Irena Kolesar, "Slavica": Glumci su donosili borcima i narodu samo lijepe poruke! (1972)




Gdje su ljudi, tu je i ljubav, bez obzira na sve nevolje. Ne volim govoriti o toj temi iz prostog razloga što sam od mlađih generacija čula ružne primjedbe o našoj partizanskoj ljubavi. Neki od njih su uvjereni da je najvažniji bio seks. A to je velika zabluda. Mnoge sam noći prespavala s drugom borcem umotana u isti šinjel, deku. Seks nam nije ni na pamet padao. Bila je to moja najčistija ljubav

Rat je bio najveća životna škola Irene Kolesar. Od ratne pozornice do Jugoslovenskog dramskog pozorišta Irena je tumačila 76 likova u kazalištu, igrala glavne uloge u 6 filmova, a nastupala je i na televiziji... Irena Kolesar priznaje da joj je najmiliji lik "Slavice"!


Omiljena zanimacija Irene Kolesar - pletenje (foto: M. Koković, 1972.)  

- Baš je slatka ona mala - govorili su susjedi i poznanici obućara Mije Kolesara za njegovu kćerku Irenu.

Još dok je bila sasvim mala, Irena je voljela poznanstva. Novim osobama obično se predstavljala lepršavim recitacijama.

"Slušajte me, gledajte me", opominjala bi djevojčica prisutne prije svoga zvaničnog nastupa.

Tako se sjeća svog djetinjstva kazališna, filmska i televizijska glumica Irena Kolesar.

Na rodno mjesto, Slavonski Brod, još uvijek je vežu uspomene; sjeća se rijeke, divne plaže i groblja, cvijeća i zelenila, iako već punih dvadeset godina živi u Beogradu.

Životni put joj je bio neumoljiv. Vrijedan se obućar s cijelom porodicom preselio u Zagreb. Irena je tada imala svega devet godina. Još u Slavonskom Brodu bila je odlična učenica. Tako je i nastavila. U novom dvorištu upoznala je i nove prijatelje: Slavka, Branka, Jelenu, Zlatu, ali njihovu je radost i igru prekinula okupacija.

Irena je imala 15 godina.

Slavko, Zlata, Branko, nešto stariji, uozbiljili su se i zabrinuli. Vodili su ozbiljne razgovore. Jedne večeri i Irenu su pozvali na važan sastanak. Primljena je u SKOJ.

- Nisam ništa znala o Marksu, Lenjinu, o komunizmu. Bila sam još dijete. Samo sam vidjela tuđince u našem gradu, ljudi su se sklanjali, strahovali od njih. Na to sam bila bijesna.


Roditelji se odriču kćeri



Ireninu skojevsku družinu prvi je napustio Slavko Jozić. Otišao je u partizane. Ostali su čeznuli za njim, priželjkivali dan kad će mu se pridružiti.

Dugo očekivana lozinka napokon je stigla. Bilo je ljeto 1943. godine.

U sumrak, mladi skojevci hitali su na dogovoreno mjesto, čovjek za vezu ih je sačekao. Tog susreta Irena se i danas sjeća:

- Bio je to mlađi čovjek, elegantno odjeven. Svi smo se uplašili, pobojali izdaje. Neznanac nam je tihim glasom rekao: "Povucite se natrag, ustaše su oko nas. Brže, brže!" Više nije bilo povratka. Ali mladići i djevojke su hitro reagirali: neopaženo su umakli ustašama i stigli na obalu Save. Čamcem su se prevezli na drugu stranu ...

Iste noći sve se doznalo.

Započela je beskrajna istraga, odvođenja roditelja u policiju i saslušavanja. Izbora nije bilo: Irenini roditelji suznih su očiju potpisali da se odriču svoje mezimice, slatke male Irene.

- Bila sam surova prema njima. Ni majci ni ocu nisam rekla kamo odlazim. Opravdanje mi je što je svaka mladost u svojoj biti surova.

Irena je postala partizanka.

Raspoređena je u prvi Bataljon XIII proleterske brigade narodnog heroja Rade Končara. Tu je srela i Slavka Jozića, svoga omiljenog druga. Ratna sudbina je htjela da se razdvoje, ali ostala je draga uspomena:

- Slavko nije imao ni oca ni majku. Poginuo je kao heroj negdje u Bosni. Čini mi se da jedina ja nosim uspomenu na njega...


