Zoran Predin i Lačni Franz, na svojoj strani: Od nas se traži da ostanemo isti (1986)


Priča je dosta simbolična. Budim se ujutru u tipičnoj hotelskoj sobi, na prozoru se uhvatila rosa i onda poželim da budem doma, a ona je tri dana puta daleko od mene. I počinjem crtati prstom po prozoru obrve, oči, kosu i, crtajući, vidim grad koji se budi. I kada sam to nacrtao, nedostajale su samo usne, a najbolji način da ih nacrtam bio je da poljubim staklo

Zoran Predin, zaštitni znak i pevač grupe Lačni Franz, jedan je od domaćih autora koji figuriraju sami za sebe. Na koncertima pokazuje deo šarma jednog Lenija Brusa, vodeći nit svirke do oblika istinske prisnosti. Iako mu pevanje nije jača strana, on to čini sa puno strasti i emocija, a upravo je emocija ključna stvar u njegovom radu. Kao tekstopisac, Predin je prilično nepriznat, mada njegovi dometi dosežu sam vrh domaćeg rocka. Pesme su mu pune slika za koje je potrebno otkriti ključ i zato se moraju slušati sa pažnjom da bi na pravi način stigle do emocionalnih senzora. 

Ploča "Na svojoj strani" predstavlja malu krunu dosadašnjeg rada grupe Lačni Franz. Topla, jednostavna, zaprašuje sa svih strana i navodi na nova slušanja. I tako je prijatno utopiti se u nju. Uostalom, i sam Predin ima dosta toga da kaže.

- Za ovu ploču treba reći par stvari. Prvi put smo sami bili producenti. Prvi put smo snimali u Zagrebu. Sve prethodne albume radili smo u studiju "Tivoli" u Ljubljani a producent nam je bio Boris Bele.

Ovoga puta odlučili smo da radimo sami, jer nam se učinilo da to možemo napravit'.

Nismo se svađali sa Beleom, jednostavno, htjeli smo mijenjat' okolinu.

Planirali smo i promjenu diskografske kuće. Već je bio napravljen ugovor sa produkcijom "RTV Ljubljana", jer oni imaju malo bolju trgovačku mrežu i više ulažu u reklamu. Ali na kraju snimanja bili smo nezadovoljni sa par pjesama i falilo nam je dvadesetak sati za remiks.

Nova firma nam ih nije htjela dati i onda smo rekli idemo natrag u "Helidon", ipak je tamo bolje. I stvarno, dali su nam te termine i mi smo to lijepo završili, ali, pošto nismo bili planirani, izdavanje ploče produžilo se sve do kraja maja.

Prije toga, mi smo se gotovo godinu i pol zatvorili u Sloveniju i to zbog ove pjesme "Naša Lidija je pri vojakih" koja je postala veliki hit, tako da nam je otvorila mogućnost svirki po mjestima i selima gdje ranije nismo ni mogli da se pojavimo.

Prvi put u životu dobili smo i nešto novca.

Onda smo se toga zasitili i opet smo poželjeli postati jugoslovenska grupa, a to je najlakše bilo napraviti u studiju "Smolec" koji je u to doba bio jako popularan zbog velikog uspjeha Plavog orkestra.

Dok smo tamo radili puno smo se slikali, davali intervjue za radio i u jednom potezu opet smo bili pred očima javnosti. Svi iz grupe bacili smo se na producentski posao i dopalo nam se, ali kada je trebalo miksati već smo bili umorni.

Na kraju smo prepustili snimatelju Draganu Čačinoviću da sve to sam poslaže i ja sam jako zadovoljan. Ali, zanimljivo je da nijednu ploču nismo sa toliko spotova predstavili. Ali, pošto je ploča snimljena u decembru, a pojavila se sa tako velikim zakašnjenjem, svi spotovi su prohujali i vjerovatno bi prodajni efekat bio veći da je ploča izašla na vrijeme.

