Mihovil Nakić, životna priča: Najveće zadovoljstvo? Budimpešta, sudar sa Sabonisom, trofej Cibone



Talent je strašno važan. A ono pod košem to je neki osjećaj. Barem kod mene jest, taj osjećaj za prostor jednostavno se ne može naučiti. To ili imaš ili nemaš! Kažem, toliko toga možeš u košarci naučiti, ali talent je strašno važan, možda presudan. Bez tog je nemoguće do vrha. I rada, dakako!

- Mene drži to što relativno dobro igram i što imamo uspjeha. Materijalno sam sigurniji dok igram. To je, onako, najiskrenije. A kad vidim da više ne mogu izdržati, kada vidim da ću više sjediti nego igrati, tada ću prestati. Mislim da je strašno važna ta procjena, kaže Mihovil Nakić, trajna vrijednost Cibone.

Načas je obrisao naočale, zagledao se u neke papiriće, onako površno, zapravo - statistički ga podaci uopće nisu zanimali. Uostalom, nikada i nije volio da mu se oponira. Dan Peterson, najskuplje plaćen košarkaški trener Italije, čovjek s američkim pasošem, ali imenom koje je stvorio u Evropi, bio je vrlo određen:

"Cibona nikada ne bi ovako daleko došla da nema Dražena Petrovića. Ali, ima još jednog čovjeka: ne bi mogla bez Nakića! Ovako visoko, ni slučajno!"

Mihovil Nakić: Trajna vrijednost Cibone
(foto: Željko Čupić)
Bilo je to prije nešto više od dvije godine.

Milanski Simac nije nosio ugodne uspomene iz Zagreba. Cibona je te godine uzela prvu "evropsku kantu", prvu u nizu od tri evropska trofeja.

Atena, Budimpešta, Novi Sad.

I uvijek Mihovil Nakić, čovjek koji nikada nije trpio epizodne uloge. U velikim predstavama.

Na "epizodu Dan Peterson" samo je slegnuo ramenima. Ništa nije rekao, kao da ga ne zanima. Toliko karakteristično za Mihovila Nakića, 31-godišnjaka, 203 centimetra visokog krila, ili centra, kako vam drago.

- Što da sve to pričam, ionako sve znaš!

Klasičan početak, nikada nije volio previše govoriti o košarci, a o Nakiću u košarci pogotovu. Nikakva poza, jednostavno takav je ...

- Igrao sam, onako pred kućom, kao i svi klinci. Nogomet, to je sve. Nisam se ni sa čime ozbiljno bavio. Prva je uistinu bila košarka. Zašto baš košarka? Dobro, vjerojatno je visina bila jedan od faktora. 

Bilo je to vrijeme velikih uspjeha naše košarke, reprezentacije. Svi su moji prijatelji pokušali, i tako sam više slučajno nego organizirano - otišao na Savu.

Bilo mi je tada, mislim, nisam siguran, četrnaest godina.

U Mladosti je proveo tri sezone.

Onda je otišao u Industromontažu, današnji Monting. Godinu je dana proveo u SAD, zapravo polusezonu, a od 1977. godine je u Ciboni.

- Zašto SAD? U Industromontaži je bilo nekih nesporazuma, a ja sam želio košarkaški napredovati. Nije ispalo onako kako sam se nadao, i nakon šest mjeseci vratio sam se. Malo sam igrao, onda taj fakultet (Brigham Young) bio je malo problematičan, s programom i tako. To je bilo odlučujuće za povratak.


Klub je stalno išao naprijed



• Ne bi se, dakle, moglo govoriti o nekim velikim iskustvima, gotovo da je to bio izlet u prazno?

- Meni je bilo najbitnije što sam bolje upoznao jezik. To su pozitivna iskustva. Proveo sam stanovito vrijeme u drugoj sredini, upoznao drukčiji način života. U košarkaškom smislu, vidio sam kako se igra obrana. Drukčije, posve sigurno drukčije nego ovdje.

A to što sam malo igrao... ne bih rekao da je postojala kvalitetna inferiornost. Recimo da se nisam odmah uklopio u njihov način igre. Ritam.

• Je li bilo kontakata sa Cibonom, tada u SAD ili tek pri povratku?

- Ne, ništa. Tek kada sam se vratio. Znao sam da neću ostati u Industromontaži, to jednostavno nije dolazilo u obzir. Tražio sam nešto više. Dakako, bilo je i drugih ponuda, ali nisam želio otići iz Zagreba. A situacija u Ciboni obećavala je da se u njoj može najviše napraviti.

