"Mnogo sam razmišljala o tome što
znači biti lijep u kazalištu. Meni se čini da je svaki dobar
glumac lijep, a svaka loša glumica ružna. Glumačko lice uljepšava
onaj osjećaj koji se na njemu pojavljuje"
Semka Sokolović-Bertok je glumica. To,
dakako, svatko zna. Semka je i šahistkinja i igračica bridža i sportašica i društveno-politička radnica - i o tome se
uglavnom sve zna. Semka Sokolović-Bertok je i Lorcina Dona Rosita,
Arsinoe u Mizantropu, Dorina u Tartuffeu, Raka u Gospođi ministarki, Ana Petrovna u Drami bez naslova, Margitićka u Vučjaku, Anka u
Kraljevu, logorašica u TV-seriji Marija, Cicibela u Roku i Cicibeli...
O tome se nešto manje zna, iako je to samo djelić njenih
glumačkih života. Semka je ponovno u Mariji.
Ovaj put u najnovijoj
predstavi Dramskog kazališta Gavella Marija se bori s anđelima
češkog autora Pavela Kohouta, u režiji Jakova Sedlara.Ta je njena Marija glumica bez posla, jer se zamjerila režimu i preživljava izrađujući lampe.
Dakle, Marija je glumica, Semka je Marija, glumica je Semka, glumica je glumica... Po psihijatrima sindrom shizofrenije, a u svijetu iluzija još jedan privid - maska i Semka!
Tko je zapravo Semka - domaćica u kućnoj haljini za kuhinjskim stolom uz koji smo
razgovarali; rezolutna drugarica na sastanku, sjajan kozer i
zabavljačica za kavanskim stolom; diskretna Kohoutova Marija koja se
bori, iako zna da je poražena; kockar koji čitav život čeka flash
royal?
To sve i još nešto!
Treba je vidjeti kad se spusti
premijerna zavjesa i utihne premijerni pljesak, dok se kroz ustajale
kazališne prašnjave mirise još vuče diskretan dah namirisane
premijerne publike.
Kockarski hladna, a u sebi ustreptala poput
šiparice, očekuje još jednu teatarsku čaroliju - čestitke,
cvijeće, zagrljaj, stisak ruke, prošaputani kompliment na uho - kad se laž i istina ne prepoznaju, ali jednako prijaju u tom vraćanju u
mizanscenu života.
Tada je samo žena željna topline i priznanja, zato što se daje onima koje voli. To ipak ne znaju svi, o tome se
glasno šuti. Zadovoljstvo je sresti pravu, rasnu glumicu i
razgovarajući s njom otkrivati njenih "tisuću" lica.
- U posljednje četiri godine, u
kazalištu niste imali nijednu predstavu. Jeste li se zamorili ili
niste imali priliku da glumite?
- Pa, na to mi je pitanje prilično
teško odgovoriti, zato što smatram da ne bi trebalo biti upućeno
samo meni. Dobio bi se cjelovitiji odgovor kad bi na nj odgovorili
režiseri koji po prirodi toga posla biraju glumce, i Umjetnički
savjet kazališta Gavella, koji bi trebao voditi kadrovska pitanja i
o kadrovima se brinuti.
Dakako, trebalo bi uključiti i mene, koja bih
kao glumica možda trebala pokazati više energije i svoje nekakve
poslovične borbenosti da dođem do neke uloge u svom matičnom
teatru.
Meni su se i prije, jer ja sam dvadeset i osam godina u tom
kazalištu, događali zastoji u tom smislu. Mislim da su oni čak i
neminovni u glumačkoj karijeri. No, malo je nelogično i loše što
mi se takav zastoj dogodio u ovim godinama.
Jer to su moje najzrelije
godine, ja sam skupila dvadeset i osmogodišnje iskustvo, pa koliko
god to nije bilo dobro za mene, mislim da to nije dobro ni za teatar. Jer teatru može samo koristiti glumac koji je u njemu proveo dvadest
i osam godina i koji je u tom iskustvu nešto i naučio i koji to
može dati i mladima.