Mislim da je naš status zaslužan za podršku urednika tih emisija. Mi nikoga ne možemo ugrozit; ne smetamo. Zbog te pozicije stvarno smo se često pojavljivali na televiziji.


Budi to što jesi, to funkcioniše



- Šira publika vas poznaje jedino po pesmi "Ne mi dihat za ovratnik". Jesi li razmišljao o još jednoj takvoj pesmi koja bi pomogla da se lakše vratite u jugoslovenske okvire?

- Mi smo već star bend. Naša muzika nikad nije bila popularna, ali uvijek smo tu negdje bili. Zvali su nas na veće koncerte, imali smo u svakom većem centru konstantno, recimo, hiljadu ljudi na koncertima i time smo biii zadovoljni, ali ipak smo nešto htjeli izmijeniti nabolje.

Ali, baš zbog toga su se neke stvari u grupi poremetile. Sada nam je jasno da Lačni Franz treba da ostane onakav kakav jeste, pogotovo u ovo vrijeme.

Jedino ako idemo dalje u svom izrazu, svojim štosovima, u tom nekom crnom humoru i zajebanciji, ako to potpuno opušteno radimo, onda se nemamo čega plašiti. Posljednjih godina mislio sam prestanimo sa harmonikom, obucimo jednaka odijela, napravimo neki novi imidž, svirajmo čvršće, to se sada traži. 

Ali, svi ti pokušaji su propali.

Sve je bilo bez smisla; jednostavno, budi to što jesi, to funkcioniše. Nikad nećemo imati iste jakne. Vidim da niko od nas ne traži da se mijenjamo, od nas se traži da ostanemo isti.


- Ova ploča je upadljivo sporog ritma. To nije promena, već se vaša muzika samo jače nagnula na stil mirnih pesama sa ranijih ploča. Da li to ima veze sa godinama u kojima ste, pa vam više prija sporija svirka?

- To je u funkciji riječi. Mislim da sam napredovao u gramatici. Slovenački jezik se jako teško pjeva jer ima malo samoglasnika. Ali, došao sam do toga da istu količinu poruke mogu stavit' u tekst koji se lakše pjeva.

Prije sam previše teških riječi potrošio. Sad se može pjevati. Tekstovi su funkcionalniji a, vidiš, latio sam se ljubavnih pjesama. I to je bio izazov, jer na svim prethodnim pločama nema nijedne klasične ljubavne pjesme, mada ima nekih ljubavnih na drugačiji način. 

Recimo, "Prvi maj" je ljubavna pjesma radničkoj klasi. "Ne mi dihat za ovratnik" je ljubavna pjesma našoj državi. Na taj način je niko nije gledao.

U pjesmi "Na svojoj strani" možeš shvatiti da je pjevam devojci, ali na bilo koji drugi način. Time se ne opterećujem. Sam ponekad ne znam šta sam tu zapravo htio reći. Ali tu sam ja kod kuće.

A što se muzike riče, isto smo htjeli postati jednostavniji.

Mi smo uvijek bili bolji na koncertu nego u studiju i sad smo htjeli dio te koncertne opuštenosti prenijeti na ploču. Nismo se sekirali ako nešto nije baš u tonu ili se pojavi udarac previše.

- Na ploči se pojavilo nekoliko latinoamerikanizovanih pisama?

- Ja sam razmišljao da cijela ploča bude lagana. Ali, pošto su u grupi trojica autora, a pričao sam ti da je bilo dilema hoćemo li dalje ili ćemo se raspasti, onda smo kompozitorsko učešće demokratski podijelili.

Ja sam napravio četiri.

Oto Rimele tri i Zoran Stjepanović (basista) tri pjesme.

I Zoranove su latinoameričke. Htjeli smo ih sve svesti na zajednički stil, ali to je teško sa ovim ritmovima. Recimo, "Dok si crvene zvezde šila" spasava saksofon, on malo odvuče u pravu stranu.

