Retro FEST: Nebojša Đukelić (3. deo) - Borac protiv uravnilovke duha

Koje je ostvarenje bilo prekretnica u Nebojšinom bavljenju filmom? Čiji mu je rediteljski senzibilitet najviše odgovarao? Kako je razmišljao o odnosu filmske umetnosti i politike? Sve je to prvi saznao njegov imenjak, novinar Studija, za vreme održavanja Filmskog festivala u Puli, 1989. Iste godine, Nebojša je za fotomonografiju Ljubinka Kožula "TV lica" priložio svoja razmišljanja o odnosu TV kamere i onih koji se ispred nje pojavljuju...



Studirao je elektrotehniku, završio filmsku režiju na tadašnjoj Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Vrlo je ugodan sugovornik. U smiraj dana i filmskog festivala, razgovaramo između neba i zemlje na terasi hotela »Histrion« u Puli.

Nebojša Đukelić - snimio: Ljubinko Kožul
* Kako ste se i kada počeli baviti filmom?

- Kao i sva djeca, počeo sam se filmom »baviti« već od djetinjstva. Film i nogomet bili su zajednički mojoj generaciji, koja je odrastala na beogradskom pločniku. Nogomet je tada bio općejugoslavenska opsesija i praćenjem uspjeha reprezentacije, ostvarivala se neka velika veza s dalekim svijetom. Sjećam se vrlo dobro Svjetskog prvenstva u nogometu 1954. godine, kada smo u četvrtfinalu izgubili od Njemačke. 

U isto doba, film je na jedan drugi način vezao maštu nas dječaka s nečim nepoznatim, s nekim drugim prostranstvima. Smatram da je film zapravo uvijek privlačan ljudima koji imaju nešto infantilno u sebi, ali u dobrom smislu riječi. Radoznalost i žudnja za povezanošću s tim svijetom jednaka je dječjoj žudnji da spozna svijet oko sebe, a film zadovoljava nostalgiju za drugim prostorima. 

Kad sam bio malen, nije bilo televizije i, slušajući radio, osjećao sam taj veliki svijet kako pulsira u nedokučivim prostranstvima, ali pravi čulni dodir s tim svijetom bio je preko filma. Osim toga, film zadovoljava želju za identifikacijom s njegovim junacima i pruža mogućnost da se doživi nešto što u stvarnom životu nije moguće. 

S druge strane, oduvijek su me interesirale ljudske komunikacije. Kao dječak bio sam stidljiv, i ta želja za komunikacijom proizašla je iz viška nezadovoljenih potreba za komunikacijom. Film je, prije svega, komunikacija, i zbog toga sam počeo i nastavio se baviti filmom.

* Koji su bili idoli tog vremena i kada ste zaplovili u profesionalno gledanje filma?

- Volio sam kao dječak sve one američke zvijezde koje su oduševljavale generacije, a prelazak moje ljubavi prema filmu u nešto profesionalno vezan je za francuski »novi val«. Sjećam se da sam šezdesete ili šezdesetprve gledao film »400 udaraca« Francoisa Truffauta. Bio je to samo početak novog vala. 

"400 udaraca": Film koji je "ošamutio" 13-godišnjeg Đukelića
Cijeli sam džeparac potrošio da kupim kartu od preprodavača i unatoč tome što mi je prodao pogrešnu kartu, uspio sam ući u kino i vidjeti film s pomoćnog sjedala. To je, zapravo, bila prekretnica u mom bavljenju filmom. Taj film o jednom dječaku preokrenuo je u meni neke emotivne mehanizme i nakon predstave, kao ošamućen hodao sam dva sata gradom. Eto, film može biti i droga na neki način! (Smijeh) 

Tada je u Beogradu počela izlaziti revija »Danas«, u kojoj su pisali sada već istaknuti autori Dušan Makavejev, Živojin Pavlović, Bora Ćosić, Branko Vučićević, a objavljivalo se i mnogo prijevoda o francuskom novom valu. Kombinacija želje da saznam što više o filmu i da ga čulno osjetim bila je presudna za moje bavljenje njime. 