Rekao bih, sada s ovih pozicija, da je procjena bila prava. Tada, dakako, to nisam mogao znati.

• Cibona je posljednjih pet godina, moglo bi se čak i tvrditi, dominirala evropskom košarkom, četiri velika trofeja, igra koja je punila sve dvorane. Uistinu velika transformacija - jeste li je očekivali?

- Nisam ni sanjao da bismo mogli to sve postići. Bilo je u onoj našoj zlatnoj generaciji klubova s nekoliko reprezentativaca, a nikad ni blizu nisu napravili nešto slično, došli ovako visoko. Osim, dakako, onog velikog učinka Bosne - osvajanja Kupa prvaka. 

Mi smo, ipak, otišli dalje, nismo stali na samo jednom trofeju.

I zato je bilo teško maštati o tome da bi Cibona dvaput zaredom mogla osvojiti Kup prvaka i sve ostalo što je osvojila.

Tajna uspjeha? Nismo se zadovoljili samo jednim trofejom. Klub je stalno išao naprijed. Igrački i organizacijski.

Da, moglo bi se reći da smo po organizaciji na evropskom, zapravo svjetskom nivou. A to je najvažnije. Sve kreće od igračke i klupske stabilnosti.

- Vi ste čvrsta ličnost na terenu i izvan terena. Velike su utakmice uvijek bile utakmice Mihovila Nakića...

- Ne, nemam neko objašnjenje. Možda je to kod mene izraženije jer mi se često ne igra protiv lošijih momčadi. U nas ima previše igrača koji na takvim utakmicama pružaju maksimum, a meni nije gušt kada nekoga uhvatimo da to, recimo, bude 50 ili 60 razlike. Jednostavno nije.

Na velikim utakmicama sve je drukčije!

• Nema opterećenja protivnika, Sabonisa recimo, njega sam se prvog sjetio.

- Ne, ništa u klasičnom smislu. Čvrsto i mirno spavam noć prije presudnih utakmica. Pa i to sa Sabonisom, ako hoćete. Nisam opterećen imenima, nikada nisam bio opterećen imenima. Na terenu to ne znači ništa. Svi mogu loše odigrati. I Nakić i Sabonis, barem ja tako mislim.

• Reklo bi se - ni koševima niste previše opterećeni?

- Glupo bi bilo reći da mi nije draže zabiti više koševa. Dok sam igrao u Industromontaži, prirodno je da sam više zabijao. Ovdje je moja uloga malo drukčija, imamo mnogo realizatora koji žele zabiti koš.

Moja se uloga, nekako, s vremenom, svela na to da budem jači u obrani. Ne smeta me previše.

• Najveće košarkaško zadovoljstvo?

- Možda onaj finale u Budimpešti, sudar sa Sabonisom, dvadesetak skokova, kapetan Cibone s velikim trofejem.

 Vrhunac karijere?

- Ta dva Kupa prvaka, to svakako! I ono prvenstvo Jugoslavije, kada smo prvi put u play-offu pobijedili Crvenu zvezdu. Naš drugi naslov! Nitko nam nije davao previše izgleda u tom prvenstvu, baš kao ni u Kupu prvaka. Da, to bih svakako izdvojio, ponajprije!


Nijedna ekipa ne može biti stalno na vrhu



• Reprezentacija i Nakić - to je posve druga priča. Nikada niste dali toliko kao u Ciboni, a uvijek se o vama govorilo kao o velikom potencijalu, jednom od ključnih ljudi.

- Za reprezentaciju sam odigrao stotinjak utakmica, vjerojatno koju više, ne sjećam se točno. Zašto nije bilo bolje i više? Čini mi se da je tu najmanje moje krivice. To je samo bila odluka trenera. Očito nisam bio previše po njihovu ukusu. 

Igrao sam na nekoliko velikih natjecanja, najviše na prvenstvu Evrope u Italiji, te na Olimpijadi u Los Angelesu.

Ostalo sam uglavnom sjedio.

• Znači, najviše su vam vjerovali Petar Skansi i Mirko Novosel?

- Tako nekako, tako ispada. Reprezentativne ambicije? Objektivno - raskrstio sam. I onaj odlazak na prvenstvo Evrope u SR Njemačku, prije dvije godine, bio je isforsiran. Išao sam jedino zbog toga da se ne bi reklo kako bojkotiram reprezentaciju i kako Cibona bojkotira reprezentaciju.

