Poslednja YU omladinska radna akcija, Tuzla-Zvornik: Valjda neće opet neki rat da prekine radove








Brigadisti akcije "Omladinska pruga Tuzla—Zvornik" smješteni su u dva naselja: u Dubravama kraj Tuzle i Karakaju kraj Zvornika. Odlučili smo se prvo uputiti u Karakaj. Pokraj nas promiču kuće od ćerpiča, džamije i žene u šarenim dimijama... Uvlačimo se sve dublje u Bosnu, nadomak Srbiji. Uz cestu hrpica ovaca, a u potoku klinci plivaju na auto-gumama. Na autobusnim stanicama slastičarnice, leblebdžinice i kavane primamljivih naziva: »Plava laguna«, »Uranak«.

Razbijena stakla, plakati s kojih se smijese folk-zvijezdice... I puno, puno prtine. Nedavno je područje Karakaja iznenadila teška poplava. Zbog obilne kiše, rječice Sapna i Hoča razlile su se napravivši veliku štetu... Polomljeni kukuruz i pšenica i razvaljena (i sada zasušena) korita potoka svjedoče o toj nepogodi. Blato koje je voda raznijela po cestama i dvorištima pretvorilo se u debelu prašinu... Sunce već desetak dana nesmiljeno peče.

omladinska radna akcija, ora

U Karakaju uočavamo tvornicu glinice iz čijeg je ogromnog otvora (dimnjaka?) izlazila narančasta para i u finim se kapljicama spušta na omladinsko naselje »Heroj Tito«. U štabu naselja nam kažu da te kapljice stvaraju trajna oštećenja na automobilima. S ljudima je, navodno, sve u redu.

U blizini naselja načičkano je još mnogo dimnjaka: Karakaj je industrijski dio Zvornika. I sadašnje omladinsko naselje izraslo je iz otkupljenih radničkih baraka: vlažne su (zidovi su do pola metra visine obilježeni poplavom), zagušljive i neudobne. Zidane zgrade u naselju »Mladost« kod Tuzle mnogo su udobnije. Na to nas odmah upozorava Zijad Softić, informator na akciji.

Meho Đardagon, ozbiljan omladinac iz Zvornika, sadašnji komandant naselja u Karakaju, prve nas večeri vodi u Centar za obuku (teritorijalna obrana) »Kušlat«, u blizini Zvornika.

Tamo su vragolastim sedamnaestogodišnjakinjama, vojnikinjama-polaznicama, brigadisti iz naselja s omladincima iz Zvornika priredili »kulturno-umjetnički« program. Na najnoviji hit Sinana Sakića, vojnikinje raskomoćuju uniforme i pjevaju cupkajući u ritmu...


Radove prekidaju ratovi


Prilazi mi Meho i kaže: »Pogodio me onaj prijedlog Slovenaca. Što bismo mi bez vojske?« Saznajem kasnije da se Mehin militantni duh raspoznaje i u organizaciji života u naselju: nema odstupanja od zacrtanoga: 4.00 — ustajanje, do 4.10 — umivanje, u 4.10 — jutarnja gimnastika... itd.

- Najduži tunel kroz Majevicu, »Križevići«, postao je zaštitnim znakom čitave akcije, veli Zijo. - Prvi put su ga počeli kopati u vrijeme Austro-Ugarske, no radove je prekinuo Prvi svjetski rat. Drugi put su radovi započeli pred sam Drugi svjetski rat. I tada su prekinuti, naravno... Sada će valjda sve biti u redu!

Obilazeći dio trase nailazimo na brigadu »Doktor Mladen« iz Čelinca. Pocrnjeli Zoran kaže: »Hrana je dobra, ali je ima premalo. Smještaj je loš. Teško je preživjeti mjesec dana u takvim barakama... Zaposlen sam u RO »Incel« u Banja Luci. Dobio sam plaćeno odsustvo za odlazak na akciju. Dobrovoljno sam se javio u brigadu jer me zanima izgradnja pruge!«

Zijo priča o problemima sa starosnom strukturom akcijaša: »Nema pogodnih poslova za djecu. A ipak nam ih općinski rukovodioci šalju. Kuda ćemo s tolikim raznosačima vode?!«

Brigadistici Ristani Novaković (treću godinu nezaposlenoj medicinskoj tehničarki) ovo je druga akcija. Lijepa, znojna Ristana u kupaćem kostimu i tenisicama ističe: "Organizacija rada na trasi nije dobra, to se mora priznati... Ima dana kada nemamo što raditi... "

omladinska radna akcija, ora

- Kako se brigadisti snalaze s normom? - pitam Izeta, štapskog trasera, a on uz smješak odgovara: »Tu smo negdje.«

Odlazimo do izlazne strane tunela Križevići. Vozimo se prašnim makadamom i neprestano nailazimo na tragove poplave: razvaljane mostove, uništene zasade kukuruza i pšenice...

Zaustavljamo se kod česme izgrađene još u doba Austro-Ugarske. Austrijanci su ostavili tragove i u tunelu. Klesani kamen kojim su ga oblagali još se izvrsno drži. Pred tunelom, uz nekoliko kamiona za odvoz iskopane zemlje, za sada miruje i glodalica — specijalni stroj za bušenje tunela. Zbog sipke zemlje i nadiranja vode, on je još neupotrebljiv.


Građa preostala od Austrijanaca


Dobijamo čizme i šljemove! Čizme su mi prevelike za nekoliko brojeva. Izgleda da nije predviđen ulazak sitnijih nožica u tunel. Do sada je samo jedna brigadistica odradila smjenu u tunelu... I izjavila da nije bilo nimalo strašno... Gazimo smeđe blato do gležnjeva i pažljivo hodamo da ne upadnemo u kanal za otjecanje vode, iskopan uz rub tunela.

