Slobodan Vujović (Ambasadori): Kod nas se u prosjeku objavi oko 1500 novih ploča godišnje (1979)




U prosjeku naša diskografija tokom jedne godine prezentira oko 1500 novih izdanja. Naklada ovih izdanja kreće se po grubim procjenama oko 20 miliona primjeraka ploča - singl i LP. Rekli smo već da nas ni ove cifre ne svrstavaju u razvijene. Svejedno, potrudili smo se da ploču inaugurišemo u jednu od najvažnijih stvari našeg života

"Ovo lijepo zvuči... baš lijepo... napravićemo ploču..." Tako to počinje sa pločama, gramofonskim, što se okreću na ko zna kakvim, našim i tuđim gramofonima. Može i drugačije da počne. Kako?!

Putevi su razni, interesantni, dramatični, iscrpljujući, skupi, senzacionalni, senzualni i seksualni, jednostavno mnogobrojni, a svi imaju jedan cilj - ploča, gramofonska.

"Hoću ploču, gramofonsku..." - želja svakidašnja i ostvarljiva, moto je hiljada ljubitelja muzike, autora i izvođača i na toj želji između ostalog počiva diskografska industrija.

U svijetu, diskografija je privredni moćnik koji stoji uz bok industrijama za koje kažu da najviše profitiraju. U nas to nije baš tako, ali svejedno, interesantno je.

Ništa zato što nismo u svekolikim statistikama ovoga svijeta ubrojani u razvijene po diskografskoj osnovi. Razvili smo mi sve "marifetluke" u ovoj djelatnosti gdje je ploča, gramofonska početak i kraj svega.

Imamo zvijezde i zvjezdice, srebrne, zlatne i platinaste trofeje.

Imamo štampu, plakate, fotose, žurnale, foto-reportere, paparace, kritiku, kritizere, novinare, urednike i producente, zlobu, zloću i, naravno, dobronamjernike.

Imamo skandale, prevare, prevarene i prevarante, nagrade, nagrađene i "nagrđene".

Festivali, koncerti, spektakli, vašarske fešte, raznorazne zabave, debiji i debakli. I to imamo. Imamo škole, "akademce" i "naivne", "muzikante" i muzičare, ozbiljne, preozbiljne, neozbiljne, "šminkere" i folirante, nade i one bez nade.

Rokeri, pankeri, papani, intelektualci i primitivci, svi se "okreću" uz pomoć ploče i gramofona. I nas "okreću". Bijela kola i dugmadi, nerc i krzna svakovrsna, odrpanci, prišljamci, šljokice i lokice, ofucani i isprani u oblandi "računajte na nas".

Sve je to šarenilo odgovarajuće našem podneblju "gdje se sudariše istok i zapad" i tad nasta "šou-biznis" okrunjen svojim "kraljevima" i "carevima" uz mangupe i mangupluke "dvorske lude" i lakrdije potpomognute "izanđalim" tehnologijama od vremena Marije Terezije do digitalnih sistema današnjice.

"Hoću ploču..." sliva se u jedan masovni, hiljadugrleni zov koji se osobito multiplicira i stvara "zlatne" jeke i povratne jeke.

Romantični poziv "dođi da ostarimo zajedno" zvanično okruni "njeno veličanstvo" ploču.

Pa dobro, ljudi, šta je ploča?!


Ploča je...



Prije svega komad plastike kružnog promjera, već ustaljenih, standardizovanih dimenzija. Singl-ploča je promjera 17 cm, a LP ploča 30 cm.

Tehnologija čiji je rezultat ploča nije tako jednostavna. Sve počinje u tonskom studiju gdje se na magnetofonskoj vrpci bilježe autorski i izvođački potencijali bivših, sadašnjih i budućih reprezentanata muzičke umjetnosti.

Tonski studio je dobro organizovani sistem elektronskih, mehaničkih i raznih drugih instrumenata uz pomoć kojih dobijemo finalni snimak muzičkog djela.

Ovakav snimak se procesom narezivanja na aparatu koji električne impulse pretvara u mehaničke kretnje prepiše na tzv. acetat foliju, koja ima sličnosti sa finalnim izgledom ploče. Ova acetat folija je osnov u procesu galvanizacije koji slijedi poslije narezivanja, a služi za dobivanje matrica.

Matrica je ustvari ploča, ali od metala.

Ovakve ploče su u suštini negativi koji se postupkom presovanja očitavaju na plastiku, a to očitavanje, odnosno otisak na plastici je ploča koju mi slušamo uz pomoć gramofona.

