Nada Pani - Ta je li moguće da ona tetka iz "Sjećaš li se, Dolly Bell" nije bila prava? (1991)




Ratno vrijeme je za Nadinu porodicu bilo krvavo: izgubila je tri brata partizana, pa ovoj ženi nije nimalo lako kad sad sluša kako se svaki maloumnik može lopatom nabacivati na najljepše ideale za koje su ginuli mladi ljudi. Ali, i to će proći, pa će opet svaka kockica uklopiti svoj dio lika u opštu istinu

Dođete u kuću glumice Nade Pani i sve vam se nekako čini da to nije ona. Ta je li moguće da ona tetka iz "Sjećaš li se Doli Bel" nije autentična, prava? Ono nije moglo biti glumljeno, ono je samo moglo biti odživljeno. Tako u TV seriji "Kože", tako u "Stanici običnih vozova" sa Zaimom Muzaferijom. Tako svugda gdje god se pojavila. 

Nada Pani i Mira Banjac u "Sjećaš li se, Dolly Bell"
I svuda nam je izgledala u svojoj koži, samo u njenom domu nam je dugo trebalo da shvatimo da je prava Nada Pani ipak ovo, ova krkha, vitalna žena koja jednostavno i ne može ostarjeti...

- Gospođo Pani, nama treba više fotografija - kaže naš foto-reporter. - Da pokušamo sad neku napraviti... na primjer uz... imate li neki hobi?

- E neću vala! - odreza Nada Pani uz jednu tako simpatičnu gestu, gotovo djetinje smiješnu. 

- Sad da se ja tu prenemažem, te ja ovo volim, te radim ono, te ovaki mi je hobi. Sad da se tu džidžam! Eto, da vas ne vraćam kad već želite nešto da napišete, ali da bude skromno. Onako prema meni...


50 godina glume



Nada Pani - žena našeg podneblja
Sugestija ili ne, ali Nada Pani je stoprocentno od glave do pete, dušom i srcem žena našeg podneblja.

U njoj žive svaka od onih žena koje nije glumila, nego ih pokazala kao dio svog složenog lika.

Otud ne treba da čudi što je duže pamte od nekih projekata u kojima je učestvovala. 

A za ovih pedeset godina vidjeli smo je mnogo puta. 

Da, ravno 50 godina! 

I još je traže.

- Gospođo Pani, mnogi glumci se žale da nadiru mladi i agresivni i onima s iskustvom gotovo ne ostaje nimalo prostora?

- Tužna je ta povika na mlade. Stavite se u njihovu kožu. Jedan mladi glumac gotove da nema šansi. Ako nakon završetka Akademije čeka godinu dana - gotov je. I stariji s pauzom od godinu dana mora da počnu sve ispočetka... 

Ja lično nisam osjetila taj sukob generacija. Pa mene su upravo sa Akademije na Obali baš mladi pozvali da glumim u "Biće, biće" Sene Mustajbašić. Veoma dobro se slažemo i vrlo lijepo smo bili primljeni na gostovanju po Njemačkoj, odakle smo se upravo vratili...

Nada Pani kaže da je ova scena na Obali idealno mjesto za izravan kontakt glumca i publike. 

Predstava se odvija uzajamno, glumac i gledalac se prožimaju pogledom, mislima, izrazom lica...

Dok Nada Pani govori, njene dvije male unuke, osmogodišnje bliznakinje Mirna i Lana (s roza okovratnikom) skakuću kao dva zečića oko.

"Maki Nada", kako je one od milja zovu, opominje da budu mirne, a nama baš drago što su tako vedre i bezbrižne. 

I taman kažemo "E, ti si Lana", a ona "Ja, ja sam Mirna"

Dok se ne dosjetimo kragnice ispod Lanine bradice... eh, sad nema varancije, sad se vidi ko je ko.

- Vi imate i brata? - pitamo djevojčice.

- Naš braco je u vojsci - i pokazaše nam sliku jednog osamnaestogodišnjeg lijepog mladića u uniformi.

- Moj unuk se javio u vojsku a da ga još nisu tražili - kaže Nada. - One mu sad stalno pišu pisma. Najviše mu one pišu...

- Brinete li se za svog unuka vojnika?

- A znate kako je...

- Imate jednog sina i troje unuka?

- Da.

