Miljenko Prohaska: Koliko god neki tvrde da jedva čekaju mirovinu, ipak je to šok! (1989)




Kad bi orkestar imao stanku, deset-petnaest minuta, u slušalicama se čuo samo žamor, smijeh, bez ikakvog komentara, isprike ili objašnjenja, sve do početka nove točke. Sve to bili su začeci moje zaraze glazbom. Ta želja za instrumentom, za glazbom, za orkestrom. Jednako sam želio svirati kontrabas ili dirigirati orkestrom. To me je pratilo cijeli život


Kad netko dobije društvenu nagradu za životno djelo, uglavnom se smatra da je to točka na "i" u njegovu dotadašnjem radu i djelovanju. Svima dobro poznat zagrebački dirigent, skladatelj, džez-glazbenik, kontrabasist, aranžer, autor Miljenko Prohaska kojega je publika uživo ili na televiziji nebrojeno puta gledala kako u karaterističnoj pozi, stoji i dirigira velikim Plesnim orkestrom RTV Zagreb, poznatim Big Bandom,  ne namjerava staviti točku na "i" poslije nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo.

Miljenko Prohaska (foto: Stanko Szabo)

Na mnoga pitanja, u mnogim intervjuima što ih je davao u povodu toga velikog priznanja, Miljenko Prohaska kaže i ističe: 

- Ne bih upotrijebio riječ točka; prije je to dvotočka, kao velik poticaj za sve što još smjeram.

Nakon pedeset godina bavljenja glazbom, pošto je, kako se to kaže "po sili zakona" ovog proljeća "morao" u mirovinu, on razmišlja glasno:

- Nagrada za životno djelo veliko je priznanje i ja sam vrlo ponosan na nju, a osobito mi je drago što su ljudi pratili moj dugogodišnji rad i priznali ga. Nagrada je stigla u trenutku važnome za mene. Naime, službeno sam napustio posao. 

Koliko god neki tvrde da jedva čekaju mirovinu, ipak je to šok. Meni se to dogodilo. Najednom sam se osjetio "kao riba na suhom". Nemaš više službenu tramvajsku kartu, nisi u tonskom studiju kad se pali crveno svjetlo s natpisom "tišina, snima se", a kad se sve to još spoji s nekim zdravstvenim problemima... 

Operirao sam ruku, pa sam se još i veoma prehladio, čovjeka pomalo uhvati kriza. I tad je stigla ta nagrada koja je meni značila veliku psihičku podršku. Onu dvotočku o kojoj govorim. 

Kad sam stavljao na papir rezime, zbir onoga što sam napravio u životu, bilo je mnogo toga, ali paralelno sam napravio popis onoga što tek namjeravam raditi. Napravio sam popis planova, projekata, obaveza, zamisli koje bih htio početi i završiti, a ima 69 točaka. 

Sve se odnose na glazbu. 

One druge, izvan muzike, tiču se vikendaških poslova.

Nedaleko od Zagreba, blizu Nedjelje i Rakova Potoka, na zemlji se bavim teškim fizičkim poslovima, ali divno mi je i svima bih to preporučio. Obrezujem voćke, kosim travu, šišam živicu, berem jagode, maline, uređujem ukrasno grmlje i cvijeće, najesen pečem rakiju od vlastitih šljiva. 

Najsretniji sam navečer kad sam umoran kao pas, ali cijeli vrt izgleda kao versajski park...

Planovima, za koje Prohaska kaže da su pred njim, opet ćemo se vratiti.


U mraku kino-dvorane skidale bi se melodije 



Krenimo sad vremeplovom u doba kad je Miljenka Prohasku inficirala glazba.

Rođen 1925. u Zagrebu, u Haulikovoj ulici, Prohaska najprije nastupa u ansamblu usnih harmonika Branka Kralja, s kojim je u gimnaziji "derao iste klupe".

Branko Kralj, poslije poznati rukometni, a potom i nogometni reprezentativni vratar, te Gmajner, poslije arhitekt, Mencl, Toth, Prohaska osnovali su 1938. kvintet usnih harmonika i nastupali na tad glasovitim čajankama u Hrvatskom glazbenom zavodu, u smjenama s velikim plesnim orkestrima, na poznatim elitnim plesovima kemičara, jedriličara, studenata svih zagrebačkih fakulteta.

Marljivo su vježbali i svirali uglavnom "američke stvari". 

Nekako su uspjeli nabaviti rijetke ploče na 78 okretaja i ponešto notnog materijala iz naklade "Albini". Ako bi se u Zagrebu prikazivao neki glazbeni film, u mraku kino-dvorane skidale bi se melodije i pisale note, jer magnetofona, dakako, tad još nije bilo.

No, već se razmišljalo i o stvaranju čestitih skladbi, u čemu je prednjačio Branko Kralj.

- Ali, kad bih se vratio još nekoliko godina unatrag, počeo sam mnogo prije - kaže Prohaska. - Od 1933. do 1937. u nižoj muzičkoj školi učio sam svirati na violini. U mojoj se obitelji, premda nitko nije bio profesionalac, gajila i voljela glazba i pjevanje. 

Sastajali bismo se kod porodice moga oca, okupili oko klavira koji je svirao tetak i pjevali. 

Pjevao sam drugi glas. Najomiljenija pjesma naših obiteljskih muzičkih svečanosti bila je Paljetkova "Marijana" (o Paljetku i "Marijani" - uskoro posebna priča, op. Y.). 

Kao dječak, preko slušalica detektora, slušao sam Radio Zagreb. Sjećam se naprimjer, izravnog prijenosa iz Grill-rooma.

