Sidran '85: Kada smo radili scenarij "Oca", Kusturica me je zaključavao u jednom dubrovačkom hotelu...




Scenarist je, po meni, tragična ljudska pozicija. Naš običan, jednostavan čovjek gotovo ne razlikuje terminološki scenarista od scenografa. Ljudi ne znaju da je scenarist čovjek koji je izmislio likove, svu tu priču i, na kraju, jedini je on može napisati. Redatelj može biti svatko peti ili deseti

Scenarist Abdulah Sidran i režiser Emir Kusturica - naš najuspješniji filmski tandem ostat će zapisani u zlatnoj knjizi jugoslavenske kinematografije kao autori koji su filmom Otac na službenom putu osvojili prvu nagradu ovogodišnjeg festivala u Cannesu - Zlatnu palmu, san svih svjetskih filmaša, a o domaćima da i ne govorimo! O njihovu zajedničkom radu, traženjima i radnim usaglašavanjima, te o tome kako su u Sarajevu nastala djela što su raznježila i zabavila rafiniranu svjetsku publiku - govori našem suradniku Pavlu Pavloviću "čovjek trenutno u sjeni", a po čijoj je priči zapravo napravljen film - Abdulah Sidran, pjesnik i boem koji s dubokim razumijevanjem literarno uobličava vjetrometno djetinjstvo svoje generacije, rođene četrdeset i neke...

Kada netko dobije nagradu poput Zlatne palme, u svim zemljama svijeta govore: 

"Blago njemu, sada će namlatiti lovu!"

- Ma, pustite to, evo vidite koliko imam - pokazuje mi izvještaj Privredne banke Sarajevo, u kojem stoji da je "u crvenom" 7000 dinara.

- Ja sam vam, u pravom smislu riječi, umjetnik go ko crkveni miš.

Abdulah Sidran, zaobljeni četrdesetogodišnjak, 1981. godine izbija u prvi plan jugoslavenskog filma kao scenarist, a bosanskohercegovačka kinematografija sa Sjećaš li se Dolly Bell? kao da je zaokružila razdoblje svoje, desetljećima duge, krize i krenula novim koracima prema suvremenom filmu koji vraća publiku u dvorane. Nakon sjajnog uspjeha Dolly Bell, dolazi ovaj nevjerojatni u Cannesu s Ocem na službenom putu

Svi smo zatečeni, osim njega, Abdulaha Sidrana.

- Vi osobno znate da već tri godine tvrdim kako će Otac osvojiti sve svjetske nagrade. Sada je na redu i Oscar. To najozbiljnije mislim, jedino se plašim Pule, jer, ako bi bilo po pravici, onda bi Otac morao osvojiti sve nagrade najveće filmske smotre naše kinematografije. 

Zatim to potanko objašnjava: 

- U brojnim bitnim elementima za stvaranje jednog djela, čini se da je najbitnija autorska samosvijest. Kada je Tolstoj napisao Rat i mir, on je u prvom izdanju rekao: 

"Čemu lažna skromnost? Ovo je ravno Homeru..." 

Tako sam i ja znao da je taj moj tekst toliko vrijedan. Jer, ako poznajem svjetsku književnost, ako poznajem, donekle, i svjetski film, njegove aktualne tokove, odmicanja od ljudske duše, jednostavnosti, i ako znam što Kusto (misli na Emira Kusturicu - op. a.) može, onda postoje svi uvjeti za najveći uspjeh. 

Boljeg majstora od Kuste za pretakanje riječi u sliku u Jugoslaviji nema! 

Mnogi su mi govorili: 

"Ne znaš ti svjetske maheraje, biznis, što sve lova može!" 

A meni se upravo čini da to što mi nismo imali novaca za reklamu, niti smo ondje svi mogli biti, nitko nije ni sanjao da mene pozove, učinilo je da trulom poslovnom čovjeku u svijetu zapadnog filma ispadnemo čedni, simpatični.

