Tito i Che Guevara, razlike i sličnosti dvojice heroja revolucije '69: Kako s vlašću kad se ona zauzme?

Travanj 1969: Tito je pet godina nakon pobjede dao koncepciju samoupravljanja modernom svijetu kao demokraciju koja se razvija od baze prema vrhu, a ne razgrađuje se od vrha prema bazi ... Che je napustio Kubu s romantičnom formulom gerilskog širenja revolucije, bez osobnog doprinosa produbljivanju njezinih tekovina, pa je ostao izoliran; nisu mu prišli ni rudari, ni seljaci, ni Indiosi...

Na pročeljima naših fakulteta, u sveučilišnim povorkama, u filmu (našem), počeli smo odskora gledati dvije slike: Tito i Che Guevara. 

Dva heroja revolucije, jedan živ, drugi mrtav. U pravim se revolucijama ili pobjeđuje ili umire, kaže pjesnička fraza. S iskustvom koje imamo, dodali bismo da revoluciju kao preobražaj društva ne izvode ni kondotjeri niti je vode enkavedeovci. 

Tito je živ, pobjednik, bori se dalje, i te kako uspješno, razvija revoluciju bez puške, ostaje čvrst i stamen, hrabro na se prima odgovornost i sve udarce koji dolaze nakon vojne pobjede. Udarce zato što treba dobro rukovati nasljeđem što su ga ostavile žrtve i plamen. Jer, mora se odgovoriti na pitanje: a što nakon pobjede, kuda i kako s vlašću kad se ona zauzme? 

Što socijalizam zamjenjuje, što uzima i dalje razvija bolje od drugih, kakvo društvo?

Che Guevara, mrtav postao je simbol neukrotive bune jednog kontinenta kojemu je gerila možda još i danas jedini izlaz. Mi ne znamo recept o revoluciji koja bi bila potrebna Južnoj Americi, nije naše da se ponašamo kao hladni rezoneri i kritičari, ali je činjenica da Che Guevara nije uspio, da je potjera za njim morala uspjeti.

Tito je kritizirao avanturizam predratne partije koja je u nevrijeme pozvala na građanski rat. Vrijeme koje je odredio Che Guevara za revoluciju nije bilo pravo vrijeme tamo, ostao je izoliran, nisu mu prišli rudari, seljaci, bolivijanski Indiosi, čak su ga i izdali. U mapi koju je nosio nisu bili zacrtani pravi putovi kojima će pustolovne grupe gerilaca izlaziti na sigurnu čistinu i postati jezgra masovnih ustanaka.

Ali, kako je gerila jedino što je zasad moguće u Južnoj Americi, mrtav junak postaje njezina savjest. No, on postaje i savjest svijeta, savjest Evrope u previranju. Gleda to lijepo, fanatično lice ispod beretke, vrućih ljeta 1967. i 1968, gleda uplašene malograđane na ulicama svih evropskih gradova, usred studentskih povorki, barikada, u dimu suzavca. 

Omladina ima romantičan odnos prema mrtvom heroju i ne bi bilo dobro kad bi bilo drukčije. Guevaru vidi onaj kome egzistencija nalaže da ga vidi. Mladi čovjek današnjice u Evropi, koja je izgubila sve svoje kolonijalne ratove, kojoj se neumoljivo nameće način života i kulture tehničke i industrijske supersile, Sjedinjenih Američkih Država. 

Ta Evropa prožeta je nezadovoljstvom starim poretkom. Tako snažno, svježe i novo nezadovoljstvo da ga ni cementirana hijerarhija ljevice, one koja je također "normalan" dio postojećeg društva, ne može zadovoljiti ni obuzdati. 

Drugi od mogućih razloga leži duboko u prirodi čovjeka koji i onda kad iz mira i udobnosti vlastite kuće sanja svijet u kojem će na čelu kolone jurišati, postati žrtvom i simbolom.


Poznati Che u Beogradu


Umjesto američkih filmskih glumaca, revolveraša i jahača, i naša gradska omladina - nema tome više od dvije - tri godine - priznala je Che Guevaru kao svog romantičnog heroja. 

