Priča o YU solidarnosti '79: Dževad Bašić kupio je ćebad i šatore, seo u stojadina i krenuo za Crnu Goru

April 1979: Iz mnoštva priča o našoj, jugoslovenskoj solidarnosti prema postradalima u katastrofalnom zemljotresu u Crnogorskom primorju, izdvojili smo samo jednu. Storija govori o humanosti jednog Maglajlije, ali nije usamljena, jer sličnih primjera ima zaista napretek. Ovo je, konačno, kazivanje o svima nama...

Priča slična hiljadama, a toliko različita. Priča nastala u trenutku opšte solidarnosti naših naroda i narodnosti. Priča o Dževadu Bašiću, dvadeset sedmogodišnjem ugostiteljskom radniku iz Maglaja...

...koji je na vijest o katastrofalnom zemljotresu na Crnogorskom primorju svoja osjećanja izrazio jednostavno ljudski. 

Od onoga što je sa suprugom uštedio kupio je 50 ćebadi i 3 šatora, sjeo u svog "stojadina" i krenuo na put dugačak gotovo 600 kilometara, da svojim prilogom umanji patnje unesrećenih,


"Odnesi im ćebad"



Penjali smo se uskim kaldrmisanim sokakom u Gornju mahalu do kuće u kojoj živi Dževad Bašić sa suprugom Džihom i kćerkama Selmom i Eminom. U staroj, nedavno renoviranoj kući sve je ukusno namješteno. Srdačno nas primaju.

- Zar novinari? Ne ljutite se. Nisam navikao. Nisam gledao, a kažu, i na televiziji sam bio. Ja tek sada ne mogu da se snađem. Otkako sam se vratio iz Titograda svi mi prilaze, stišću ruke, čestitaju. A ja sam učinio ono što mi svi radimo, pogotovo u ovakvim prilikama. Da kupimo ćebad i šatore, odlučili smo supruga i ja zajedno. Džiha je plakala slušajući vijesti, posebno nam je bilo žao djece koja ni život još nisu upoznala.

"Hajde, Dževdo, odnesi im ćebadi", govorila je. 

Sutradan smo zajedno kupovali, spakovali u kola i ja sam krenuo prema Titogradu. Cijelim putem od Maglaja do Titograda moje su misli bile sa tim ljudima. Kiša je padala, nebo se otvorilo. Teško je bilo voziti, a ja sam želio jedino da stignem što prije. 

U Titogradu sam se brzo snašao. Javio sam se u Štab civilne zaštite. Pitaju me iz koje sam radne organizacije. Ne mogu da povjeruju da sam iz dalekog Maglaja došao da lično predam svoj prilog. Bili su iznenađeni.

U Štabu civilne zaštite u Titogradu me upoznavaju, kažu: "Došao drug iz Bosne", zahvaljuju mi. Priđe mi jedan krupan čovjek i kaže onako crnogorski: "Junače, da ti stisnem ruku na požrtvovanju i poštenju, a sad, hajd, odmori se".

Jedan vaš kolega, novinar, koji me je kasnije odveo u televiziju, reče mi: "Dževade, ćebad i šatori, koje si donio, već su raspoređeni i putuju tamo gdje su najpotrebniji". 

 Tog trenutka ja sam bio svjestan da sam svoj zadatak ispunio. To osjećanje pamtiću, čini mi se, dok sam živ.


Pomoć stiže...



Priča teče u jednom dahu. Priča je čovjek kome ne biste dali ni dvadesetak godina da nema ozbiljnosti na tom gotovo dječijem licu.

- Možda vam sve nisam ni rekao onako kako to osjećam. Nisam navikao na ovakve razgovore. Zavolio sam Crnogorsko primorje prije desetak godina i tamo provodim svoje godišnje odmore. Još ne mogu da se pomirim sa tim da je stari grad u Kotoru gotovo potpuno uništen. Zar prirodne sile moraju biti tako nemilosrdne? Samo da kiše ne padaju. Sve će to ponovo biti kao i prije. 

Jer, vidite i sami kako pomoć stiže sa svih strana. Svi smo mi jedno. Izgradiće Crnogorsko primorje opet kao što je i bilo i ja ću opet ići tamo. Možda i ovog ljeta. 

Zapišite, molim vas, i ovo: moja kuća je u svako doba otvorena i rado bih primio djecu iz svih krajeva. Neka se zajedno igraju sa mojom Selmom i Eminom.

Pravo je zadovoljstvo slušati Dževada Bašića i biti njegov gost. Dževad je vrijedan ugostiteljski radnik. Sa svojih 27 godina postigao je mnogo. Radi u iznajmljenoj ugostiteljskoj radnji; kad kućni poslovi dozvole, pomaže mu i supruga Džiha. 

Dževad je član SKJ, aktivan je član svoje Osnovne organizacije Saveza rezervnih vojnih starješina, za što je nedavno i unaprijeđen. Redovan je davalac krvi. Do sada ju je dao devet puta, deseti put biće za postradale, u akciji koja se priprema u Maglaju. 

Priča možda obična, slična hiljadama, priča naša, zajednička.

Tekst: F. Zupčević (Ven, 1979.)




Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate




No comments:

Post a Comment