Truffaut je i danas ostao moja velika ljubav, i njegov mi senzibilitet najviše odgovara. Osim velike erudicije, stila, izvanrednog osjećaja za vizuelno, kod Truffauta fascinira njegova ljubav prema svim njegovim likovima. Ključ za dobrog filmskog autora jest da voli svijet kojim se bavi. Mizantropija ne može na duge staze davati rezultate na filmu. 

Film je nevjerojatan test za ljude. Istu priču svatko će ispričati na svoj način s pomoću filmskih sredstava. To je čudesni mehanizam, jer barata emocijama, a to je ono najintimnije što mi ne možemo kontrolirati.


* Radeći televizijske emisije o filmu, razvili ste vlastiti pristup.

- Trudim se da moje emisije budu razumljive, jasne i atraktivne. Teško je biti jednostavan i zadržati neke finije slojeve za znalce filma. Pokušavam spojiti ta dva momenta.

Nebojša Đukelić u zgradi TV Beograd - snimio: Ljubinko Kožul 
Film je komunikacija s osnovnim ljudskim emocijama, i zato su žanrovi važni. Žanrovi su arhetipske priče, odgovori na neke praiskonske potrebe ljudi da se boje, da vole, da mrze, da se nasmiju. Tako se zadovoljava cijeli spektar ljudskih emocija. Film ima svojevrsnu terapeutsku funkciju, on je neka vrst cjepiva za život. Fiktivno proživljavate nešto sa čime ćete se možda suočiti u životu. 

Suočavate se s pustolovinom, velikim strahom, ali u dozama koje vas ne ugrožavaju. To je ljudska potreba poput pripovijedanja. Vrlo je stara, a film je kao čudo s kraja devetnaestog stoljeća, kao što je i avion čudo. 

Interesantno je da su se avion i film javili kao kraj mehaničke civilizacije, znači prije elektrike, kako bi zadovoljili dvije iskonske potrebe ljudi. Avion zadovoljava potrebu za letenjem, a film konzervira vrijeme i opredmećuje naše snove, odnosno sanjamo otvorenih očiju.

* Kako gledate na nasilje na filmu?

- Mi nasilje iživimo kroz film. To može biti korisno u smislu cjepiva za normalne doživljaje nasilja i suprotstavljanja njemu u stvarnom životu. Ima i ekstremnih slučajeva. U želji za kvantitetom, umjesto za kvalitetom, podiže se stupanj nasilja u filmu. Kada se ta delikatna ravnoteža naruši, to može negativno djelovati na nepripremljene mlade ljude.

* Pornografija i erotika?

— One su u samoj prirodi filma. U samoj je prirodi medija voajerska pozicija, skopofilija, glad za gledanjem. Prisustvujete nekom svijetu koji vas zanima i projektujete svoje žudnje u to što gledate. Erotika je nešto prirodno na filmu. Bez erotike i pornografije film ne može živjeti.

Nebojša na karikaturi sarajevskog Vena, 1988. godine

* Odnos filma i politike?

- Film je zbog svoje snage do pojave televizije imao najsubverzivniju funkciju, pa nije čudno što je u mnogim zemljama bio sredstvo propagande. Mnogi su poznavali moć filma. Kod nas se subverzivna snaga ogledala u nizu zabrana, prije svega »crnog vala«. Filmovi »crnog vala« bili su neugodni službenoj politici jer su pokazivali da nečija slika svijeta može biti vrlo neugodna. 

A mi godinama nismo željeli, čak ni u zrcalu, vidjeti svoju sliku. Sada je težište interesa politike za medije pomaknuto k televiziji, jer su i političari shvatili da je televizija sredstvo propagande i političke borbe. Danas je bolje govoriti o odnosu televizije i politike!

* Što kažete o naručenim, politički usmjerenim filmovima na festivalu?

- Poznajemo takozvani »spomenički film«, koji je kroz žanr partizanskog filma najčešće bio rađen namjenski i bio naručen. Recimo, »Boj na Kosovu« pravljen je namjenski, jer je trebalo da obilježi šesto godina bitke. Pitanje je tko financira koji film, jer svaki je film, na neki način, naručen.


* Radili ste mnogo različitih emisija?

