Zagreb noću, srpanj 1988: Kako su tulumarili Davor Gobac, Jasenko Houra i novinari Poleta (1/2)



Ono kaj je Bogović uspio izvoditi na bini, to nije mogao nitko na svijetu! Pazi, on je jedini pjevač u jugo-rocku koji je uspio zaspati na bini. Peta pjesma, čovjek pjeva, pjeva... i spusti glavu na mikrofon. Panika. Trkamo ga! A kad ga je ovaj trknul, sad se probudil - odma on čaga, pjeva neku desetu pjesmu!

Nakon neuspješna i uporna telefoniranja zaključujemo - zvijezde su neuhvatljive. Jebiga. A onda, ipak, iznenada, javi se mamurni Jasenko Houra:

"Nije mi sasvim jasno, ali pristajem!"

Davora Gopca budimo u već kasno popodne: "Baš dobro kaj ste me probudili...

Kol'ko je sati, jebote?"

Ugovaramo razgovor između Davora Gopca i Jasenka Houre!...

Dosad nisu imali prilike razgovarati, a upravo su im izašle nove ploče:

Gopcu prva, Houri šesta.

Gobac voli pivo, a Houra, kažu whiskey. Očekujemo Fight.

A onda nas bacaju iz takta: u međuvremenu su se sreli u gradu, popričali i ... uzeli stvar u svoje ruke!

Čekaju nas u pola deset u "Staroj vuri". Vode nas van! Zagreb by night!



Ti samo drži A-dur!



Prljavi sumrak nad Gornjim Gradom. Radićevom se uspinju klinci, šuškaju s nešto nažicane love i mudruju gdje bi je trebalo trampiti u pivo, ili nešto jače.

Ne idu u "Staru vuru"... Stolove u vrtu zauzeli su već mirni mladi slađahni parovi. Slamnati šeširići i teški parfemi.

Jajo se pojavljuje na vrijeme.

Svaljujemo se na stepenice... Muči ga ljetna sparina. Tlak, valjda, jebiga.

Psihomodo-Gobac kasni:

"Bil sam kod Maxa... Malo sam se podfutral, ne... Kaj se tu događa?!"

Tihomir Ladišić i Đurđica Klancir pred noć sa Davorom Gopcem i Jasenkom Hourom
(foto: Hrvoje Grgić)

JAJO: Čuj, sjećam se kad sam te prvi put videl... No, kaj je to bilo! Na nekom koncertu... Ležal si, a glava ti je bila u bubnju... 

Gledam ja - pa, kak čovek izdrži da mu ovaj mlati bas pedalom?!

GOBAC: A se sjećaš na Gaudeamusu kad se Bogović napil znama?

JAJO: Ma to je bila ludnica! Nikad neću zaboraviti jednu stvar... to uvijek prepričavamo... Dolazi tvoj band, a jedan čovjek iz banda ne zna apsolutno svirati!

Garantirano ništa!

I veli njemu... ’ko vam je bil glavni? Mark? 

No, veli njemu Mark: "Ti samo drži A-dur!"

Sedimo tak u garderobi onak već pripiti, a pita frajer onda: "A kak se drži A-dur?"

I onda ovaj njemu naštima ruku - ti samo sviraj A-dur!

I frajer je stvarno dvajspet minuta sviral A-dur! Čovječe božji, pa toga nema nigde!

GOBAC: Kemca su, sjećaš se, šest puta izbacivali jer je imal ogromni kurac na majici... Na kraju smo bez njega svirali...

JAJO: Koje si ti godište?

GOBAC: Šezdeset i četvrto. ..A ti?

JAJO: Šezdeseto...

GOBAC: Šezdeseto? Pa nemaš još "tri banke"! Baš sam bil kod Maxa i on mi plače kak već ima "tri banke"...

I velim mu da se večeras nalazim s tobom, a on: Jajo je sjajan, i on je već starac!

JAJO: I ti bi sad trebal potpuno promijenit image! Znaš, onak, da si bil odličan učenik, da imaš djevojku...

GOBAC: Pa kaj, nisam bil tak loš. Pal sam samo treći razred...

JAJO: Svi su pjevači dobri učenici! Bogović je išao u prvi razred srednje i pao kad sam ja došao u tu gimnaziju. Onda smo u prvi išli zajedno.

Onda sam ja išel u drugi, on je pao. Kad sam išel u treći, opet je pao. A onda sam i ja pao...

Kad sam završil četvrti, on još nije završil prvi, bog te jebo!

GOBAC: Mislim, Bogović...


Mame su odvodile djecu od bine!



JAJO: Ono kaj je Bogović uspio izvoditi na bini, to nije mogao nitko na svijetu! Pazi, on je jedini pjevač u jugo-rocku koji je uspio zaspati na bini...

"Mislim, Bogović... " (foto: Hrvoje Grgić)

Peta pjesma, čovjek pjeva, pjeva... i spusti glavu na mikrofon.

Gledam ja, mislim zajebava se, zeka...

Vičem Brkiću, pogleda on sa strana - spava čovjek, uredno...

Panika. Trkamo ga! A kad ga je ovaj trknul, sad se probudil - odma on čaga, pjeva neku desetu pjesmu!

A u Ljubljani...

Ide on prema mikrofonu, gleda mene, a mikrofon, koji nije dobro stavil, padne mu dole...

Bogović, kad se okrenul, uzme stalak i pjeva, pjeva čovjek, pjeva! Nemreš si to zamisliti!