No, ja sam korisno iskoristila to vrijeme.
Snimila sam neke dobre uloge u filmovima, nisam sjedila i očajavala. Ja nisam izrađivala lampe, ja sam radila svoj posao. Sada sam
uradila i ovu novu predstavu - Marija se bori s anđelima. Je li to
moj comeback ili nije, ja o tome mnogo ne brinem.
Na kraju
krajeva, u tom sam teatru ostavila kosti, odigrala vrlo velike i
značajne uloge, pa i ako ne budem više igrala, mislim da će to
više štetiti i mladim kolegama nego meni.
- Uloga u predstavi Marija se bori s
anđelima malo podsjeća na vas u posljednje četiri godine...
- Pa, razlozi očito nisu isti, ali bi
mogle biti posljedice. No, moja je sreća da uvijek nađem
kompenzaciju, uvijek imam toliko hobija. Kad nešto izgubim iz ruku,
imam se za što uhvatiti.
Nisam čovjek koji sjedne pa plače. I tu
su neke dodirne točke između mene i Marije, to je i činjenica da
su prošle tri Gavelline Večeri, a ja, tako reći, nisam morala ni
ući u Frankopansku ulicu, kamoli u svoj teatar.
A to je, mislim,
popriličan apsurd. Jer ja sam na prve dvije proglašena najboljom
glumicom, pa je gorko doživjeti da se na tri takve manifestacije
uopće ne popnem na scenu.
- Jednom ste izjavili da ste
konzervativna glumica. Možda je i u tome uzrok?
Uvijek sam glumila Gretu Garbo
- Pa, sad... Svakako, ja ne pristajem na
inovacije u teatru koje su same sebi svrhom.
Ne pristajem na
ekshibicije, ne pristajem na to da gubim publiku. Želim dobivati u
onom pozitivnom smislu. Ja sam konzervativna, jer sam uvijek teatar
smatrala čarolijom koja privlači ljude, a ne koja odbija.
Konzervativna sam, jer što više mogu poštujem autorov tekst. Nisam
za demistifikaciju predstave. Smatram da ona na neki način treba
biti dio nečijeg života u koji publika zaviri. Nisam za
demistifikacije koje su same sebi svrha, a to je tendencija nekih
režisera koji tako pokazuju svoju stvaralačku nemoć.
- U kazališnim se krugovima zlobno
priča i to kako je dovoljno imati mnogo novaca i što luđe ideje...
- Pa, tako ostvarene predstave vjerojatno prihvaća uski krug
snobova, ljudi koji se možda boje reći da to nije dobro, kako ih se
ne bi proglasilo glupima, jer danas je to vrlo jednostavno. Paradira
se riječima, paradira se etiketama...
Ako ne prihvatiš nešto novo
što netko nudi, može se dogoditi da te optuže kako ne razumiješ,
da si glup. Najlakše je nekome reći da nešto ne razumije.
- Što znači u kazalištu mladost i
ljepota za glumicu?
- Mnogo sam razmišljala o tome što
znači biti lijep u kazalištu. Meni se čini da je svaka dobra
glumica lijepa i svaki dobar glumac lijep, a svaka loša glumica
ružna.
Najbolji primjer za to jest, recimo, Bette Davis koja je u
filmu Što se dogodilo s Baby Jane? lijepa u kadru u kojem to želi,
a ružna kad ona to želi.
Glumačko lice uljepšava onaj osjećaj
koji se na njemu pojavljuje. Ako je jedna žena loša glumica, može
imati ne znam kako lijepe noge i ruke... no, ako ne zna što će početi s tim rukama i s tim nogama, ona postaje ružna.
Lijepo je ako je
glumica dobra i ako je još i lijepa - onda je to Greta Garbo, je li?