- A kako ste mogli biti sigurni da se istodobno s vašim filmom nije rodilo negdje u svijetu i neko bolje ostvarenje?

- Evo kako! Svjetske filmske priče - ili su izravno, ili se dodiruju, ili su na margini onoga što je politička ili nacionalna sudbina. U svim tim filmovima dominiraju teze, odnosno oni se prave prema unaprijed zadanim tezama, pa se tek onda izmišljaju likovi, fabula, a to smatram naopakim putem. 

Krećem od žive ljudske sudbine, a ako iz toga nastane neka teza, ne smeta mi. 

Ali, ja to najčešće i ne volim. Teze ne mogu biti umjetnost! Naša filmska priča, bogata ljudskom dušom i jednostavnošću, uvijek mora biti jača od djela kojim vlada teza! 

Dalje, mislim da se mi prilično potcjenjujemo. Evo, mislim da nije moguće da Francuskom u ovom trenutku hoda deset boljih pjesnika od mene. Ni da oni tamo imaju bolje redatelje od Kuste...


Nekoliko primjedaba bilo je na mjestu



- Da se vratimo tri godine unatrag, odnosno možete li sada reći koliko ste morali odstupiti od svog prvobitnog scenarija Oca?

- I sada naglašavam: nisam odstupio ni za jotu! Ljudi koji su se bavili mojim tekstom nisu nikada imali konkretne primjedbe na konkretne pojedinosti u scenariju. No, nekima je smetalo što u tekstu postoji lik Rusa, ali ja nisam mogao odustati od tog lika. Kada bih ga ja imenovao Petrom Petrovićem ili Antom Antićem, onda on ne bi bio to. 

No, moram priznati da je nekoliko primjedaba bilo na mjestu. 

Tražilo se da događaji u filmu i s gledišta gledaoca u nas i u svijetu budu veoma jasni i pravilno osvijetljeni. Tražilo se da se preciznije ogleda i kaže idejno-politička istina toga vremena, koja mene, uistinu, dok sam pisao, nije zanimala. 

Mislio sam da je svima općepoznata ta naša '48 u kojoj je, po meni, bačeno sjeme evrokomunizma. Dakle, ja sam u tom smislu samo napravio neke izmjene koje ni za dlaku ne mijenjaju ono što sam pisao i želio reći.

- Ipak, bio sam svjedokom trenutka vašeg teškog razočaranja u sve ono što se događalo s tekstom Oca.

- Mene, u principu, užasava nekompetentnost. Grozim se situacije da moj tekst čita i o njemu odlučuje čovjek koji nije mjerodavan, koji meni nema što reći ni u kojem smislu ni o čemu. Ti me mogu učiti kako se okopava krumpir, jer ja to nikada nisam radio... 

I to se sasvim jednostavno može protumačiti: naša zemlja još ima određen postotak nepismenih žitelja, pa je prema tome prirodno da se i u određenim strukturama nađu oni koji su nepismeni u jednom višem smislu. 

A onda belaji dolaze od takvih! 

Ili, ja sam bio sretan kada mi je jedan naš ovdašnji političar stavio nekoliko ozbiljnih primjedaba, zato jer sam znao da je uman čovjek.

- Kako objasniti odnos Sutjeska-filma prema Kusturici i vama?

- Možda je moja sreća što nisam izravno komunicirao s tom kinematografskom kućom kojoj je zadatak da razvija sedmu umjetnost u BiH. Moj odnos s njima bio je Kusto! Sve što smo izborili, postigao je Emir. 

Da je bilo do mene, ne vjerujem da bih imao snage sve to izgurati. Vjerojatno bih vratio tekst kući, uvukao papir u pisaći stroj i napravio roman. Kusto je pravi lav u toj svakodnevnici, mlad je, jak, bistar, obrazovan!

- Zatim dolazi spas iz poduzeća Forum koje preuzima financiranje i završetak filma.