Slovencima niš jasno.

Vidiš one na razglasu kak su se pogubili... Traže mikrofone!

Od onda u Ljubljanu...

GOBAC: I mi smo isto sad bili u Ljubljani... Čovječe, ono, mame su odvodile djecu od bine! Kao, nemojte to gledati!

JAJO: Daj, Gobac, idemo se preseliti negdje...

GOBAC: Idemo na burek, ha? Imam baš sto pedeset hiljada...

JAJO: Kak te nije sram, Gobac, došel si mi za sto pedeset hiljada?! Idemo tu, u "Točkicu"...

Tiskamo se u mraku uskih gornjogradskih ulica.

Lapidarij je mrtav, a pred "malim Lapom" hrpa srednjoškolki...

Male carice zure bez daha.

Još u "Staroj vuri" pridružio aam se Mladen Bodalec, pjevač "Kazališta", koji, eto, sada trpi primjedbe, komentare i pouke zbog toga što se pojavio bez cure.

Gobac i Jajo neodoljivo su otrovni!

Mesnička...

Blještavo bijela "Točkica".


Kaj ti misliš, tko kupuje naše ploče?



Jajo priča o "Esplanadi", a Gobac opet o bureku i hamburgeru.

Jurica Pađen je u prolazu, u novim cipelama. Ovih dana seli na more...

Jajo, Gobac i Jurica Pađen (foto: Hrvoje Grgić) 

GOBAC: Čovječe, kam ste me doveli?! S gazdom sam se tu tak grdo posvadil...

JAJO: Gobac, jebovas bok, vi ste počeli raditi materijal za ploču k’o Pink Floyd za "Dark Side Of The Moon"... Kol’ko vam je trebalo da vam izdaju ploču?

GOBAC: Malo duže, jebiga... Ha? ha! Ma, bila je tu hrpa stvari, Čovječe, nismo znali kaj da snimimo od svega toga. Imali smo... banku pjesama!

JAJO: Ti ćeš sad kao Johnny završiti...

GOBAC: ’Oću, kurac...

JAJO: Ljudi, kad sam ja upoznal Johnnyja, on je već imal sto dvadeset i pet pjesama... A ja još nisam ni četiri imao!

Sviral je na jednom tulumu i samo je listal bilježnicu, i listal... Popravil cvikere i sviral dalje.

I tak, cijelu noć Johnny i gitara, i nikak do kraja bilježnice!

GOBAC: Ma, Johnny je super... Stariji je od Isusa. Nego, Jajo, pička mu materina, kak si ti tak brzo došel do prve ploče?!

Priznaj, nije to sam tak moglo proći... Šljakalo je, šljakalo... ha?

JAJO: Baka mi radi u "Jugotonu"...

GOBAC: ... na pakiranju, priznaj!

JAJO: Ma, na strah su mi izdali tu prvu ploču... Ne bi mogli ući u tvornicu, jebiga! No dobro, nije to bil baš tak brzi prodor.

Sedamdesetosme smo izdali singl, nakon već godinu dana postojanja "Kazališta".

Godinu dana kasnije imali smo i LP...

S tim da moraš računat da je to bilo vrijeme nekakve ekspanzije rock’n’rolla u nas, new wavea...

Baš je "Polet" tu odigrao veliku stvar - gurao je četiri mlada banda. Mnogi su bandovi tad imali puno veće šanse od "Kazališta" da snime ploču...

Ali sve su ih uhvatila nekakva unutrašnja ludila, promjene, raspadi.

Onda je ostala karta na nama.

Ali mislim da bismo s pločom još sigurno godinu, dvije čekali da nismo prešli iz "Jugotona" u "Suzy".

GOBAC: Da ti ja sad idem pričat, onak u detalje, kak sam došel do ploče, morali bi tu sjediti do četiri ujutro... Ali, daj mi reci, Jajo, kaj ti misliš, tko kupuje naše ploče?

JAJO: Da ti budem iskren, ostat će za mene vječita tajna tko kupuje ploče "Prljavog kazališta"... Poslije prve ploče još mi se činilo da znam, ali kad smo napravili "Crno-bijeli svijet"...

Čuj, to su kupovala djeca, vojnici, majke, bake...

GOBAC: ... čistačice...

JAJO: Od onda stvarno više ne znam. Po godinama... ljudi od petnaest do dvadeset i pet nas kupuju najviše, mislim, ako se ne prošverca i netko stariji, koga nije sram kupiti ploču.

GOBAC: Kako sad stvari stoje, moju ploču kupuju ljudi koji imaju para jer ploča košta devetsto hiljada. A nisam ja kriv, treba nahraniti onih par hiljada ljudi u "Jugotonu", jebiga...

Ne znam, kupuju ploču klinci... napaljene klinke. A ima i starijih, koji se švercaju kak ti veliš. Šteli bi biti još malo mladi...

Odlazimo iz "Točkice". Gopcu se, istina, i ne ide previše... Tvrdi da je teško negdje pronaći mjesto s toliko dobrih djevojaka po metru četvornom. Silazimo prema Trgu... A tamo su još uvijek grupice radoznalih klinaca, ispražnjenih džepova, okupljenih oko najupornijih uličnih svirača. Gobac i Jajo ne žele propustiti Manduševac.

Zabilježili: Đurđica Klancir i Tihomir Ladišić, obrada: Yugopapir (Polet, srpanj 1988.)


2. dio...



 Davor Gobac & Jasenko Houra (foto: Hrvoje Grgić)


Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)