Takvih primjera nema baš mnogo. No, u teatru postoje mogućnosti da
se od jedne osrednje žene napravi lijepa žena, sve je to uvjetno.
- Vi ste se u djetinjstvu oduševljavali
Gretom Garbo.
- Uvijek sam glumila Gretu Garbo, uvijek
sam bila Greta Garbo, uvijek sam osjećala da je ona nešto veliko.
Možda je to moj glumački instinkt.
Duboko sam uvjerena da nikada
nitko neće dostići tu duhovnu i tjelesnu kompletnu ljepotu.
Imam na
videu snimljen njen film Dama s kamelijama, vrlo često ga gledam,
jer mi koristi. Koristi mi, za dušu mi je da vidim nešto tako dobro
i tako lijepo.
- Poznati ste po svom glasnom
negodovanju kad novine dovode mlade glumce na naslovne stranice, daju
im velik prostor za intervjue.
- Znate na što sam se ljutila i na što
se ljutim? Ne ljutim se ni na jednu objavljenu sliku mlade glumice,
ni na jedan intervju s mladom glumicom, jer pamet nije pitanje
godina, pamet postoji, ili ne postoji.
Ja se ljutim zbog motiva. Kad
znam da su mladu glumicu uzeli samo zato što joj pojedini dijelovi
tijela lijepo izgledaju, mislim da je to pogubno za mladu glumicu.
Onda ona dobije etiketu, znate, i njena karijera krene potpuno
pogrešnim tokom. Moja je generacija imala sreću, bez obzira na to
kako smo izgledale, da postanemo glumice. No, danas je velika
opasnost za mlade djevojke jer je ljepota mjerilo da to ostvare.
- Ima li među glumcima nepotizma, gdje
je bitno prijateljstvo, veza, a ne samo talent?
Subjektivni prijatelji
- Ma, kako da ne! Pa toga je oduvijek
bilo na čitavom svijetu, pa i u našem zvanju. Ima režisera koji se
uporno drže jedne te iste ekipe, a mi to proglasimo klanom. No, to
ne mora biti klan. To su jednostavno ljudi koji znaju što hoće
zajednički.
Ali, pod tom se firmom kriju i raznorazni klanovi. Po
teatrima se dijele uloge, znaju se uloge prije nego što se zna da će
se komad i postaviti na repertoar. Ja također imam svojih
prijatelja, suradnika.
Vrlo dobro znam da ću uvijek u životu, bez
obzira na novce, na veličinu uloge, htjeti i imati što razgovarati i surađivati s Goranom Markovićem,
Rajkom Grlićem i Mirzom Idrizovićem u Sarajevu, i to ne zato što
bismo se sastajali po nekakvim ručkovima i večerama, jer mi se
uopće ne sastajemo, nego jednako mislimo o umjetnosti.
- Često ističete kako želite imati
objektivne neprijatelje i subjektivne prijatelje.
- Moram vas malo korigirati. Meni je
dosta objektivnih neprijatelja, sada trebam subjektivne prijatelje. U
toku tolikih godina umorila sam se pokušavajući razumjeti i
opravdati one koji su o meni loše mislili. I zato ja trebam
subjektivne prijatelje.
Dovoljno sam dugo glumica, dovoljno dugo
živim na ovom svijetu, da ne kažem da sam stara, da mi uistinu
trebaju subjektivni prijatelji.
Došla sam u fazu kad želim saslušati
onoga tko mi ima nešto lijepo reći. Sve zlo u životu doživjela
sam zapravo od objektivnih neprijatelja. Pod tom riječi objektivnost,
ljudi vrlo često skrivaju zluradost, zle namjere, potrebu da ti kažu
nešto ružno, da ti umanje značenje.