Plastika, odnosno vrsta PVC-a, koja u startu izgleda kao zrnca bibera, jeftinija je od svih ostalih mogućih materijala za proizvodnju ploče, a osim toga pruža mogućnost lagane obrade i dosta vjerno prenosi sve tonske kvalitete snimka muzičkog djela.

Zato je ovakva ploča postala elementarni nosač zvuka i glavni subjekt diskografije.

Razvojem audio-akustičkih sistema, razvoj informativnih sistema i svih ostalih vrsta komuniciranja polazi i od neslućenih mogućnosti koje pruža gramofonska ploča.

Gramofonska ploča može nositi svakovrsne sadržaje. Zato je ona danas neizostavan subjekt u sistemu vaspitanja i obrazovanja. Ona je i svojevrstan dokument razvoja kulture. Ona je svojevrstan medij za propagandu. Ona uči, poručuje i preporučuje. Čuva od zaborava melodiju, stih, govor, podatak.

Raznovrsnost sadržaja koje nosi gramofonska ploča, a i složenost tehnologije čiji je ona produkt uzrokovao je angažovanje i razvijanje, čak i podstakao nastajanje raznih ljudskih aktivnosti, profesija.

Muzički stvaraoci, reproduktivni umjetnici ton-majstori, producenti, akustičari, muzikolozi, slikari i dizajneri, estetičari, literati, grafičari, plastičan, hemičari, mašinci, automatičari, trgovci, izdavači, elektroničari, sociolozi, kulturolozi, filozofi, političari i mnogi, mnogi drugi troše svoj rad u proizvodnji gramofonskih ploča, usavršavaju, razvijaju, direktno ili posredno razvijaju svoje profesije.

Zato je ploča tekovina civilizacije našeg vremena bez koje bi bili uskraćeni za jednu značajnu dimenziju humanosti.


Diskografija je...



U nas diskografija nije privredni moćnik. Čak ni sve udružene produkcije "nosača zvuka" po prihodu nisu moćnije od jedne organizacije kakva je na primjer Fabrika duhana Sarajevo.

U prosjeku naša diskografija tokom jedne godine prezentira oko 1500 novih izdanja. Naklada ovih izdanja kreće se po grubim procjenama oko 20 miliona primjeraka ploča - singl i LP. Rekli smo već da nas ni ove cifre ne svrstavaju u razvijene. Svejedno, potrudili smo se da ploču inaugurišemo u jednu od najvažnijih stvari našeg života.

U Jugoslaviji ima sedam proizvođača nosača zvuka.

U Sloveniji su proizvođači RTV Ljubljana i "Helidon", u Hrvatskoj "Jugoton", u Bosni i Hercegovini "Diskoton", u Srbiji PGP RTB, "Diskos" i "Beograd-disk". Riječ je o produkcijama koje raspolažu vlastitom tehnologijom za proizvodnju u potpunosti ili djelomično.

Postoje i izdavačke organizacije kao što su "Suzy" - Zagreb i "Sarajevo-disk".

Mnogi izdavači koji se javljaju povremeno sa programima namjenskim, prigodnim, ne raspolažu tehnologijom za proizvodnju, nego se koriste uslugama gore navedenih sedam proizvođača.

Jedino su "Jugoton" Zagreb i PGP RTB - Beograd proizvodno samostalni, raspolažu kompletno potrebnom tehnologijom, a ostali putem mnogih vidova poslovno-tehničke saradnje obezbjeđuju svoju proizvodnju čineći jedni drugima proizvodne usluge.

Unatoč upućenosti jednih na druge u sferi proizvodnje, ostali vidovi saradnje između produkcija su vrlo slabo razvijeni, a često se kanališu i u smjeru beskrupulozne konkurencije.

Naravno da u takvim situacijama nastaju svakovrsni problemi koji uzrokuju rušenje ugleda i uloge diskografije u našem društvenom životu.

Ionako opterećeno raznim devijacijama, nesamoupravnim ponašanjima, neregulisanim statusom, naše muzičko stvaralaštvo trpi i od neorganizovanosti diskografa.

Struktura muzičkog programa koji se nudi na "nosačima zvuka" uglavnom usmjerava muzičko stvaralaštvo na uski izbor muzičkih formi i stilova.

Zabavna muzika i novokomponovana narodna muzika suvereno vladaju u programima svih diskografa.

Ovakvo opredjeljenje diskografa često motivisano i tumačeno komercijalnim efektima tih programa polako ali sigurno eliminiše ionako mali prostor za klasiku, jazz, orkestarsku muziku, šansonu, muziku za djecu, razne govorne programe.

