Ratko Rudić, Olimpijske igre 1988: Upoznajte tvorca najjače vaterpolske reprezentacije na svijetu




Mislite na Antu Vasovića, koji je zablistao na Svjetskom prvenstvu u Madridu prije dvije godine. Danas izuzetni pojedinci ne mogu nositi igru, a pogotovu ne mogu iznijeti cijelo natjecanje. Oni, jasno, još i danas mogu rješavati neke utakmice, ali vrhunska se ekipa ne smije oslanjati na njihovo majstorstvo ili nadahnuće - velika ekipa mora imati kolektivnu snagu


Ratko Rudić bio je jedan od najboljih igrača svijeta, osvojio je mnoge trofeje, ali mnoge nesretne okolnosti spriječile su ga da postigne još i više. Sada je sve obilato nadoknadio. Nije čudotvorac, ali je tvorac najjače vaterpolske reprezentacije na svijetu.

Svi su izgledi da će Ratko Rudić (40) biti prvi jugoslavenski sportski trener dobitnik nagrade AVNOJ-a. 

Za to je najznačajnije društveno priznanje predložen još prošle godine, što će reći - davno prije Seoula i velikog vala vedrog i ugodnog raspoloženja, koji Jugoslaviju obuzme svake četvrte, olimpijske godine. 

Odboru za nagradu AVNOJ-a, predlagač, SOFK-a Srbije, imao je što napisati. 

I lijepo i bogato! 

Da sve to ponovi i još dopuni 29. travnja 1988, znači opet prije no što se počela oblikovati naša treća zlatna medalja u vaterpolu. 

Ima u tome, u toj upornosti spomenute sportske organizacije ili strukture - ako je i taj termin još u igri - neke neobične samouvjerenosti, možda neobjašnjive intuicije da jednoj takvoj ličnosti, s tako sjajnom biografijom odnosno rezultatima, neće izmaći nagrada što kao rijetko koja simbolizira i identificira Jugoslaviju. 

A otkako je pretposljednjeg dana 24. olimpijskih igara odsvirana jugoslavenska himna, Ratko Rudić - mladi čovjek dobroćudnog izgleda i željezne radne energije, stručnjak i pedagog ne stiže ni da se raduje kao čovjek!

Od lipnja, kada su počele pripreme, od kojih se diže kosa na glavi, do Olimpijskog sela u Seoulu i natrag, prestao je zajedno sa svojim momcima - da broji utakmice, zemlje, hotele, avionske letove, uključujući čak i one interkontinentalne.

Rođen u Beogradu, počinje kao plivač u splitskom Jadranu (uobičajeni premještaj oca, oficira JNA), ali se ubrzo prebacuje na vaterpolo, da bi već za otprilike dvije godine postao juniorski reprezentativac.

Za A selekciju odigrao je 297 utakmica i postigao tko zna koliko golova. 

Igrao je dugo, a u svoje doba - u toku sedamdesetih - važio je za jednog od najboljih igrača svijeta. 

Osvojio je mnoge pehare (i u evropskim kupovima s Partizanom, u koji je došao 1970), ali su ga razne, uglavnom nesretne, okolnosti spriječile da dade još više. 

No, sada je sve obilato nadoknadio: nije čudotvorac, ali je tvorac najjače vaterpolske selekcije na svijetu!

Otkako je stigao s Dalekog istoka, još je nešto prestao brojiti: intervjue! Za svakoga nađe vremena, a zapravo ga uopće i nema, u tome kao da je njegova prigušena ofanziva. Nerado govori o detaljima gdje bi, eventualno, njegova urođena skromnost mogla biti ugrožena, ali ne skriva neke povrede - srca. 

Preko ponuda iz inozemstva - da tamo negdje, u bijelom svijetu, nastavi karijeru za brdo deviza! - prelazi kao da ih nije ni bilo, jer bi otišao iz zemlje jedino pod uvjetom da mu ozlijedi staru ranu... koja, doduše, ništa ne boli...

- Ne zanima me toliko novac da bih ostavio sve te naslove... bez... obrane! Te momke, bez kojih ne bi bile realizirane ne znam kakve zamisli!

- Kako je sve ovo što vas i nas snalazi, kako je to zamišljeno?

- Pa, sve je došlo kao kruna četvorogodišnjeg rada ili plana koji smo postavili još 1984, kad sam došao za trenera reprezentacije. To je bilo prije Olimpijskih igara u Los Angelesu. Da, to je bilo na početku te olimpijske godine! Poslije smo osvojili "zlatnu", ako se sjećate...