Iznad naših glava uvučena je u tunel ogromna plastična cijev za upuhivanje svježeg zraka. U tunelu po smjenama rade radnici GRO ŽTP Sarajevo. S njima se izmjenjuju i brigadisti-dobrovoljci iz oba naselja, koji čine brigadu "Maršal Tito".

Boru, poslovođu radova u tunelu pronalazimo u maloj prostoriji iskopanoj u stijeni tunela, koji nas vodi dalje u tunel. Dok voda kaplje po nama, pokazuje nam drvenu građu preostalu još od Austrijanaca. Zemlja je sve zarušila i sada ponovno treba kopati... Iako mi i šljem i čizme stalno ispadaju, uspijevam bez problema (i straha!) uspeti se ljestvama do čela tunela. Tamo se upravo iskopavaju novi centimetri. Upitavši radnike kako su zadovoljni brigadistima, saznajem da se pri samom poslu oni i ne razdvajaju. »Svi jednako radimo!« — govori jedan od njih. Iz tunela se izvozimo kamionom natovarenim tek iskopanom zemljom.

Pomalo ratoborni traser Mika otkriva mi da brigadisti zadnjih dana ne rade na izlaznoj strani tunela zbog opasnosti od obrušavanja zemlje. Od prošle godine, kada su započeli radovi na tunelu (svibanj 1986), iskopano je i zabetonirano 300 metara (do 1940. iskopano je prvih 120 metara). U zadnjih mjesec dana, zbog podzemnih voda i klizavog terena, ima mnogo obrušavanja. A to znatno usporava posao. Zemlja se osipa i u blokovima po 50 kubika. Čak i grede (promjera većega od pola metra) pucaju...

»S ove strane kasni se u radovima oko 82 metra, a s one preko 100 metara« — veli Mika. »Pretpostavlja se da će za dvadesetak dana glodalica moći u tunel. A to će znatno ubrzati rad.«

U naselje se vraćamo rano poslijepodne. Razgovaram s Ragibom Kobiljarem, komandantom akcije. Ragib smatra da dobrovoljni omladinski rad treba organizirati za izgradnju velikih objekata. »Prema dosadašnjim rezultatima, investicija se potpuno isplatila« — veli Ragib. — »Brigadisti rade poslove koje ne mogu obavljati strojevi. Mnogi su uzeli godišnji odmor ili neplaćeni dopust samo da bi sudjelovali na akciji... Kod nas nema izmišljanja prebačaja normi. Rezultate provjerava investitor prema saveznim građevinskim pravilnicima.«

Sljedeće godine predviđa se znatno proširenje ove radne akcije. Ragib je spominjao pet omladinskih naselja i 15,000 brigadista... Pruga Tuzla-Zvornik trebala bi biti završena 29. 11. 1988. godine.


Ne gazi travu!


Od Zorana Jovanovića, zamjenika komandanta akcije za društvene aktivnosti, saznajemo da brigadisti organiziraju vrlo uspješne okrugle stolove (o religiji, AIDS-u...) Česta su i večernja gostovanja estradnih umjetnika, književnika i glumaca. Sa Zoranom i Zijom razgovaram o prekvalifikaciji nezaposlenih u pet radničkih zanimanja (zidar, tesar, armirač...)

Tečaj za prekvalifikaciju traje tokom jedne smjene (mjesec dana), a dokvalifikacija traje još mjesec dana nakon toga. Poslije stjecanja radne knjižice, otvara se za mlade radnike mogućnost zapošljavanja u radnim organizacijama — izvođačima radova na pruzi.

»Ipak« — veli Zijo — »i dio nezaposlenih odbija prekvalifikaciju. Radeći zajedno s već izučenim armiračima, tesarima i sl. shvatili su da je to izuzetno težak posao. I da su plaće male...«

Za naredno akcijaško ljeto predvida se mogućnost prekvalificiranja omladinaca i u željezničarska zanimanja (strojovođa, kočničar...)

Već prilično umorni, ipak odlučujemo prošvrljati i drugim naseljem. Čim smo ušli u naselje, foto-Boris odlučuje fotografirati soc-realistički kip, napravljen od krampova, lopata i drugog alata. Da bi uspio mora malo prošetati po mladoj, tek posijanoj travi... A tada, uz galamu izlazi zamjenica komandanta. Odlučna Julija, izljubivši Ziju, svojim zvonkim glasom otjera Borisa s travnate površine.

Priča nam poslije o svojoj uspješnoj krađi zastave, zaspalim požarnicima. Za otkup je tražila sanduk piva i vecchiu... Navečer je tu vecchiu poklonila ekonomu naselja za rođendan.

U kancelariji s baršunastim stolicama, TV-om u boji i video-recorderom, komandant Hamid Tučić nam govori da je na izlaznoj strani tunela problem sipko tlo, a s ove strane masna glina. Sporo se napreduje. Česte su lomljave podgrada.

Te večeri gledamo monodramu Nebojše Surlana... Na opće veselje, nestaje struje. Uslijedilo je pocikivanje djevojaka i vragolasto dobacivanje... Nitko iz štaba nije prisustvovao predstavi. Mate, zamjenik komandanta za naselje, zabilježio je, zadovoljno, nakon predstave, još jedan plus u rubriku »kulturno-umjetnički program«.

A Nebojša je za te dvije večeri dobio deset starih milijuna. Zato je morao auto-stopom do Tuzle... Prijevoz za glumce nije organiziran...

Napisala: Đurđica Klancir (Polet, 1988.)






Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)