- Opet je to Kustino djelo! Ponavljam, da je do mene bilo, od Oca, bogme, ništa! Moj prvi susret sa snimljenim materijalom bio je na pregledavanju takozvanog "grubog šnita" u kojem su slike poredane prema knjizi snimanja. 

No, i tu sam potvrdio svoje iskustvo da pisac scenarija ne treba gledati djelo po svom tekstu sve dok ne bude obrađen do kraja, do projekcije za publiku.

- To govori iz iskustva u radu s Kusturicom?

- Ne samo iz toga rada, radio sam u međuvremenu i tekst za film Nenada Dizdarevića, za koji mi je potka bila Andrićeva pripovijetka Zeko, kao i za još jedan film koji neću potpisati kao autor scenarija...

- O kojem je filmu riječ?

- Nosi radni naslov Srebrno sunce, redatelj je Milan Kosovac, a producent Filmska radna zajednica Bosna iz Sarajeva. Tu sam napravio tekst kao profesionalac-pisac po naručenoj temi koja je bila dovoljno široka, jer je trebalo samo pratiti životne radnje mlade nepoznate žene. 

No, dok se pravila knjiga snimanja, moj je tekst prošao kroz desetoro ruku, pa apsolutno ništa nije ostalo od onoga što je vrlina moga scenarija. Nema nijednog mog dijaloga, nema nijednog sintagma, nema mog humora. 

Bio sam vrlo tužan kada sam to doznao, i mislim da ne bi bilo časno da se mene potpiše kao scenarista, a neću to ni dopustiti.

- Svojedobno ste bili nezadovoljni i Kusturičinom obradom vaših tekstova?

- Uzimajući u obzir posljednje iskustvo sa Srebrnim suncem, govorio sam da bih boga molio da Kusto uzme moj tekst i prerađuje kako god želi. Ono što on mijenja, uglavnom je zbog njegove potrebe za većim stupnjem identifikacije s tekstom. 

On mora sebe uzbuditi kao autora, kao kreativca, kako bi cijeli posao bio bolji. 

Iz toga zapravo, proizlazi goruća problematika odnosa redatelj-scenarist u našem filmu. 

Scenarist je, po meni, tragična ljudska pozicija. Naš običan, jednostavan čovjek gotovo ne razlikuje terminološki scenarista od scenografa. Ljudi ne znaju da je scenarist čovjek koji je izmislio likove, svu tu priču i, na kraju, jedini je on može napisati. 

Redatelj može biti svatko peti ili deseti. 

Zbog toga sam, zajedno s nekoliko kolega u zemlji, odlučio da ljetos u Vrnjačkoj Banji, na skupu filmskih scenarista, osnujemo Udruženje filmskih pisaca Jugoslavije. Najvažnije nam je da budemo zaštićeni u odnosu prema sredstvima informiranja. 

Smeta me to novinarsko ekonomiziranje jezikom. Malo-malo pa se objavi film Gorana Paskaljevića ili film Emira Kusturice... 

Tako se nije pisalo i govorilo dok nije došao francuski novi val u filmu, u kojem su scenarist i redatelj bili jedna te ista osoba. Ali, nije logično da se u nas jedan treće ili nižerazredni redatelj na taj način ističe.


Da se ne remeti smisao moga djela



- Znači li to da vas je smetalo što se ovih dana najviše govorilo "pobijedio film Emira Kusturice"?

- Vidite, ja sam veoma zadovoljan vašim kolegama kako su o meni pisali ovih dana. Posebno me dirnula izjava redatelja Saše Petrovića koji kaže: 

"Ništa me ne iznenađuje od tandema Kusturica-Sidran." 

Inače, smeta kada se ne imenuje golem udio snimatelja, glumaca, tvoraca glazbe, scene, kostima. Film je naš zajednički proizvod!

- Kusturica je u prošlom broju Studija izjavio da će s vama ubuduće raditi jedino kada budete imali već gotov scenarij.