A zapravo ništa objektivno ni
ne postoji. Tu riječ treba izbaciti iz rječnika, jer su je ljudi
izmanipulirali. Kad su mi god imali nešto ružno reći, rekli su mi:
"Čuj, ja ti to objektivno tako, to je objektivno tako!"
U
mnogim žirijima bila sam žrtva objektivnosti, kod mnogih nagrada i
podjela uloga. Uvijek mi je govoreno:
"Ti to objektivno ne možeš
igrati, ti to objektivno nisi zaslužila, ti objektivno nisi ovo, ti
si objektivno ono!"
A u biti - to su uvijek bila nečija
subjektivna mišljenja. U zemlji gotovo nema manifestacije u kojoj
nisam bila u žiriju kao predsjednica ili članica, no nikad nisam
tvrdila da sam bila objektivna u onom smislu da svakome mogu
pogledati u lice i da svatko može kazati: "U pravu si!"
Uvijek se našao netko tko je rekao da nisam u pravu. Znači, ja
nisam bila objektivna, iznosila sam svoje subjektivno mišljenje.
- Gotovo prije desetak godina tvrdili
ste kako u našem teatru postoji tendencija da se iz njega istjera
publika. Je li se od tada što promijenilo?
- Mislim da jest. Bile su to neke grupe
koje su izvodile nekakve hepeninge. Po podne, po hotelima su vježbali
povraćanje, da bi navečer na bini povraćali. Ja bih prva izašla iz
teatra kad netko na pozornici povraća.
Mislim da umjetnost nije
život, umjetnost je jedna stepenica iznad toga, umjetnost ima svoje
estetske zakone koji se moraju poštovati.
U trenucima kad su se
rušili ti estetski zakoni, publika je to vrlo dobro osjećala. Jer
mi moramo znati s kim imamo posla, mi ne smijemo misliti da je
publika glupa. To je bilo pomodarstvo - kako je došlo, tako je i
prošlo.
Ponovno se vraćaju prave vrijednosti, ponovno se rade prave
predstave. HNK je imao, između ostalog, divnog Dunda Maroja, pravu
teatarsku svečanost. Teatar mora na neki način da bude svečanost,
ne smije izazivati gađenje kod publike.
Da šarm ne prevlada
- Bili ste član CK SKH. Jeste li
zadovoljni rezultatima koje ste postigli u svom mandatu na
poboljšanju stanja u kazalištu?
- U toku četiri godine mandata, jedino
sam uvijek pokušavala reći svoje iskreno mišljenje. Nisam
razmišljala da li u nekom trenutku činim nešto čiji će rezultati
biti vidljivi. Ja ni ne mislim da odmah mogu biti vidljivi.
Rezultati
su vjerojatno došli. U svijesti nekih ljudi nešto se eventualno
promijenilo kad sam im uspjela otkriti nešto novo, o čemu oni nisu
razmišljali, što nisu znali. To ima dalekosežnije posljedice od
konkretnih rezultata trenutka.
Meni je to uistinu svijetli period
života. Smatram da sam zaokružila tu svoju misiju, jer ja svoj
posao nazivam misijom.
- Stanovito je vrijeme bio hit dana
reizbor glumaca.
- Tvrdim da je to dvosjekli mač. Koliko
je god dobro da se zaštiti ustanova od neradnika, toliko je loše,
jer se pojedinac ne može nikako zaštititi ako ga netko proglasi
neradnikom. Naš je posao nemjerljiv, to je nešto što svatko može
popljuvati i što svatko može pohvaliti.
- Sudjelujete i u koprodukcijama. Koji
su vaši kriteriji u prihvaćanju uloga?
- Kriteriji su mi, iskreno da priznam, na
neki način financijske prirode.
No, snimajući u koprodukcijama,
imala sam sreću da se susretnem i igram sa značajnim svjetskim
glumačkim imenima, kao što je Laurent Terzieff, Emmannuelle Riva,
Susane Strasberg, Giancarlo Gianninni, Jean Sorel, Liv Ullmann, Bibi
Anderson, Richard Chamberlain.