- Ono na što sam ponosan jest to što sam u nekoliko slučajeva osjetio nadolazeće trendove. Godine 1981. napravili smo emisiju o videu, u kojoj smo nekoliko godina unaprijed predviđali njegovo nevjerojatno širenje. Tu su još emisija o video-spotovima, o reklamnim filmovima, o satelitskoj televiziji. Bio sam prvi urednik kablovskog programa i krenuo sam s Trećim kanalom. 

Dobro je biti prethodnica, jer čovjeka veseli raditi sve što je novo. Korist od toga imali su uglavnom drugi. Da sam bio pametan i iskoristio svoje znanje, vjerojatno bih sada, kao vlasnik video-kluba, imao rješeno stambeno pitanje i bio bogat čovjek, a to su mnogi iskoristili, vidjevši u mojim emisijama video-rekorder. Dok je nešto novo — zaokuplja moju pažnju, a poslije izgubim interes.


Trenuci predaha uoči uključenja u program - snimio: Ljubinko Kožul
* Jeste li zadovoljni svojim statusom?

Materijalno apsolutno nisam zadovoljan! Nitko ne može biti zadovoljan uravnilovkom koja vlada u primanjima, a i uravnilovkom duha, koja vlada u svim našim TV-centrima u atmosferi »ne talasaj«. Nemam ni auto, ni riješeno stambeno pitanje, i kad netko spomene da pripadam grupi televizijskih zvijezda — uvijek se ironično nasmijem.

* Bili ste uspješan košarkaš i šahist. Što vam je od toga ostalo?

- U »Zvezdinim« juniorima igrao sam sa Slavnićem i Krivokapićem, a i u šahu bio sam jedan od najboljih juniora u Srbiji. Sport vas navikne na pravednost. Koliko vrijedite, toliko se to vidi! I na televiziji publika vam daje »rejting«. Šah mi pomaže u dramaturgiji i montaži. Košarka je kolektivni sport! U oba sporta važna je kombinatorika. Osim prostora, morate osjetiti pravi trenutak za određeni potez, a to je slično i u mom poslu.

* Tanja Torbarina često vas spominje...

- Ne spominje me već dugo, jer je odavno prestala pisati o televiziji, i samim tim televizijski su ljudi izvan dometa njene nove političke optike. Šteta što je zanimljivi način pisanja, jednu vrst autorske kozerije, odnosno humora na TV-teme, zamijenila političkim temama! To je šteta za nju i za list u kojem radi.

Razgovor vodio: Nebojša Stijačić

Nebojša i gosti "Hronike Festa" - snimio: Ljubinko Kožul

Domaćin i u studiju TV Zagreb: Nebojša je krajem 80-tih u društvu sa Vladimirom
Tomićem vodio zapaženu filmsku emisiju "Moderna vremena" - ovo je
najava sadržaja koji je emitovan 6. decembra 1989


Kada sam sredinom sedamdesetih godina počinjao da se profesionalno bavim televizijom nisam ni pomišljao da će značajan deo mog budućeg posla biti „ispred kamere". Po prirodi sam više „voajer", u najširem smislu te reći, a nikako „egzibicionista", što znači da uvek više volim da gledam, da očima radoznalo upijam svet oko sebe, nego da budem neko ko se izlaže pogledima drugih.


Zadovoljstvo "vođenje igre" - snimio: Ljubinko Kožul
Posle niza raznih poslova na televiziji (počeo sam kao asistent režije u seriji Povratak otpisanih), sticajem okolnosti, na nagovaranje Bore Mirkovića, pristao sam da budem voditelj emisije za koju sam napisao scenario (Bliski susreti). Pošto sam se našao u tada za mene neugodnom položaju, nisam ništa bolje mogao sam sebi da poručim osim jednostavnog saveta: budi onakav pred kamerama kakav si u privatnom životu.

Posle više od decenije iskustva pred objektivima kamera, mislim i danas da sam pravilno izabrao najvažniji početni uslov ove televizijske discipline. Hladno oko televizijske kamere nemilosrdno razotkriva svaku svesnu ili nesvesnu laž. I najneobrazovaniji gledalac može lako da „pročita" želju čoveka, koji mu se obraća sa ekrana, da bude sigurniji, pametniji, lepši ili opušteniji nego što stvarno jeste. Svaki nesklad između „poruke o sebi" i „istine o sebi", koji otkriva kamera, veoma lako se opaža. TV kamera, bar „na kvadrat" diže smisao ljudskog ponašanja dešifrujući govor lica i tela.