- On je zacijelo mislio na to da sam ja spor pisac i umjetnik na svoju ruku. Njemu je sigurno dosta tog belaja da me kupi iz kavane, da mi ne da da popijem, da me vodi za ruku u hotel. 

Sjećam se kada smo radili scenarij Oca -  on me zaključavao u jednom dubrovačkom hotelu da ne bih slučajno gdje kliznuo i našao se u ambijentu lokala... 

Inače, ne radim lako. 

Vidite ove papire! 

Meni treba godina da napravim nacrt, a tjedan mi je dovoljan da sve to zaokružim.

- Je li Zlatna palma u Cannesu uništila posljednje atome povrijeđene taštine koju ste imali u odnosu s Kusturicom?

- U budućem radu s Kusturicom, ja ću tražiti viši stupanj poštovanja moga teksta. Mislim da smo se najbolje razumjeli neku noć kada mi je rekao da svaki scenarist mora imati više povjerenja u redatelja. 

Tu je on u pravu, ali ja sam za časne odnose, za fer igru! Ne volim da se nešto s mojim tekstom čini bez mog znanja i ne volim da se bitno remeti smisao moga djela.

- Odsad ćete biti sami u toj bici s pisanjem scenarija, ili koliko gubite što s vama u toj predigri neće biti i Kusturica?

- Sigurno je da ću sporije raditi. Meni je takav tutor nad glavom bio potreban, ali moram priznati da je i njemu svega preko glave. Umorio se momak od mojih porođajnih muka. No, ja i ovim novim projektom, čiji ću tekst završiti za dvadesetak dana, pod naslovom Otac je kuća koja se ruši - nastavljam priču o svom životu. 


Mnogi možda ne znaju, ali taj naš Otac na službenom putu trebao je, zapravo, biti prva tema, a Sjećaš li se Dolly Bell - druga. 

No, išli smo obrnutim redom, kao što ćemo sada raditi četvrtu priču umjesto treće. 

U Otac je kuća koja se ruši pričam o mladom delinkventu koji radi za čuvene "bosove" Gopaju i Sekulu iz sarajevskog podzemlja, potom briše u Italiju, pa ga s granice vraćaju i tako, mnogo problema sve dok ne postane pisac! Taj mladi delinkvent sam ja... 

U tom je projektu ponovno ista obitelj: otac nekadašnji informbirovac umire predugo, presporo od nekakvog groznog raka limfnih žlijezda, a dječak kojega smo upoznali u Ocu na službenom putu i u Dolly Bell, rastući u takvom socijalnom miljeu - sasvim prirodno inklinira delinkvenciji. 

Njemu su idoli oni koji bez rada imaju mnogo love. U školi skuplja neopravdane sate više nego itko drugi. Po preporuci socijalnog radnika, jedne divne žene koja će poslije postati čuvena pjesnikinja Dara Sekulić, dječaka prebacuju u drugi razred da dođe u ruke najboljeg pedagoga. 

Poslije toga, momak dolazi kući, i otac ga iz bolesničke postelje pita tko mu je razrednik. Kada čuje ime, samo izvikuje: 

"Zar, taj...!?" 

Taj čovjek, na kojega se otac ljuti jer je bio zajedno s njim na Golom otoku, odakle imaju grozne uspomene jedan o drugome, postaje drugi otac dječaku koji se od delinkventa preobražava u dobrog đaka. 

Na samrtničkoj postelji, dječakov otac pruža ruku čovjeku s kojim je bio u strašnoj zavadi u teškim godinama IB-a. 

Treća priča bila bi Prvi put s ocem na izbore

Riječ je o 1966. godini kada momak čiji život pratim kroz sve spomenute filmove postaje punoljetan i kada se zajedno s ocem upućuje na mjesto glasanja. Njegov se stari pritajeno nada da će mu se ime ponovno naći na biračkim spiskovima...


Grad ne čine kuće i ulice, nego ljudi



- Od početka do kraja, u vašim je filmovima Sarajevo. Koliko vas taj grad nadahnjuje?

