsko kazalište Haife.

Igrao je glavne uloge u "Kavkaskom krugu kredom", "Andori", "Rinocerusu" i "Taocu".

Debitirao je na filmu u izraelskoj komediji "Volim Mikea", a zatim igrao glavnu ulogu u filmu "Sallah".

Za "Sallah", gdje je kreirao lik ostarjela grubijana Sallaha, bio je nominiran za "Oscara" kao najbolji strani glumac, dobio je "Golden Globe Award" (nagradu kojom udruženje stranih dopisnika u Hollywoodu nagrađuje najboljeg glumca godine) i "Golden Gate Award" na filmskom festivalu u San Franciscu.




Upravo ga je lik "Sallaha" doveo posredno i do Tevjea. Don Prince, produent kazališne produkcije "Guslača na krovu" u londonskom "Her Majesty's Theatre", sjetio se starog "Sallaha" kad je tražio glumca koji će portretirati Tevjea.

Pozvao je Topola da dođe u London i zaprepastio se kad je pred sobom vidio mlada čovjeka.

- Naravno, odmah me odbio - sjeća se Topol. - Ali kad sam ga nagovorio da me pusti na audiciju, na kojoj sam čitao ulogu Tevjea, onda se predomislio i dao mi ulogu.

Topolov Tevje u Londonu postigao je senzacionalan uspjeh. 

Nakon toga, nitko više nije bio začuđen nad onim što sve Topol može načiniti.

- Svoje vrijeme dijelio sam između Londona i Tel Aviva - kaže Topol. - U Londonu sam imao svoj televizijski šou "It's Topol", na BBC-ju izabrali su me za najboljeg stranog glumca, dodijelili mi nagradu londonskih kritičara i proglasili me "Čovjekom godine" 1967. 

Kod kuće sam snimao filmove, producirao televizijske šouove (momentalno se tri od njih prikazuju na izraelskoj televiziji) i ponekad pjevao.

Topol je snimio četiri internacionalna filma i 10 izraelskih.

Nastupao je kao nosilac gotovo svih najznačajnijih kazališnih dramskih uloga, snimio s Davidom Nivenom "Before Winter Comes" i s Richardom Widmarkom i Genevieve Page "A Talent for Loving" i postigao da mu single-ploča s pjesmom "If I Were a Rich Man" dođe na vrh engleske top-liste.






Konj može biti umoran - glumac ne smije



U Jugoslaviju je doputovao ne samo kao glavni glumac filma "Guslač na krovu", nego i kao producent koji želi da ovdje snimi filmove "Otok s blagom", "Čarobnjak iz Lublina" i "Kavkaski krug kredom".

Priprema istodobno i ekranizaciju Cervantesova "Don Quijottea" u Španjolskoj s Richardom Burtonom u naslovnoj ulozi, dok bi sam igrao Sancha Pansu.

- Kako na sve to stignete? - upitala sam ga.

- Nije moja profesija novinarska, pa da mi uspije sve što zamislim - nasmijao se. - Vi napišete članak i štampate ga. Ja pripremam 60 različitih projekata i sretan sam kad se četiri ostvare.

A osim toga, tvrdoglav sam i volim taj posao.

Pošten sam prema njemu, ne jurim za nagradama, želim ostvariti nešto pošteno, nešto što će biti vrijedno ne samo danas nego i sutra, nešto što će govoriti jezikom razumljivim svakom i nositi u sebi vrijednosti o kojima se ponekad premalo razmišlja.





- Topol je nevjerojatno izdržljiv - rekao mi je i Queen Donahue. - Nedavno smo snimali jednu tešku scenu s Topolom i njegovim konjem.

Konj je bio smrtno umoran, iako je imao i stalnu pasku veterinara i posebnu podvorbu čistača i čuvara, i posebnu prehranu i još i prekide za odmor.

A jadni Topol nije dobio čak ni veterinara, a o jelu da se i ne govori! 

Njega nitko nije prskao sredstvom protiv insekata, niti mu donosio svježu zob.

Dok bi se svi okupili oko konja.

Topol bi odjurio na kavu, obrisao rukom znoj i opet bio spreman za posao. Još je i rekao:

"Konj ne može sam sebi pomoći - ja mogu." 

Eto takav je to čovjek.

Topol voli svog konja. 

U filmu, ova četveronožna zvijezda iz Lekenika, koja je prije početka snimanja upravo trebala da časno umre od starosti, postala je tako važna da ima čak i svog dvojnika. 

Kad su potrebne duge i zamorne probe, obavlja ih mlađi konj, dok se "zvijezda" odmara u sjeni stare staje. 

Njegov honorar daleko je viši od svega što je konj u toku svog radnog života prije privredio gospodaru.

- Seljaci iz sela u kojima snimamo zadovoljni su nama - kaže Donahue. - Od nekih smo iznajmili dvorišta za parkiranje, od nekih staje ili kuće. Neki su naši statisti, a oni koji su pristali da puste bradu, još su posebno plaćeni. 

Čak i guske nam iznajmljuju da "poziraju" na slikama za američke časopise.

Lekenik 1970: Filmska ekipa snima "Guslača na krovu" (foto: Studio)

Neki dan sam za poziranje tuceta gusaka platio 10 dinara, dok tri glumice koje su se s njima slikale nisu dobile ništa!

Dok smo razgovarali, pokraj nas su prolazili bradati seljaci i domahivala nam djeca. 

Dvije kokoši promatrale su nas kratkovidnim pogledima, kao da su očekivale da ih pozovemo da i one zarade koji posebni dinar.

Hoće li ovaj film ponoviti uspjeh kazališnih predstava?

Kako će ovo čedo Normana Jewisona, u kojem se okupilo toliko dobrih glumaca ranga Topola (Tevje), Norme Crane (Golde), Molly Picon (Yente), Rosalind Harris (Tzeitel), Leonarda Freyja (Motel), Mlchaela Glasera (Perchik), ili Paula Manna (Lazar Wolf), primiti kritičari?

Hoće li "Jadran-film" iz Zagreba i "Mirish Production Comp." iz Hollywooda izvući iz njega uložena sredstva?

- Bolje mu je da uspije - nasmijao se Topol - inače će neki ljudi bankrotirati.

Reditelj Norman Jewison i glumica Rosalind Harris (foto: Studio)

Ne radi se samo o bankrotu i financijama. 

Radi se o šarmu djela Sholoma Aleichema, o priči koja s toliko bliskosti govori o tradicijama, ljubavi, slobodi i proganjanju.

Radi se o istinama starim kao svijet, a uvijek ponovno novim i razumljivim. Radi se o dostojanstvu čovjeka i njegovoj beskrajnoj želji da bude slobodan.

"Guslač na krovu" je vječan.

Kao što su vječne ljudske vrijednosti o kojima govori. Kao što je vječna tužaljka osamljene žice stare violine čudnog guslača i traganja prognanih za boljim životom.

I ako ova priča, dostojna poštovanja i ljubavi, bude s ljubavlju načinjena, ona mora i kod gledalaca uspjeti. Pa makar ako je ono o čemu govori i starije od našeg promjenljivog svijeta.

Napisala: Arlette Ambrožić-Paić, obrada: Yugopapir (Studio, oktobar 1970.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)