Borci su bježali od glumaca



Počela je i prva ratna obuka za mlade skojevce. Neprijateljska ofenziva je sve prekinula, moralo se odstupati i boriti se kako je tko znao i umio. U predahu, komandant brigade, sada general u penziji i narodni heroj Milan Žeželj, predložio je da se u njihovoj jedinici osnuje kazalište.

Toga legendarnog komandanta potakli su na tu ideju dva poznata glumca, Joža Gregorin i Šime Šimatović.

- Mene su sasvim slučajno uvrstili u tu trupu - kaže Irena. - Nekakav moj glumački dar otkrio je Joža Gregorin. Kad sam ga iz radoznalosti pitala zašto me pozvao, odgovorio mi je:

"Ti imaš lijep glas."

Tako je mlada partizanka Irena Kolesar postala i glumica.

S vremenom kazališna trupa postajala je sve brojnija. Osim Gregorina i Šimatovića u grupi su bili August Cilić, Jozo Laurenčić, Drago Ivanišević, Marijan Lovrić i mnogi poznati glumci.

Njihove predstave davali su po selima Korduna, Banije, Like, zatim u Šibeniku, Splitu...

Na kraju su pripojeni Zagrebačkom kazalištu. Proglašeni su za kazalište ZAVNOH-a.

- Kad bi pripucalo, mi smo glumci bili na mukama. Nijedna četa nije željela da joj se pridružimo. Pravi borci naprosto su nas izbjegavali. Govorili su:

"Vi glumci ste za oslobođene teritorije."

Trinaesta proleterska bila je uglavnom stacionirana na terenu Žumberak - Plješivica. U trenucima ratnog predaha borci su gledali svjetlosti Zagreba, a glumci su mogli učiti svoje uloge.

Irena je tada bila pred velikim glumačkim ispitom. Dobila je ulogu u prvoj predstavi partizanskog kazališta - u Nušićevu "Analfabetu".

- Tu predstavu održali smo u žumberačkom selu Pribiću. Bio je to moj glumački debi. Ne sjećam se više točno, ali mislim da smo igrali u školi. Bilo je svečano, a ja impresionirana. U prvim redovima sjedio je cijeli štab brigade, a iza njih mnogo naroda i boraca.

Imali smo muku s garderobom. U posljednjem trenutku Milan Žeželj skinuo je svoje čizme i posudio ih glavnom glumcu. Tako je naš komandant čitavu predstavu sjedio u čarapama.

Što se više bližio kraj rata, partizansko kazalište jačalo je u svakom pogledu. Pristigli su: Pero Kvrgić, Drago Krča, Mira Župan, Mladen Šerment. Glumci su donosili borcima i narodu ono što im je nedostajalo: radost, vjeru da je vrijedno patiti i boriti se. Donosili su samo lijepe poruke.

Irena Kolesar u filmu Žike Mitrovića "Poslednji kolosek" (1956)


Najveće ratno strašilo



U jesen 1943. godine započela je žestoka ofenziva Nijemaca i ustaša. Cilj je bio da očiste teren na kome je bila XIII proleterska. To za neprijatelja nije bio lak posao, jer se o toj proslavljenoj brigadi i njenim podvizima u samom predgrađu Zagreba naveliko pričalo.

Koliko su Žeželjevi borci zagorčavali život Hitleru najbolje svjedoči činjenica da je lično naredio da tom operacijom rukovodi njegov tenkovski general Rommel.

Kad je započeo taj stravični napad, članovi partizanskog kazališta nalazili su se na Žumberku.

Bili su i "motorizirani": svoje rekvizite natovarili su na mule.

Svi su imali oružje, ali od njega malo vajde. Skriveni u šumi, glumci su bili prepušteni sami sebi, a pravi borci nisu više na njih mislili.

- Tada sam se najviše uplašila. Rečeno nam je da se povlačimo, kako znamo. Pucalo je na sve strane, a mi smo vodili mule i nosili rekvizite. 

Lutajući šumovitim proplancima za tren smo zastali.

Iza jedne krivine, pravo ispred nas, izletio je tenk. To čelično strašilo tako je stravično djelovalo da smo svi, u magnovenju, poskakali u provaliju...

Iz tenka su sijevale munje.

Noć je donijela zaštitu i spokojan predah. Nakon toga "dvoboja" s tenkom, naša sagovornica nije više osjećala nikakav borbeni strah.