- Imam ovdje fascikl s mnogo još neobrađenih ideja. Na primjer, dvojica mojih amidža (stričeva) stradali su u Jasenovcu. S njima bih započeo jednu temu iz ratnog ilegalnog pokreta u Sarajevu od 1941. do 1945. godine. 

Obradio bih neuspjeli atentat na ustaškog zlikovca Maksa Luburića, koji je izveo divni mladić Ahmed Nazečić. Bio bi uspio u svom naumu da se metak nije zaglavio u cijevi, a Ahmed je potom likvidiran. 

Dakle, mnogo je ideja, a jedini je problem u tome što ja ne pišem dok ne potpišem ugovor...

- Koliko ste dobili za scenarij Dolly Bell?

- Sramota me kazati... negdje oko dvanaest starih milijuna! Kada bi se "skontali" i postoci od prihoda prikazivanja filma, ne bi izašlo ni dvadeset i pet milijuna. 

Vidite, ja ne znam koliko je taj film donio! 

I to je loša pozicija scenarista - profesionalnog pisca. Kako ja mogu imati uvid u prodaju filma? Ne mogu ja ići u neka računovodstva pa prebirati po karticama. Nikada nisam dobio nijedno pristojno pismo u kojem bi stajalo: 

"Vaš je film prodan u..." 

Do danas i ne znam gdje je film Dolly Bell prodan.

- Kakva je situacija s Ocem?

- Tu je bilo nešto bolje. Za scenarij dobio sam pedeset starih milijuna neto. No, i tu sam svotu dobio u dva puta, i u razmaku od gotovo sedam mjeseci. Taman da imam za egzistencijalni minimum. I te su stvari pravi razlog da se formira Udruženje filmskih pisaca.

- Vratimo se Sarajevu kao inspirativnoj temi. Koliko ćete ga još obrađivati?

- Grad ne čine kuće i ulice, nego ljudi. Meni se čini da sam prvi počeo čačkati po Sarajevu iz neposrednog jučer i ovog danas. Za sobom sam povukao i druge stvaraoce. Tvrdim da sam stvorio poligon za rast jedne grupe kao što je Zabranjeno pušenje. Oni to čine duhovitije, vještije... 

Ali, čini me tužnim što se moji prijatelji pisci ne laćaju filmskog scenarija. 

U ovom gradu ima koliko hoćeš ljudi sposobnih za to. Ja sam, recimo, već godinama jedini profesionalni pisac scenarija za film u Bosni i Hercegovini ili, osim mene, od toga u cijeloj Jugoslaviji živi još Gordan Mihić.

- Kako ćete živjeti poslije Palme?

- Sigurno će biti mnogo više ponuda. Evo, Kusto i ja smo već našli fabulu i priču za inozemnog producenta. To je sjajna ideja koja bi jamčila promet kao što su donosile one Ralje

Bila bi to neka tema iz, recimo, znanstvene fantastike... 

Ne, neću više govoriti, to valja čuvati kao vojnu tajnu! Lova je u pitanju...

- Što je s vašim poetskim i proznim radom?

- Ima nešto iza mene, ali sve je to bilo kao puhanje u vjetar. Dvadeset se godina bavim literaturom, ali kao da dvadeset godina šaljem svoja djela, poruke, kao brodolomnik u boci! Tko zna da li će nju ikada itko pronaći? 

Zato neću više biti pisac u boci, hoću da se zna za moj rad, a za to je najbolji film... 

Ipak, žao mi je što nisam uspio objaviti knjižicu svojih reportaža iz svijeta šaha. Ako niste znali, ja sam majstorski kandidat. Najbolje se odmaram kada legnem potrbuške na pod, stavim ispred sebe crno-bijelu ploču i onda satima rješavam različite probleme... Nego, igrate li šah?

Razgovarao: Pavle Pavlović, snimio: Rikard Larma, obrada: Yugopapir (Studio, jun 1985.)


Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)