Mislim da je to profit, ako ni u
kojem drugom smislu - onda za uspomene i sjećanja!
- Vi ste se oduševljavali i Omarom
Sharifom.
- Volim ga kao glumca, volim ga što
igra bridž, volim ga što je kartaš, volim ga što je kockar - jer
ja sam to sve! Nažalost, njega nisam imala prilike sresti u
životu.
- U posljednje je vrijeme opet
aktualiziran problem koprodukcija, i to osobito oko snimanja filma
Diktator, o Mussoliniju.
- I ja sam trebala igrati u tom filmu
gospođu Petacci, no došlo je do nekih nesporazuma, pa nisam igrala.
Vidjela sam taj scenarij, ali moram priznati da ga nisam detaljno
pročitala.
Jedino znam da George Scott igra
Mussolinija. Izuzetno se divim tom glumcu. On ima neodoljiv glumački,
muški i ljudski šarm, pa se bojim da će taj šarm prevladati, te
da će on imati, kako bih rekla, nešto više nego što bi Mussolini
smio imati. To mi se tako čini.
Ja na ličnost Mussolinija gledam iz
kuta djeteta po kojem su padale bombe, iz kuta djeteta koje je
progladovalo rat. Bila sam na neki način žrtva toga fašizma i, da
budem iskrena, bojim se šarma Georgea Scotta.
- Je li bila potrebna gužva oko tog
filma?
- E, to ne bih znala reći. Pročitala
sam da je Savjet Jadran-filma to odobrio, i nema razloga da ne
vjerujem tim ljudima. U svakom slučaju, to su teme o kojima se
uvijek piše, o kojima treba pisati, koje treba malo napeti...
Posao kojim se mi bavimo toliko je eksponiran da malo nečega
incidentnog čak je zgodno, zainteresira publiku. Najgore što se
može dogoditi jednom projektu takve vrste jest da se o njemu ne
piše, da se za nj ne strepi...
- Zanimljivo je da su protesti protiv
tog projekta potekli upravo od mladih.
- Sve je zanimljivo što potekne od
mladih. Na žalost, ne potiče sve, ali trebalo bi da sve potekne od
mladih. S tim u vezi baš sam htjela nešto reći o generacijskom
pitanju. Najveća je greška, u koju se može upasti u našem poslu,
to generacijsko pitanje, dijeljenje ljudi na generacije.
To je sasvim
pogrešno, jer glumac može biti star s dvadeset pet godina i mlad s
pedeset. Ovisi o tome koliko slijedi tokove i događanja u svijetu.
Sjećam se kad sam u filmu Taksist s Robertom De Nirom vidjela tu glumu, kako se u meni nešto dogodilo. Dobila sam poticaj, uplašila sam se
da ne ostarim, i to ne kao čovjek, nego kao glumica.
Uplašila sam
se da ne ostanem ondje gdje jesam. Shvatila sam da moram vrlo
pažljivo otvoriti sva čula i slijediti to što se sada događa.
Stari pokazatelji su prešli u šablonu, sredstvo glumačkog
izražavanja prešlo je u šablonu koju su upravo mladi razbili.
Mladi su nam donijeli nova sredstva izražavanja, i to pogotovu u
svijetu veliki filmski glumci - Al Paćino, Robert Da Niro, Dustin
Hoffman. Otkrili su nam nova sredstva izražavanja, modernost
glumačkog izraza.
I ako jedan glumac to slijedi, može biti mlađi od
svog najmlađega kolege. Zato je pogrešno dijeliti na generacije.
Neobrađeni ženski likovi
- Kada biste danas, nakon dvadeset i
osam godina glume, mogli birati suvremeni tekst za film, teatar ili
televiziju - što biste odabrali?
- U ovoj našoj literaturi od rata na
ovamo, pogotovu dramskoj, vrlo teško možemo naći dobro ocrtane
ženske likove, karaktere...