- U onoj odlučujućoj utakmici s Amerikancima, koji su još bili i domaćini.

- Neriješen rezultat donio nam je "zlato". A sada nam je bila potrebna pobjeda, i to nakon što smo u prvoj utakmici doživjeli nesretan poraz - od istih protivnika! Amerikanci, koji gotovo do jučer nisu bili neka velika sila u vaterpolu, sada su najednom u samom vrhu. 

To dokazuje koliko se svjetski vaterpolo mijenja, a u tom smislu, jugoslavenski je vaterpolo morao pretrpjeti neke korekcije. 

U tom je smjeru išao i naš plan priprema za ciklus koji se završio u Seoulu. O čemu je trebalo voditi računa? Tada smo u prvi plan, na neki način, izdvojili tu igračku ličnost, znači personalitet, ali ne samo igrački, nego uopće, posebno psihofizički, da se ekipa koja pretendira na sam vrh ukomponira od igrača koji mogu podnijeti sve ono što smo zamislili...


Snaga, brzina i spretnost



- Je li to, kako se priča, uistinu bilo baš tako pakleno?

- Pa, neke faze za ova posljednja tri - da kažem - udarna mjeseca uoči Olimpijade bila su uistinu takva. Znali smo da se do još jedne zlatne olimpijske medalje može doći samo na jedan način - strahovitim radom! 

A to znači da smo u sklopu tog našeg plana dali prednost igračima koji su mogli podnijeti tako teške pripreme, pa zatim duge odsutnosti, zajednički život... Jer to je, ipak, ekipni sport gdje mora biti mnogo tolerancije i uvažavanja tuđeg načina života. 

Samim tim, tu mora biti i mnogo više prilagođavanja, adaptiranja negoli u nekom pojedinačnom sportu. Pred svim tim elementima naša je orijentacija morala polagati račune, a sve se, zapravo, svodilo na to da naši reprezentativci - četrnaestorica odabranih - u najtežim trenucima pruže najviše!

- Ali, smisao mnogih priprema, od kojih se očekuju vrhunski rezultati, mogao bi biti sličan?

- Ne, u individualnom sportu ipak nije tako! Ovdje, kod nas, uza sve to što sam spomenuo... ima, dakako, činjenica koje nisam spomenuo... fizičke su predispozicije također vrlo važne.

- U nekim vašim izjavama po dolasku iz Seoula, kao i iz nekih izjava igrača - za sportske listove, za sportske stranice ili rubrike dnevnih i nedjeljnih listova - daje se naslutiti da je tamo, u Seoulu, presudila fantastična fizička pripremljenost našeg tima. Nije li to ipak potcjenjivanje ostalog prirodnog, urođenog dara, golemog potencijala itd.?

- Nije! Taj se dar podrazumijeva, ali smo mi mnogo utakmica i trofeja gubili oslanjajući se samo na tu prednost. Poslije se pokazivalo da smo "protivnika nadigrali", a utakmicu,  najčešće onu odlučujuću - gubili upravo zbog te famozne fizičke nepripremljenosti. Zato snio sada najviše radili baš na tome.

Mnogo smo tu postigli, ali to nikako nije maksimum. Za slijedeći natjecateljski ciklus morali bismo više!

- Da se, opet, malo vratimo selekciji...

- Važno je bilo odabrati momke koji će izdržati sva iskušenja. Znači - da nadgrade svoje fizičke sposobnosti, ali da i ostale dođu do izražaja!

- Ako je relativno lako, s pomoću štoperice ili drugih testova - snage, brzine i spretnosti (u postizanju golova) odrediti tko će dobiti prednost, a tko ostati kod kuće, malo je teže oko tzv. psihološke diferencijacije, nije li tako?

- Taj dio posla, vrlo važan, nije improvizacija! I on je zasnovan na znanstvenim metodama. Mnogo nam pomaže Ljubica Bačanac. Ona je iz Zavoda za fizičku kulturu, a tu se kontinuirano prati rad igrača od juniorskog do reprezentativnog seniorskog uzrasta. Što hoću reći? Rezultati potvrđuju naše koncepcije, to je jedino mjerodavno.

- A ti sjajni rezultati - tri zlatne olimpijske medalje, od kojih su ove pod "vašom kapicom", zatim jedno svjetsko prvenstvo, pa FINA kup itd. - sve to sada strašno obavezuje. Sada je jugoslavenski vaterpolo ne samo u nekoj prilici nego je i dužan da ostalom svijetu pokaže i ponudi neke svoje koncepte, specijalitete!