Kad bi orkestar imao stanku, deset-petnaest minuta, u slušalicama se čuo samo žamor, smijeh, bez ikakvog komentara, isprike ili objašnjenja, sve do početka nove točke. Sve to bili su začeci moje zaraze glazbom. 

Ta želja za instrumentom, za glazbom, za orkestrom. Jednako sam želio svirati kontrabas ili dirigirati orkestrom. 

To me je pratilo cijeli život.


Orkestar koji najviše obećava



A Prohaskin je muzički život bio prebogat. Osim toga, od prvih poratnih dana bavio se društvenim i kulturnim radom, bio aktivan pri osnivanju "svega što se tiče muzike" u Zagrebu i republici. 

Deseci funkcija, od predsjednika Udruženja kompozitora lake muzike Hrvatske 1954. do predsjednika Društva skladatelja Hrvatske (što je i danas, a mandat mu teče, sve do kraja 1990), pratili su Prohasku, jer on je uvijek davao sve od sebe.

Talent i upornost, sklonost perfekciji, odlike su Miljenka Prohaske kao skladatelja i, osobito, džez-muzičara. Na tom je području dao najviše, a svijet nije ostao ravnodušan. Na što je Prohaska najponosniji?

- Najviše različitih izvedaba doživjela je moja skladba "Intima". Svjetsku premijeru imala je u Americi. Skladao sam je kao instrumentalnu kompoziciju, a ona je tek u Americi dobila vokalnu varijantu. Engleski je tekst napisao Leonard Feather, a poslije je Ivica Krajač napisao hrvatski prijevod.




"Intima" je obrađivana za najrazličitije orkestre, izvođena kod kuće i u svijetu, čak se mogla čuti u avionima finske zrakoplovne kompanije "Finair".

Moj "Concertino za džez i gudače" imao je praizvedbu u New Yorku, u Carnegie Hallu 1966, a zatim u Parizu s "Modernim jazz kvartetom" i Pariškom filharmonijom.

Iste večeri u programu su bile skladbe Stravinskog, Skrjabina, Lewisa. Čovjek je zaista počašćen u takvu društvu.

Prohaska se šezdesetih godina afirmirao na evropskoj i svjetskoj džez-sceni. 

Zagrebački Big Band bio je u reviji "Down Beat" na 11. mjestu svjetske top-liste kao orkestar koji najviše obećava, a Prohaska se kao dirigent našao na trećemu mjestu po ocjeni najpoznatijih kritičara u "Jazz Forumu".

Uvijek je volio raditi "nekoliko stvari" paralelno, pa je poznato ono razdoblje zagrebačkog džeza kad je djelovao Zagrebački džez kvartet, u sastavu Boško Petrović, Silvije Glojnarić, Davor Kajfeš i Miljenko Prohaska

- Znate - kaže Prohaska - pitali su me kako je to moguće, a ja sam smatrao da bih se ograničio samo jednim poslom.


Naslikati poneku sliku, napisati humoresku



Zvuči kao anegdota, ali Prohaska kaže i kako su mu gotovo u početku solističke karijere kontrabasista ponudili da postane član poznatih Zagrebačkih solista. Dvije noći nije spavao i ponudu doživio kao osobnu dramu jer želio je biti koncertni kontrabasist.

Maestro i njegov orkestar 

Putovanja, koncerti, svijet bili su mu pod nogama.

Ali i mnogo, mnogo izbivanja. I bavljenje samo jednim poslom.

Poslije dva dana otišao je do maestra Janigra i pred Mariju Ritz, koja je bila direktorica Muzičke proizvodnje i rekao, pa opće čuđenje:

- Hvala, ja sam počašćen, hvala na povjerenju, ali ne bih.

Ostao je u Zagrebu, bio dirigent-šef Plesnog orkestra RTV Zagreb od 1957. do 1989, do odlaska u mirovinu, bio na čelu Zagrebačkog festivala, gotovo po cijeloj zemlji i po svijetu.

Bavio se džezom, bio koautor naših prvih rock-opera, "Gubec-bega" i "Gričke vještice", snimao scensku i filmsku glazbu, bio osnivač gotovo svih zabavno-glazbenih festivala u Hrvatskoj.

Najviše je na festivalima dao kao aranžer, iako je sporadično nastupao i kao autor.

Uvijek je nastojao da glazbenu interpretaciju podigne na višu razinu, a osobito se zalagao da se od imitiranja i reprodukcije krene u vlastitu, originalnu, našu muzičku produkciju, koju će i strani muzičari, dođu li ovamo, ravnopravno svirati, izvoditi i odnijeti sa sobom. 

To je napokon i postigao.

Sad, u početku mirovine, na putu je da završi onih šezdesetak muzičkih točaka koje je "zacajhnao" iza dvotočke.

Dvije je već gotovo završio: tri aranžmana za Krapinski festival u rujnu i pripreme za nastup s ljubljanskim Big Bandom, također u rujnu.

Sve su to poslovi koji ga vesele. I priprema za autorski dvostruki album. Kaže, sam je kriv što ga dosad nije objavio. Nije dospio.

Kao što nije dospio raditi maske i sitnu plastiku od gline, naslikati poneku sliku, napisati humoresku ili kazališni prizor. Sve su to, naime, hobiji koje je ostavio za doba kad bude imao dovoljno slobodnog vremena. Nije li sad prava prilika?

napisao: Zvonko Kovačić, obrada: Yugopapir (Studio, jul 1989.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)