Mi smo uvezli strani film koji se zove
Ureži njeno ime s ponosom, gledali smo stranu ženu, stranu glumicu,
stranog borca, a nitko se nije nikada sjetio da napravi film o Mariji
Bursać i drugim svijetlim primjerima iz naše narodnooslobodilačke
borbe.
Mi smo izredali mnogo naših heroja i bitaka, ali nismo
obradili nijedan ženski lik.
Zatim, ni u jednom filmu nemamo
pokazanu nijednu ženu radnicu, kao što je npr. bila moja majka, koja
je ostala bez muža s dvoje djece, pa se cijeli život borila,
odgajala tu djecu, radila u svakakvim uvjetima.
U filmovima o
narodnooslobodilačkoj borbi imali smo uglavnom dvije vrste žena - bolničarke ili nekakve žene koje su se priklonile fašistima,
nekakve mode-dame.
Poslije smo koristili u filmovima mlade djevojke napola otkopčane, ostalo je još samo jedno dugme da ga se otkopča, pa bi ona bila potpuno gola.
Poslije smo koristili u filmovima mlade djevojke napola otkopčane, ostalo je još samo jedno dugme da ga se otkopča, pa bi ona bila potpuno gola.
Manipuliralo se ženama, ocrtavali su se
muški karakteri s pomoću sijaset žena oko njih. Sve te žene
služile su tome da se što bolje ocrta glavni muški lik.
Prvi film
koji sam snimala sa ženom u prvom planu, sa svom njezinom
problematikom, današnjom, bio je film Majstori, majstori, ako
izuzmem film Miris dunja koji vraća u prošlost, u patrijarhalnu
porodicu.
Morala bih, valjda, sama sjesti i napisati scenarij, jer u
našoj dramskoj literaturi nema pravih ženskih likova. A ako ima
neka bolja uloga, mnogo toga igraju strane glumice. Evo, u
Oslobođenju Skopja igrat će Liv Ullmann koja, uza sve moje
divljenje, ne znam zašto igra...
- Jeste li zbog toga svojedobno
dramatizirali Andrićevu Gospođicu?
- Dramatizirala sam je tražeći jedan lik, ženski, koji je jedinstven u svjetskoj literaturi. U svjetskoj
literaturi postoji tip Shylocka, a Gospođica je na neki način
pandan tim likovima. Uradila sam tu dramatizaciju i naišla na
stanovit otpor.
Na zemunskom festivalu bili su me okružili
i upitali neki novinari kako to da sam se usudila raditi jedno lice
koje nije moje, jednog beogradskog pisca, jedno beogradsko lice, a
Gospođica uopće nije beogradsko lice.
Gospođica je rođena ondje
gdje i ja, Gospođica je gazila po sokacima po kojima sam ja gazila,
formirana je ondje gdje sam se ja rodila, ona je samo prebjegla u
Beograd.
To sam ja morala tim kolegama u Beogradu cijelu noć
tumačiti - da je moje pravo, kako i bilo koje žene u našoj zemlji
raditi Gospođicu.
To me tada malo obeshrabrilo. Čak su u
beogradskoj štampi napisali u najavi da je Gospođicu dramatizirala
Semka Sokolović i Rajka Radaković, a Rajka Radaković je ime i
prezime Gospođice. Obeshrabrilo me da uopće ne znaju kako se lice
zove, a ti isti ljudi me pitaju otkud meni pravo da je radim. I ja
sam je prestala igrati.
- Kad već pričamo o ženama i ženskim
likovima, i u nas se osjeća utjecaj feminističkih pokreta u
svijetu, ima li to opravdanja?
- Za mene nema nikakvog opravdanja. Ne
bih se u to upuštala i ne bih nikad uzimala sebi kao žena ona prava
koja na neki način pripadaju muškarcu. Neke su stvari fiziološki
uvjetovane - nešto je za muškarca, a nešto za ženu.