- Kad nam je bilo najteže, pjevali smo. To nam danas nitko ne vjeruje, a najradije i najviše smo pjevali "Omila mi u selu divojka, mala plava, al’ srcu draga ..."

U našoj jedinici bilo je dosta Dalmatinaca i oni su nam "nametnuli" ovu pjesmu.





"Slavica" - ljubavi moja



Rat je bio i najveća životna škola naše sagovornice. Uz šapat plotuna upoznala je prve glumačke tajne. Mlada partizanka toliko je zavoljela glumački poziv da mu se potpuno posvetila.

- Kako se u tom ratnom vihoru vodila ljubav i da li je uopće bilo ljubavi u toj vašoj slavnoj brigadi? - upitali smo Irenu.

- Gdje su ljudi, tu je i ljubav, bez obzira na sve nevolje. Ne volim govoriti o toj temi iz prostog razloga što sam od mlađih generacija čula ružne primjedbe o našoj partizanskoj ljubavi. Neki od njih su uvjereni da je najvažniji bio seks. A to je velika zabluda.

Mnoge sam noći prespavala s drugom borcem umotana u isti šinjel, deku. Seks nam nije ni na pamet padao. Bila je to moja najčistija ljubav...

Po završetku rata Irena je nastupala u Zagrebačkom narodnom kazalištu. 

Nastupala i učila. Jednoga dana na vratima svoga sttana zatekla je ceduljicu na kojoj je pisalo:

"Javi se Vjeki Afriću."

Taj režiser je trebalo da snimi prvi poslijeratni film u našoj zemlji.

Želio je vidjeti više djevojaka za glavnu žensku ulogu u filmu "Slavica". Izbor je pao baš na Irenu Kolesar.

- Nije mi bilo teško prihvatiti ulogu. Atmosfera u filmu bila je ista onakva na kakvu sam se u ratu navikla. Igrala sam ulogu djevojke kakva sam stvarno tada i bila. Taj lik Slavice ostao mi je u dragoj uspomeni, ona je dio moje čiste ljubavi.

Partizanka Slavica još je uvijek u sjećanju filmskih gledalaca. Postala je svojevrsna legenda.

- Istina je. Još uvijek me poneko zovne Slavica.

Posle "Slavice", u filmovima "Malograđanin", "Plavi devet", "Vratit ću se" i kao Ofelija u "Otelu"


Riznica ordena i nagrada



Marljiva i vrijedna, Irena je napredovala. Zapazio ju je i poznati režiser, sada pokojni Bojan Stupica, koji joj je ponudio i angažman u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu. Odmah je zaigrala u "Romeu i Juliji".

Od "Analfabeta" pa do danas tumačila je 76 likova u kazališnim predstavama, igrala glavne ženske uloge u šest filmova, snimila mnoge televizijske predstave.

Zadnji put TV gledaoci vidjeli su je u seriji "Klupa na Jurjevskom" sa zagrebačkim glumcem Svenom Lastom.

U svom stanu u Beogradu (Jug Bogdanova ulica) Irena živi sama. Razvela se od muža, nema djece. Glavne brige su joj kazalište i stari roditelji - otac Mijo i majka Rozalija - koji žive u Zagrebu.  Često ih posjećuje.

"Grijeh" zbog odricanja od svoje kćerke zaboravili su zajedno uz poljupce i suze radosnice. To se odigralo još 1945. godine u oslobođenom Zagrebu.

U slobodnim časovima, kako sama kaže, ne slika, ne svira klavir, već - plete. Pokazala nam je jednu od svojih haljina što ju je sama isplela.

Ljubazna je, razgovorljiva i veoma raspoložena. Ali samo kad ne govori o sebi. Jedva smo je namolili da nam ispriča svoj ratni životopis, a još teže da nam kaže kakve je sve nagrade primila.

- Plašim se da me ljudi pogrešno ne shvate. Možda će reći: šta sad ova hoće s tim partizanima i ordenima?

Ireni mogu zamjeriti, ali ostaje činjenica da je sve što je postigla vlastitim rukama postigla, samo umjetničkim darom i hrabrošću. Tu je i riznica priznanja i odlikovanja: tu su i dvije državne nagrade, jedna za film, druga za kazalište.

Susjedi zagrebačkog obućara Kolesara nisu se prevarili: Irena, hrabra i nezaboravna Slavica, postala je istinska i velika glumica.

napisao: Đuro Zagorac, kolor snimka: M. Koković, obrada: Yugopapir (Start, februar 1972.)





Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)