"Marifetluk" je po srijedi.

Nemamo jasnih programskih orijentacija, usaglašenih sa svim učesnicima u potrošnji muzike. Radio-difuzija, festivalomanije, "travoltijade", slikanja i intervjuisanja samo pothranjuju ovakvu situaciju i ozbiljno dovode u sumnju sve one atribute koje smo prethodno pripisali gramofonskoj ploči.


Društveni uticaj je...



Da se ova situacija izmijeni može pomoći samo stvarno funkcionisanje diskografa u skladu sa Zakonom o izdavačkoj djelatnosti. Ne kažemo da se diskografi ne drže odredbi tog zakona, ali pitamo zašto do sada ni jedna produkcija nije ponudila na javnu diskusiju svoj program na isti način kako to čini radio-televizija, štampa...

Znači, formalno se zadovoljavaju odredbe po kojim postoje izdavački i programski savjeti ali nedostaje široka demokratska rasprava o programu.

Isključujemo mnogobrojne zainteresovane subjekte u muzičkom stvaralaštvu, odričemo mogućnost uticaja i širokog kruga ljubitelja i korisnika muzike i gramofonske ploče da u javnoj diskusiji o programu doprinesu stvarnoj afirmaciji gramofonske ploče.

Velika šteta i za diskografe i za društvo.

Posljedice takvog ponašanja vidljive su i društveno verifikovane, jer da nije tako ne bi bilo ni komisija za oporezivanje u okviru tako značajnih institucija kao što su republički sekretarijati za obrazovanje i kulturu (te komisije popularno nazvasmo "komisije za šund").

Razgovora o šundu beskonačno dugih i isto tako i beznadežnih vjerujemo da ne bi bilo ili bi se sveli na podnošljivu mjeru da nije to što jeste.

A to što jeste može se definisati i ovako:

Premalo ljudi određuje ili utiče na sadržaj mnogo proizvođenih "nosača zvuka". Nije čudno što se često konstatuje da ima privatizacije, da pojedinci stvaraju klanove, da ima monopola... Nije čudno jer ima mnogo novaca u diskografiji. Nije čudno što smo od pojedinaca stvorili milionere na "jugo-način".

Diskografija je kažu ekonomisti visoko-akumulativna grana privređivanja.

Osjetio je to i naš čovjek. Sjetite se nedavno popularnih anegdota o prodaji ovaca i volova, njiva i imetka založenih za jednu ploču, gramofonsku.

Filozofija brzog bogaćenja začuđujuće brzo nas je ophrvala djelomično i zbog presađivanja svih pomodarstava "potrošačke civilizacije" Zapada putem prekomjerne eksploatacije licence uz odsustvo potrebnog kritičkog odnosa prema "briljantinima" i zlatnim vedetama svjetskog šou-biznisa i njegove noseće karakteristike "disko-manije".


Sve to i još...



Lažne slike blagostanja diskografskih zvijezda u nas tope se pred vrućim činjenicama učešća u dohotku svih koji sudjeluju u stvaranju gramofonske ploče. Malo je onih koji primaju milionski prihod od produkcije ploča ali i taj milionski prihod neuporedivo je manji od prihoda jednog običnog kafića sarajevskog ili bilo kakve "kafandžuke". 

Malo je Čolića, Šaulića, Bregovića i drugih ića da bi oni mogli biti mjerilo po kojem bi se isplatilo prodavati ovce, volove i druge pokretne i nepokretne imetke zbog jedne ploče.

Na koncu, i svi ti naši "muzički milioneri" još su bezazleniji kad se zna da im famozna ploča donese čistog prihoda dovoljnog za kupovinu profesionalnog instrumenta i nešto šljokica koje svi želimo da vidimo na njima.

Priznaćete da istim ljudima niko ne daje alat u ruke, niti stan, niti garantovani dohodak.

Sve to oni moraju zaraditi.

Ne znamo da je neka diskografska kuća kupila instrumente muzičarima i dodijelila ih kao sredstvo za rad a znamo da svaki daktilograf u toj istoj produkciji nije kupio od svog ličnog dohotka pisaću mašinu.

Priznaćete da je ovo interesantna tema i da bi se o raspodjeli i o udruživanju rada muzičara u diskografiji trebalo raspravljati jedino na osnovama ZUR-a. To bi nam pomoglo da ima manje prevarenih, prevaranata, "šminkera", foliranata.

Hoću ploču, pa neka je i od crne plastike, ali svijetla obraza.

Napisao: Slobodan Vujović, obrada: Yugopapir (Venov MM, decembar 1979.)





Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)