- Da li je teško jednoj majci kad ima samo na bijelom svijetu jedno jedino biće - svog sina - je li ga onda teško dati nekoj ženi da on nadalje bude njen?

- Normalnoj majci nije. Drago mi je da su oni dosegli tu najveću vrijednost čovjeka - ljubav...


Najveća vrijednost - ljubav



- Vi svi živite zajedno, puno vas je pod istim krovom, je li teško spremati ulogu?

- Pa, bilo je i težih dana, kad su one bile bebe uvijek je bilo mnogo buke i trke. Ali, navikla sam od samog početka da u mislima ponavljam svoju ulogu u tramvaju, dok čekam u mesnici ili dok kuvam.

"Maki Nada" u društvu Mirne i Lane 

Neki dan me unuke pitaju: "Šta to ti Maki šapćeš?" 

Spremam ulogu, djeco...

I još me nešto spašavalo: imam jaku memoriju. 

Neki dan me, na primjer, pozvao Miro Avram iz Pozorišta da uskočim u ulogu Martine u "Učenim ženama", jer je glumica koja tumači tu ulogu odsutna. 

I ja s radošću i iznenađenjem otkrila da se sjećam svake riječi koju Martina izgovara, premda sam je glumila prije ravno 27 godina! 

Uloge koje sam voljela, nosim nezaboravljene u sebi, evo, cijelog svog života.

Upada u oči da je u Nadinom stanu, a posebno u dnevnom boravku, svaka stvar stavljena maksimalno ukraj. Čisto da ne smeta. 

Stvari ukraj, a sredina sobe, pa to je za ukućane. Da nesmetano prolaze. 

One dvije male ljepotice mogu da se vrte do mile volje, da plešu, da igraju, jer ko zna - baka je karijeru počela kao balerina!

- Davno je bila 1941. godina kada ste počeli glumački život. A i vrijeme je bilo tužno, neki ljudi su pokazali svoja ružna lica. U čemu ste pronalazili motiv za rad?

- Vrijeme je bilo, kako kažete, tužno, i mnogo ružnih ljudi, ali, nećete vjerovati, sarajevsko Pozorište 1941. je bilo jedna oaza poštenja i međusobne solidarnosti. Štitili smo jedni druge. Bili smo jedno i niko nikog ne bi izdao. Tako smo glumili i tako preživjeli...

Inače, ratno vrijeme je za Nadinu porodicu bilo krvavo: izgubila je tri brata partizana, pa ovoj ženi nije nimalo lako kad sad sluša kako se svaki maloumnik može lopatom nabacivati na najljepše ideale za koje su ginuli mladi ljudi. 

Ali, i to će proći, pa će opet svaka kockica uklopiti svoj dio lika u opštu istinu...

- Vjerujete li čvrsto u to da će opet među ljude doći dobrota, ljubav i prave vrijednosti?

- Sasvim sigurno. I to brzo. Već sad čovjek osjeća kako je izgubljen u ovom metežu. Plaćamo krvav ceh potrošačkom mentalitetu koji je toliko osiromašio ljudske duše. Sav haos je iz toga proistekao.

- Ljudi obično, kad dođu u neke godine, onda su razočarani, slomljeni i gotovo ni u šta ne vjeruju?

- Sve ih je više takvih...

- Kako ste se i vi iznijeli sa svojim razočarenjima? I vi ste vjerovatno primali udarce? Kroz vaše uloge vidi se da ste uvijek sve svoje emocije nosili sobom. Kako ih nisu ubili?

- Eeee, naplakala sam se mnogo puta, probdjela bezbroj noći, a ujutro bih se umila i ponovo krenula...

- Čovjek s tananom dušom uvijek je u neravnopravnom položaju s onim narcisoidnim?

- Uvijek. Ali, opet, ima nešto... Eto, sjećam se kako mi je 1947. reditelj obećao ulogu u "Zoni Zamfirovoj". Dođem u Pozorište, na spisku druga glumica, a tako sam žarko željela da budem Pote, taj dječak vragolan! 

Svaki moj tren bio je ispunjen tom željom i očajem. Ne prođe dugo, pozvaše mene jer se ta glumica razboljela. Mene publika sjajno primi. Deset godina sam bila Pote, čak 500 puta...

razgovarala: Danica Šarić, foto: Nino Pikulić, obrada: Yugopapir (Una, februar 1991.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)