- Morao bi, sigurno, ali tu ima i mnogo drugih dilema. Recimo, dugo traju diskusije oko toga - da li današnji vaterpolo treba biti statičan ili pokretljiv, odnosno u kojoj se varijanti postižu bolji, najbolji rezultati?

- I, što vi kažete, kako vi diskutirate?

- Suvremeni vaterpolo koristi sve: i brzinu, i snagu i... pravila igre, koja se često mijenjaju. Prema tim zahtjevima,  mi smo i birali igrače za Seoul, zato su neki otpali.

- Individualisti, naprimjer? Vi ste kao igrač, koliko se sjećam, baš bili individualist od glave do pete!?

- Da, ali kao igrač imao sam i neke neprilike, probleme druge vrste. Možemo na to doći kasnije, ako želite... Možda kod ovih igrača koji su otpali, a stanovito se vrijeme vjerovalo da su nezamjenljivi, mislite na Antu Vasovića, koji je zablistao na Svjetskom prvenstvu u Madridu prije dvije godine. 

On nije u dovoljnoj mjeri pokazao neke važne osobine iz našeg programa - od marljivosti i zalaganja do ostalih zahtjeva, u kojima su drugi izgarali - jer danas izuzetni pojedinci ne mogu nositi igru, a pogotovu ne mogu iznijeti cijelo natjecanje. 

Oni, jasno, još i danas mogu rješavati neke utakmice, ali vrhunska se ekipa ne smije oslanjati na njihovo majstorstvo ili nadahnuće - velika ekipa mora imati kolektivnu snagu!

Možda i detaljnije nego sada, ali je, moram reći, tada bilo ljudi - neka sami odrede kojoj kategoriji pripadaju! - koji su otprilike govorili: 

"Pa, tu su zlatnu slučajno osvojili, nije bilo Rusa..." itd. 

Sada su tu bili Sovjeti, ali su nam opet najveće muke zadali Amerikanci!


Zloupotreba stimulativnih sredstava



Osim kad ga nešto posebno zaboli, Ratko Rudić se inače ne žali. 

I ne pamti.

Trpi, šuti i radi! 

Takav je bio i kao igrač. Jedan od naših najboljih koje smo imali, ali je uglavnom - trpio bolove. Fizičke je, čini se, lakše podnosio od onih drugih: dvaput je lomio ruku, uoči Meksika 1968. i našeg neponovljivog sjaja u bazenu (prvo olimpijsko zlato vaterpolista, plus Đurđa Bjedov sa zlatnom i brončanom u plivanju), kao i prije Olimpijade u Montrealu 1976

Ali, 1975. dogodio se težak incident, a on se zove - Cali

Tada je na Svjetskom prvenstvu u Kolumbiji uoči ulaska jugoslavenske reprezentacije u finale, jer su naši momci pod vodstvom Vlaha Bate Orlića (jedan od onih vodećih svjetskih autoriteta kojima vaterpolo duguje - ili za progres ili za stagnaciju, a kad bi i treća ocjena postojala, taj bi stručnjak, inače Ratkov učitelj morao neizostavno biti upleten!) bili superiorni, izvanredno pripremljeni - Rudiću navodno otkriveno (u antidoping kontroli) neko nedopušteno stimulativno sredstvo. 

Taj ožiljak na duši kao da je od jučer.

- Ždrijeb je odlučio da nakon utakmice... više se i ne sjećam protivnika, niti je važno, znam da smo pobijedili... ja dam urin na kontrolu. Nisam mogao i dok sam čekao, pijuckao sam tonik i pušio, jednu za drugom. 

Tadašnje su analize, tamo u Caliju obavljene na prilično primitivan način. 

Moram to reći, jer mi je to odnijelo mnogo živaca, pa i života. A onda su našli - kinin i nikotin. Odnosno, u toj "fazi promatranja", oni su vidjeli nešto ali to nisu uspjeli identificirati.

Bilo kako bilo, dospio sam u naslove prvih stranica svjetskih, pa i naših sportskih listova, a mi smo tamo ostali bez medalje - iako smo bili najbolji. Poslije su njemački stručnjaci utvrdili o čemu je riječ, stigla je službena satisfakcija i preko svjetske federacije, ali su tu vijest naše novine objavile na nekoj zadnjoj stranici, bogu iza leđa. 

Zato prave satisfakcije nikad nije ni bilo, i zato je to jedna ružna epizoda!