Po meni, najbolja pjesma je "Do viđenja na plaži". Ona mi se najviše sviđa.


Novi gitarista Milan Prislan



A najdraži mi je tekst pjesme "Nek ti poljubac nacrta usne". To je ključna pjesma ove ploče. To je zapravo moja prva ljubavna pjesma i napisao sam je misleći na svoju dragu Renatu (supruga, op. P. J.).

Priča je dosta simbolična. Budim se ujutru u tipičnoj hotelskoj sobi, na prozoru se uhvatila rosa i onda poželim da budem doma, a ona je tri dana puta daleko od mene. I počinjem crtati prstom po prozoru obrve, oči, kosu i, crtajući, vidim grad koji se budi.

Ona mi kosom otkriva krovove, očima ulice.

I kada sam to nacrtao, nedostajale su samo usne, a najbolji način da ih nacrtam bio je da poljubim staklo.

- Zašto na omotu ove ploče nema prevoda tekstova?

- Zato što sam tekstove pisao doslovno deset sekundi prije ulaska u studio, a "Pepelku" sam izmislio pjevajući, što ostali iz grupe nisu znali. I baš zbog vraćanja u matičnu kuću nije bilo vremena da se ubace prevodi.

Neki su to shvatili kao: Lačni Franz ne posustaje na svom putu, oni su još hermetičniji. Sranje!

- Sad se ponovo priča kako ćete početi da pevate na srpskohrvatskom?

- To moram sve skupa objasniti. Već za vrijeme snimanja ploče Oto je počeo sarađivati sa Laibachom. On je osjećao da stagnira kao instrumentalista i nagovijestio je odlazak. Tada smo počeli razmišljati ima li smisla nastavljati, jer Oto je bio jedan od ključnih članova grupe.

Ja sam onda počeo da realizujem neke svoje ideje. Sviđa mi se ono što radi Le Cinema.

Da se sviraju pjesme koje su ti drage bez obzira šta je sad moderno. Poželio sam pojednostaviti neke naše pjesme u muzičkom smislu. I za tu priliku htio sam se provjeriti na sasvim novim tekstovima, koliko ja mogu funkcionirati na srpskohrvatskom.

Maks je bio kod mene i, na kraju, napravili smo četiri naše pjesme, uzeli jednu od Tomaža Pengova i stvar je krenula.

Negdje u januaru ili februaru sljedeće godine biću gost Le Cinema. To će biti jedan fini ventil da se sve u grupi smiri. Doduše, još ne znam da li će firma Lačni Franz pjevati na srpskohrvatskom. Ovisi o tome kako će se novi gitarista Milan Prislan uklopiti i kako ćemo nadalje izgledati sa njim.

Uglavnom, u Beogradu ćemo svirati 22. novembra, pa ćeš vidjeti.

- Koje su stvari od Lačnog predviđene da se izvode sa Le Cinema?

- "Jebiveter" sa prethodne ploče, zatim "Ništa nije tako neprilično kao sreća", ona himnična stvar koja se sad svira na jedan Simple Minds način. Napravićemo i pjesmu "Vaterpolist", ali malo usporeno.

Ja moram tu održati neki svoj šansonjerski duh.

Uzeo sam od stranih pjesama "My Way" i "Kathleen" od Rendija Njumena (Randy Newman). Malo sam preradio "I Don't Want To Talk About It", staru pjesmu Roda Stjuarta (Rod Stewart).

Malo ću putovati i prozračiti glavu od tih silnih intelektualnih lačnofrancovskih tematika. A maja sljedeće godine počećemo da radimo novu ploču.

- Kako je sa novim gitaristom?

- On je naš vršnjak i školski drug. Svojevremeno je imao jako uspješnu grupu Grif ovdje u Mariboru i bio je lokalna zvijezda u vrijeme kad se mi nismo još ni skupili. U pogledu tehnike on je izvrstan gitarista, ima apsolutni sluh, pjeva strahovito visoko i tačno, tako da smo tu dobili.