Iskreno govoreći, bio sam umoran, a to se kasnije, u toku priprema, pokazalo točnim.

Uistinu sam bio iscrpljen od sezone.

Nakon toga, odlučio sam da to više nema smisla, da su moje obaveze postale takve da to više, jednostavno, nisam mogao izdržati. Mislim da sam morao i mogao više, ali, kažem, na takvo što nisam mogao utjecati.

Sada je kasno. Nakon tridesete, objektivno govoreći, nema pravih reprezentativnih ambicija. Mislim da je to logično.

• Cibona je pet godina u evropskom vrhu. Mnogi govore o perspektivi i budućnosti kluba. Kakve su vaše prognoze?

- Teško je govoriti o tome kakva je budućnost, jer to ovisi o mnogo faktora. Nijedna ekipa na svijetu ne može biti stalno na vrhu. I Cibona će izgubiti taj primat. Samo je pitanje da ostane na nivou koji stalno jamči borbu za vrh kako bi zadržala interes publike.

Da publika zna zašto dolazi na utakmice, da zna kako će biti uzbuđenja i razloga da dođe. Rekao bih da Cibona može. Na kraju, gdje to piše da se svake godine moraju osvojiti trofeji? Važno je da si blizu!

• Malo je klubova s toliko sjajnih košarkaša. Mnogi smatraju da je sve teško zadovoljiti. Odnosi, klapa, prijateljstvo?

- Klapa? Relativno dobro, da - relativno dobro. No, to su prevelike obaveze, sve moraš gledati s drugog aspekta. Teško je očekivati da ljudi, koji se skupe ovako, budu veliki prijatelji. Ne može se to forsirati, moraš naći ljude koji ti odgovaraju prema nekim drugim osobinama, a ne samo zato što igraju s tobom.

Sigurno da, u nekom smislu, jesmo klapa, jer da nismo ne bi bilo toliko dobrih rezultata. Da postoje trzavice, neka zavist, onda bi došlo do sukoba. A toga nema!

Mislim da je najpoštenije reći kako smo svi mi dobri radnici u ovome što radimo.

• Mnogi su otišli u inozemstvo, govorilo se da ćete i vi...

- Nije baš da nisam razmišljao, ali nikad nije bilo ponuda koje bi zadovoljile moje kriterije.

• Ipak, bilo je mogućnosti, sigurno biste mnogo više zaradili nego u Ciboni.

- Dobro, takvih je možda i bilo! Mogao sam zaraditi više, ali nije samo to. Ti novci nisu toliko bitno veći da bi nadoknadili ono što bi ovdje izgubio, a što se, jednostavno, novcem ne može mjeriti.

Konkretno? Nekakva svoja zadovoljstva koja sam, ipak, samo ovdje mogao ostvariti.

Ako baš hoćete, recimo - ne bih igrao u tako kvalitetnoj momčadi, ne bih osvojio sve što sam u Ciboni osvojio. Ostao bih izoliran od društva i načina života koji mi maksimalno odgovara.

• Vjerojatno ste i zbog toga, a takvih u vrhunskom sportu nema previše, relativno brzo završili ekonomski fakultet. Očito, niste mislili samo na košarku ...

- Imao sam ambiciju studirati nešto drugo, ali kada sam odlučio ozbiljno igrati košarku, s time sam raskrstio. Znao sam da neću moći studirati nešto što traži preveliko angažiranje na fakultetu, stalne vježbe.

Ja sam u mladenačkim snovima htio studirati arhitekturu. No, na vrijeme sam shvatio da bi to, uz košarku, bio prevelik teret.

• Ali, dvojbe oko fakulteta nije bilo. Kućni odgoj, vlastita želja da jednostavno morate, strah od neizvjesnosti - kako bi se to moglo nazvati?

- Sve pomalo! U svakom slučaju, dvojbi nije bilo, ja sam to jednostavno želio i znao sam da ću jednoga dana to i ostvariti. A to bi bilo i u kraćem roku, da nije bilo košarke. Uostalom, zašto bi sport neizostavno morao nuditi neku materijalnu sigurnost?

Kada sam počeo igrati, nikad nisam očekivao da ću doći do ovoga do čega sam danas došao.

Rekoh, počeo sam onako da se nečim bavim, a to je sve skupa došlo kasnije. Na početku nisam ni sanjao da bih mogao živjeti od sporta, ali to nikada nije utjecalo na moju odluku o tome hoću li diplomirati.

Tu nije bilo dvojbe!