- Ipak, bilo je mnogo ljudi, ne samo iz našeg i svjetskog vaterpola, koji su bili uvjereni da niste "pozitivni".

- Bilo je, i oni su me hrabrili, moji drugovi, igrači, trener Orlić i još neki, jer su znali da sam čist, da je bilo koje nedopušteno stimulativno sredstvo kod mene isključeno, ali je bilo užasno neugodnih sumnjičenja, zbog kojih me i danas boli...

- Dobro, kad je već spomenuta (zlo)upotreba stimulativnih sredstava u sportu, u čemu ni Seoul nije neka ružičasta epizoda, u kojem se smjeru kreće vaterpolo? Kamo smo mi stigli?

- Pa, nismo daleko odmakli... Možda smo tu oprezni baš zato što je trener reprezentacije, nakon Calija, ušao u neke medicinske priručnike i radove, a na temu tragičnih nesporazuma! Malo se ružno šalim, jer su današnje metode, znači i seulske, gotovo sto posto pouzdane. 

Ono što je najvažnije, naša znanstvena sportska medicina u tome nam ne pomaže bogzna koliko, nije još ojačala. A bilo bi nam vrlo važno da u toj oblasti imamo vlastita iskustva, koja bi nam bila dragocjena barem da nakon strahovito napornih treninga igrači malo efikasnije vrate snagu. 

Zasad mi nešto - rekao bih - tu i tamo prelistavamo, posebno američke časopise, kad odlazimo na neku turneju u Sjedinjene Države.


Pušači u timu



- Tu smo, dakle, tanki, a na drugim frontovima?

- Dakako, naše su titule učinile svoje. Ima reprezentacija koje koriste neke naše modele treninga.

- Kako ste došli na ideju da posljednji period priprema prije odlaska u Seoul obavite u Hong Kongu?

- To smo realizirali zajedno s Talijanima, a dogovorili smo se još u Madridu - na Svjetskom prvenstvu. Budući da smo mi bili prvi, a oni drugi, jasno je bilo da se u Seoulu ne možemo nikako sastati prije finala - zato smo odlučili da zajedno treniramo i odigramo desetak javnih odnosno trening-utakmica. U vaterpolu su veoma važne utakmice, treba ih biti što više u pripremnom periodu!

- Ipak, vjerojatno su i razna druga čuda Hong Konga bila primamljiva da se igrači malo opuste, razonode prije teških okršaja?

- Pa i to, iako su radili po pet - šest sati dnevno, plus utakmice s Talijanima. Ipak, u prvom su planu bile obaveze na Olimpijadi - disciplina, režim života, ponašanja i odricanja.

- Koliko imate pušača u timu?

- Samo Djuho od naših starih igrača, no možemo tražiti da mijenja navike. Djuho ima dozvolu, ostali ne!

- Vaterpolo se efektivno igra samo dvadeset osam minuta (4x7), pa je, ako se ne varam, najkraća timska igra na svijetu?

- Tako je, i baš se zato moraju uvježbavati razne varijante.

- S igračem manje, s igračem više, odnosno program minus i program plus!

- Priznajem, malo smo bolje uvježbali tu prvu situaciju - kad ostajemo bez isključenog igrača.

- Ne čini li vam se... Ako izuzmemo suce, koji u vaterpolu imaju nevjerojatna ovlaštenja i nigdje, valjda, kao u toj igri nisu toliko svemoćni. Ali, ipak, da ih ostavimo po strani, jer trostrukom olimpijskom šampionu i svjetskom prvaku ne priliči da govori o sudačkim nepravdama! Ne čini li vam se, dakle, da olako ostajemo s igračem manje?

- Možda ste u pravu, a tu prije svega mislim na prvu utakmicu s Amerikancima, koju smo izgubili, premda naši protivnici osam ili devet puta nisu iskoristili igrača više. Neki su faulovi nepotrebni, drugi proizlaze iz velike želje za pobjedom, pa otud i tolika agresivnost. 

Radimo na eliminaciji takvih startova koji će suce dovoditi u dilemu ili koje će oni kažnjavati. 

No, baš su Amerikanci imali sjajne šuteve iz daljine... Uzgred, mnogima se čini da je nekad bilo boljih šuteva, no sada su oni bolji i precizniji.

- Kamo zapravo "pliva" današnji vaterpolo? Na čemu je akcent?

- Snaga i brzina, u tome najviše može napredovati!

- A ljepota?

- Pa... ljepota je... kao i u životu... prolazna!

Razgovarao: Slobodan Šterić, obrada: Yugopapir (Studio, oktobar 1988.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)