Volim da radim budalu od sebe



Moguće je da u stilu ovog našeg slovenačkog hita "Lidije" napravimo jednu narodno-zabavnu ploču. Ali ne kao Rokeri s Moravu, napravio bih štos na temu oberkajnera. Ti štosovi nastaju kad se čeka, putuje, pije. I sad to samo skupljam.

Predložio sam grupi Videosex, jer mislim da od slovenačkih grupa oni to mogu najbolje napraviti, da snime domaće zabavne pjesme iz pedesetih i šezdesetih godina, konačno slome taj tabu da grupa mora svirati samo svoje stvari. 

Na tom planu ćemo se i mi promijeniti. Meni se jako sviđa ona stvar Vlade Divljana "Nebeska tema". Nju ćemo sigurno spremiti i ja ću je pjevati. I još koju... "Ona se budi", zašto da ne? Samo za koncert, nećemo je snimat’. 

- Šta misliš, zbog čega vam je publika verna?

- Čini mi se da je uzbuđuje što je cijela stvar otvorena, to je izaziva i počinje sudjelovati. Ma, ja ne šminkam, samo se zezam, ne uzimam taj koncert kao nešto ozbiljno. Pukne žica, ja izvadim "Start" i lupam pola sata, a publika se smije i fino im je.

Jako volim da radim budalu od sebe i da se ljudi smiju. Niko se od domaćih pjevača ne bi ni u snu postavio u poziciju da može ispasti blesav. Oni svi moraju biti teški frajeri, seks-idoli.

- U nizu tvojih zaposlenja nedavno si dobio novo?

- Zaposlio sam se kao sekretar Omladinskog kulturnog centra. Bitno je da je to mjesto bilo do sada vezano za političku funkciju. A ja sam na neki način samo organizacioni direktor, nisam funkcioner.

Bolje je ovako, imam slobodne ruke, jer, slovenačka omladina je najzad našla kontakt sa svojim predstavnicima.

Ovi koji su sada na čelu misle isto kao prosječan omladinac, što je rijetko. Ne znam koliko će to trajati, ali stali smo na svoje noge.

- Ogledao si se i na filmu. Prvi kontakt ostvaren je glumom u "Crvenom bugiju", a sada si napisao muziku za film "Kormoran".




Moram priznati da mi je uzor za pisanje filmske muzike bio isti kao i Vlatku Stefanovskom, a to je "Pariz Teksas" Vima Vendersa. U "Pariz Teksasu" ništa drugo ne bi stalo sem Raja Kudera (Ry Coodera i te gitare.

Tako sam i ja radio.

Upotrijebio sam neke stare, poznate teme, ali odsvirane samo na gitari. Više gitara, neke malo sintetizirane, ali nigdje nikakvog ritma, veoma povučeno i ne odskače preko slike.

Na kraju filma je naša pjesma "Bog nema telefon", koja se poklapa sa sadržajem i zbog nje je Boris Kovač, scenarista i glavni glumac predvidio saradnju sa mnom.

Sada bi trebalo da radi muziku za jedan film za djecu.

Tu sam na "Mirageu" napravio jednu temu i to kao da je izvodi cijeli orkestar.

Sam! Ja, mali rocker, napravio sam nešto što zvuči kao pravo. Osjećao sam se kao Karajan.

Riješio sam da se više posvetim filmskoj muzici. Hoću ponovo da počnem sa pisanjem poezije, ne tekstova za pjesme. Na proljeće bi trebalo da izađe knjiga tekstova sa mojih ploča. Riješio sam da je nazovem "Praslovan".

Razgovarao: Petar Janjatović, obrada: Yugopapir (Rock, novembar 1986.)


Zoran Predin (foto: Miran Mišo Hochstätter)


Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)