Odnos gledalaca prema ,,TV licu" koje mu se obraća ima bar tri para suprotnosti: simpatičan — nesimpatičan; veruje mu — ne veruje mu; privlači pažnju — ne privlači pažnju. Naravno, ovi „odgovori” gledališta nisu jednoznačni, ali je logična pretpostavka da dobar TV voditelj mora da poseduje veliki procenat „glasova gledalaca" blizak prvom polu ovih nabrojanih binarnih opozicija.

Ova tri poželjna uslova uz razumnu meru privatnosti (ili, još bolje „ličnog identiteta") i prirodnosti tek su potrebni, ali ne i dovoljni uslovi da bi se sasvim valjano obavljao posao „ispred kamere". Potrebno je imati još čitav niz odlika — od poznavanja oblasti o kojoj se govori u emisiji, do zavidne govorne kulture, osećanja za vreme (timing) i posebnog voditeljskog refleksa koji podrazumeva koncentraciju i „podelu pažnje".

Neke od ovih osobina se ne mogu steći učenjem. Ipak, duboko sam ubeđen u „dizajniranje" i trening. Ukoliko voditelj već poseduje preduslove za ovaj posao, onda je moguće da usavršava svoje mogućnosti i poboljšava svoj „izgled" pred kamerama. Kada podvlačim izgled uvek mislim na čitav skup tih vizuelnih znakova koji je mnogo važniji od izgovorenog teksta.

Nebojšin portret snimila:
Goranka Matić
Uvek je doživljaj neke emisije koja ima govornih delova i direktnog obraćanja gledaocu više vezan za „ukupni izgled" i „pokretnu sliku" nego za sam izgovoreni tekst. To, naravno, ne znači da treba zanemariti značaj govora.

Sve ove prethodne napomene o prirodi posla TV profesionalca „pred kamerom" nisu samo plod ličnog iskustva u tom poslu nego, još više, sopstvenog gledalačkog iskustva.

Ono što su sasvim lični uvidi u posao ,,s one strane kamere" tiče se određenog zadovoljstva u takozvanim „živim" emisijama koje mi uvek liče — po neponovljivosti i nemogućnosti da se poprave moguće greške ili „vrati" tok događaja (kao kod prethodnog snimanja i kasnije montaže) — na sportsku utakmicu ili šahovsku partiju. Svako ko je osetio to zadovoljstvo „vođenja igre" može da shvati draž učešća i posebnu napetost koju donosi svaka „živa emisija".

Drugo sasvim lično iskustvo tiče se neizvesnosti da li će neka emisija biti dobro primljena od gledalaca. Moje geslo je uvek sledeće: „Ako mene veoma interesuje tema kojoj je emisija posvećena, onda sam prilično siguran da ću uspeti da zanteresujem i gledaoce". Dakle, treba izbegavati poslove koje će čovek otaljavati ili raditi pod nekom prisilom.

Na kraju ovih fragmenata o poslu televizijskog voditelja, evo i mog shvatanja televizije kao prvenstveno „impulsnog medija" na kojem počiva i stil obraćanja gledaocima za koji se zalažem. Duboko sam ubeđen da televizijska emisija, prirodno, ne može da zameni knjigu ili, na primer, predavanje. Televizija odlično podnosi „nedovršeno" izlaganje, ideje koje se izlažu kao neki impulsi, bez potpunog dokazivanja i elaboriranja. Zato i televizijski govor, primeren mediju, mora da bude drukčiji od pisanog teksta i ritma rečenice namenjene čitaocima,

Ove kratke beleške posvećujem čoveku koji je „kriv" što sam stao pred televizijske kamere — Bori Mirkoviću, izuzetnom čoveku i uredniku.

Nebojša Đukelić za "TV lica" (1989)


U iščekivanju da se završi uvodna špica, kako bi gledaocima "Hronike
Festa" poželeo dobro veče - trenutak zabeležio Ljubinko Kožul