Ja nikada ne
bih išla u tome u krajnost, a mislim da je feminizam krajnost, i da
to nije način za borbu. Mora da postoje neki drugi, bolji načini.
Možda malo i ženski lukaviji. Feminizam je šaka u oko, s njim se
mnogo ne postiže - jedino se gubi ženstvenost.
Zašto žena ne bi
bila žena, sposobna za mnoge stvari za koje je muškarac sposoban,
ali i nesposobna za mnoge stvari za koje je muškarac sposoban.
Razumijete? Ja ne želim od sebe napraviti muškarca, želim ostati
žena!
Život dijeli karte svakojako
- Iz vas sada govori stoljetno
iskustvo našeg podneblja, koje ste naslijedili u svojoj sarajevskoj
mahali.
- Jesam, jer ja sam imala i takvu majku
koja je na neki način bila zvijer od žene, a opet je bila žena.
Borila se kroz život jer je morala, ali nikada nije gubila svoju
ženstvenost. Nije tvrdila da je muškarac, niti je tražila veća
prava nego što joj ljudski pripadaju.
To je, po mom mišljenju,
velika greška, eto!
Postoji u tom podneblju u kojem sam odrasla i
jedna krilatica "Žena nije nikada pametnija nego kad se pravi
malo glupa" a to prilično zgodno zvuči.
- Unatoč tome, vi niste neborbeni, niti
se mirite sa životom. Znamo da ste borbeni glumac, borbeni sportaš,
na neki način i kockar...
- Ja sam više natjecatelj negoli
kockar. Ja i kocku, pravu kocku, istinsku, doslovnu kocku shvaćam
također kao neko natjecanje. I kad igram karte za novac, ne mislim
koliko ću izgubiti. Jednostavno, mislim hoću li uopće dobiti ili
izgubiti.
Znate, to je kod mene više natjecateljski negoli kockarski
duh. Možda bi bio kockarski da sam rođena u drugim uvjetima, da sam
imala mnogo novaca i da sam mogla ići po svijetu kockati se. Možda
bih to izabrala, s obzirom na svoj duh, ali budući da to nije tako,
ograničila sam se da to stvarno bude natjecanje u životu.
Mislim da
to nije ništa loše, da se iz toga može samo nešto dobro izroditi.
Kad bi ljudi tako natjecateljski pristupali poslu, pogotovu
kolektivnom, iz tog bi mogle nastati samo dobre stvari.
- Rekli ste u svojoj šaljivoj oporuci:
"Zakopajte me sa špilom karata u rukama!"
- Jesam, možda se i ondje nađe netko
tko će igrati karte. To sam uistinu rekla i ostajem pri tome, jer je
to jedan od mojih velikih hobija, koji sam u posljednje vrijeme malo
zanemarila. Očito, od svega sam se pomalo umorila. Ali, kad odem u
penziju, to će mi biti stalno u rukama, barem se nadam.
- Kako vam je život podijelio karte?
- A, život dijeli karte svakojako, kako
hoće!
Mislim da je meni podijelio dobre karte sve dotle dok sam
zdrava ja i moja obitelj - to mi je osnovna karta, jedina karta koja
je, mislim, istinski bitna.
Dok je čovjek zdrav, duševno i
tjelesno, uspjesi i neuspjesi nekako se trpe. Glavno da ne boli!
Mislim da mi je tu, barem do sada, podijelio dobru kartu. I to mi
je najvažnije.
A ove druge karte ja sama pomalo držim u rukama, pa
malo ispustim, pa malo opet uhvatim, pa tako. Čovjek koji nije
sposoban podnijeti neuspjeh, ne zna podnijeti ni uspjeh. Romain Rolland kaže: "Slava onima koji
ne uspješe."
Razgovarao: Boris Grbin (Studio, mart 1985.)
Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)