• Vi ste jedan od rijetkih vrhunskih sportaša koji igra i radi. Govorili ste o opterećenjima koje donosi vrhunski sport. Kolika su ta opterećenja uz dodatni posao?

- Radim, u Ingri. Uostalom, nisam se odmah zaposlio, rekoh, bilo je razmišljanja o inozemstvu. No, kada sam vidio da od toga nema ništa, pomislih da je bolje sada se uključiti u ono što ću raditi nakon košarke, da taj prijelaz bude bezbolan. Barem ja tako mislim.

Nije lako prestati i odjednom se naći u nekom posve novom ambijentu. Odjednom dođeš u situaciju da si pravi početnik. Ovako igram i pomalo ulazim u posao, učim ga.

I siguran sam da će mi biti mnogo lakše kada prestanem. Eto, to je bio osnovni motiv!

• I danas smatrate da je to bila ispravna odluka?

- Svakako! Iako je to uistinu vrlo naporno. To su dva posla, potpuno različita. A svaki na svoj način oduzima dio dana - kad samo uzmem trening i to što redovito idem na posao. Ako se tome dodaju putovanja, praktički ništa ne ostaje.

Nemaš ono što svi imaju, nekakav vikend. Teško se i sjetiti kada sam imao slobodnu subotu. Ne, žalim se, to je samo objašnjenje. 

Ja sam zadovoljan onim što radim, maksimalno zadovoljan, ali mislim da je i nužno objasniti onima koji ne znaju.


Svatko ima neki svoj ukus



• Mnogi su se okrenuli kafićima ili nečem sličnom. O tome niste razmišljali?

- Kafići? Ne, o tome nisam nikad ozbiljno razmišljao! Kada bih nešto želio, onda bi to bilo nešto sasvim drugo, nešto u čemu bih našao zadovoljstvo.

Teško da bih mogao naći zadovoljstvo u tome da cijeli dan stojim u kafiću i gledam da li me, možda, neki konobar potkrada.

• To drugo, to je nešto konkretno?

- Svakako bi bilo povezano s nekakvom umjetnošću. Što ja znam, volio bih imati nekakav dućan s lijepo oblikovanim predmetima. Ne galeriju slika, ne na taj način!

Kada vidiš koliko po svijetu ima stvari koje su tako lijepo dizajnirane, onda vidiš da takvog dizajna u nas nema. Uistinu, šteta!

Mislim da bi takvo što bilo vrlo zgodno imati. To bi, recimo, bio zgodan posao, nešto u čemu možeš uživati.

• Očito vas ta ideja oduševljava mnogo više nego pričanje o košarci...

- Zna se da ionako ne volim previše pričati, i to pogotovu o košarci. Previše mi vremena uzima i ovako, nema svrhe da o nečemu razglabam! Zapravo, to je čisto teroriziranje. Svatko doživljava košarku na svoj način. Svatko ima neki svoj ukus.

Onaj tko se kuži, vidjet će i sam. Onaj tko se ne razumije, ne znam ima li mu mnogo smisla objašnjavati.

Ja sam to strogo odvojio - ono s terena i ono izvan terena. Nikad nisam postavljao košarku kao jednini cilj u životu. Da mi je to ono jedino čime ću se baviti, a da me drugo ne zanima.

• Dakle, nikad niste razmišljali o košarci kao životnom opredjeljenju?

- Ne tvrdim, ali mislim da je to najbolja varijanta za onoga koji želi ostati u sportu. Ipak, bolje je da ostane onaj koji je, govorim napamet, igrao deset-petnaest godina. Mnogo bolje od nekoga tko je tek došao. Dakako, ako ga sve to zanima.

Zapravo, teško je govoriti o nečemu što nisi pokušao, ali ja sigurno neću ostati.

Egzistenciju možeš ostvariti samo kao trener, a mene to ne zanima. Ne mogu ponuditi neki razlog, jednostavno ne zanima me. Radit ću nešto drugo.

• Da se vratimo malo Danu Petersonu koji je, očito, s čvrstim razlogom prilično sklon košarkašima Nakićeva stila. Jednom mi je rekao da nikad nije vidio čovjeka koji tako dobro skače i gađa trice.

- To uistinu nisam ukomponirao. Sve se tu skupi malo prirođenog, malo naučenog. Ne, ne mislim da se šut može nabaciti samo treningom. U tom slučaju, mnogi bi bili sjajni realizatori.

Talent je strašno važan. A ono pod košem to je neki osjećaj.

Barem kod mene jest, taj osjećaj za prostor jednostavno se ne može naučiti. To ili imaš ili nemaš!

Kažem, toliko toga možeš u košarci naučiti, ali talent je strašno važan, možda presudan.

Bez tog je nemoguće do vrha. I rada, dakako!

• Često spominjete rad. Koliko ste, zapravo, rada dali košarci?

- Iskreno govoreći... dobro ono prije, jesam mnogo radio, ali nikad nisam previše volio trenirati. Na neki način, znalo me opterećivati.

Vjerojatno bih u košarci postigao i više da sam malo više trenirao, malo više nego što sam smatrao da mi je potrebno.

• Ipak, imali ste dugu i uspješnu karijeru. Koliko još? Znam da to svi pitaju, ali takva pitanja, kada se prođe trideseta, jednostavno se nameću.

- Sve je to individualno. Mene drži to što relativno dobro igram i što imamo uspjeha. Materijalno sam mnogo sigurniji dok još igram. To je, onako, najiskrenije.

A granica? Onoga trenutka kada vidim da ne mogu više izdržati, kada vidim da ću više sjediti nego igrati, tada ću prestati.

Ne mogu, jednostavno, ne mogu sada reći kada će to biti. Dogodine, za dvije-tri sezone, mislim svakako da ću otići na vrijeme.

Mislim da je to strašno važno - ta procjena!

• U košarkaškom smislu, sve ste postigli. Ipak, nema tog sportaša koji nikada nije žalio...

- Ne znam, ja na košarku ne gledam s prevelikim emocijama. Ne da mi nije stalo, jednostavno - takav sam! Prihvaćam ono što še dogodi.

Da, krivo mi je neposredno nakon što se dogodi, ali zaboravim. Što prije to bolje! Nema svrhe razbijati glavu, ionako ništa ne možeš promijeniti.

• Baš kao i onaj poraz od Zadra prošle godine?

- Ma, bilo mi je krivo, jer smo izgubili nešto što smo morali dobiti, ali brzo sam sve prihvatio. Ne, ne bih govorio o nekim velikim razočaranjima, bilo je mnogo više ljepših dana. Baš kao što se ne opterećujem oko prestanka igranja, kad već pitate. Ja to ne bih ni spomenuo.

Rekao sam da nikad nisam ni sanjao da bih u košarci mogao ostvariti nešto približno ovim rezultatima. I jasno mi je da nema nikakvog razloga pretjerano žaliti za nečim što mora proći.

Ne možeš se cijeli život baviti sportom. Ostat će lijepe uspomene od kojih, ipak, neću živjeti.

I, dakako, jedan posve drukčiji život.


Bez zvižduka, bez ružnih riječi



• Stalno spominjete život izvan košarke?

- Na žalost, sada imam sve manje vremena, slobodnog vremena da bih radio sve ono što bih volio, sve što me zanima, sve za što bih želio odvojiti vremena. Uistinu, nema ga.

A inače?

Film, muzika, slike, mnogo me toga zanima!

• A drugi sportovi, na primjer nogomet?

- Nikad ne idem na nogometne utakmice. Premda je to, na neki način, veliki apsurd. Nogomet me prilično zanima. Gledam sve prave utakmice na televiziji. Rekoh prave, valjda je i to razlog što ne idem na naše. Mislim, ta kvaliteta.

Od ostalih sportova volim gledati tenis i skijanje, iako se ne bavim ni jednim ni drugim.

Zapravo, volim gledati svaki vrhunski sport. Mislim da nijedan nije loš. Dakako, kada je izvedba prava.

Žurio se u kino.

Za one koje zanima filmski ukus Mihovila Nakića, otišao je gledati Pomahnitali vlak. Dovoljno za neke ocjene i procjene onoga što voli.




- Ne, nismo ništa zaboravili. Ionako smo previše razgovarali. Ako nešto nedostaje, sjetit ćete se sami.

Ipak, ništa nije ostalo nedorečeno. 

Slika u okviru košarkaša kojega cijene na svim terenima.

Bez zvižduka, bez ružnih riječi.

Košarkaša koji je, zacijelo, tiha patnja svih navijača Cibone.

I stoga je ona budimpeštanska "razglednica" Mihovila Nakića na ramenima, s peharom Kupa prvaka posebnost koja ostaje.

I na najbolji način simbolizira njegov košarkaški put i trajanje na evropskoj pozornici i - u Ciboni posebno.

Razgovarao: Neven Bertičević, obrada: Yugopapir (Studio, travanj 1987.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)