I ne bi bilo dobro kad bi osjećala drukčije. Divno je to rekao Mića Danojlić: 

"To je život iznad svih racionalnih šablona epohe, levo od svega, ne znam da li se tako izvodi revolucija, ali znam da se tako, samo tako pesnikuje."


Mi u Jugoslaviji drugujemo s revolucijom koja je već blizu tri decenija pokret milijuna, a ne pripremanje ilegalnih ćelija. To drugovanje nalaže nam da budemo skromni, ali nam daje pravo da prizemljimo slike s transparenata. Da iznutra pogledamo značenje tih ličnosti, unutrašnju arhitekturu njihovih programa, da vidimo što poklič za ulazak u svijet sreće i pravde, što taj poklič znači. 

On je nama jasan, kristalno jasan, sa svim uvjetima koje ne treba ignorirati ako se ozbiljno želi ostvarenje tog pokliča.

Negdje početkom 1946. imali smo stotine vojnih komandanata, potencijalnih Che Guevara, genija taktike u okviru velike Titove strategije. 

Jedan takav naš mladi general od 31 godinu nije dugo izdržao kad je sjeo za kancelarijski stol, kad je revolucija umjesto puške i revolvera dobila oblik prozaičnih spisa. Pozvao je svog pomoćnika: 

"Slušaj, vidi ima li negdje u svijetu još neki ustanak, ne možemo ti i ja ovako, mi smo revolucionari." 

Danas bi se naljutio kad bismo mu rekli ime.

U to vrijeme pred raspaljenom masom, jedan od ratnih junaka Sreten Žujović-Crni - kasnije podlegao autoritetu Staljina i Kominforma - pitao se na tribini kako je moguće da u Beogradu još ima kavana gdje pjevačice pjevaju, kako je moguće da netko sjedi i sluša sevdalinke dok traje revolucija.

Slično se ponašao i Che Guevara u Beogradu 1959, u misiji dobre volje koju je poduzeo da bi svijetu objasnio ciljeve tek izvojevane pobjede na Kubi. Bio nam je tako lako shvatljiv i poznat taj romantični sjaj očiju na asketskom licu, čovjek u uniformi bez oznaka, s torbicom i čizmama padobranca. 

Govorio je o podizanju industrije i privrede jezikom naših dispečera iz 1947, kojima su cijela privreda, sirovine i promet, ležale u nizu brojki u fijokama kancelarijskih ormara, dok se o hrani i životnom standardu govorilo sa stanovišta karata za opskrbu i tačkica za tekstil. 

Ukazivali smo poštovanje iskustvu kakvo smo i sami prošli, svojoj vlastitoj revolucionarnoj mladosti, ali smo već tada znali da skromnost i vrijednost revolucionara nije u pojedinačnom pothvatu, nije u osudi automobila - jer je auto zlo samo kad je znak vlasti, a nije zlo kad je roba koju mogu kupiti najširi slojevi.

Imali smo tada već za sobom iskustva sa Staljinom iz 1948, s Hruščovom iz 1956. Za nama su bili i VI i VII partijski kongres, novo ime partije i njezin moderni program. Nismo išli, kao što kaže Tito, da izmišljamo novi model socijalizma. On nam se nametnuo gorkim iskustvom, unutrašnjim i međunarodnim, lagerskim.


Bitke teže od rata


Što, zar je revolucija samo bojni poklič? Ili i to, ali i stvaranje društva blagostanja koje će zamijeniti ovo postojeće, koje će uništiti ekonomski i tehnološki, a ne samo komesarskim parolama stare klasne razlike i nepravde, onemogućiti u korijenu stvaranje novih vrsta "poniženih i uvrijeđenih"? 

Za nas najvažniji i najteži u razvoju revolucije jest odgovor na pitanje kojim putovima da se dođe do negacije današnjega, modernog kapitalističkog svijeta, kako se treba rvati sa siromaštvom a pri tome ne ustoličiti novi sloj povlaštenih, kako se u nevoljama svakodnevnice koristiti pravom taktikom i ne izgubiti busolu.

Kao ratni pobjednik, Tito je krenuo tim najtežim putem, zajedno sa svojom klasom, krenuo je da dobije realne bitke teže od onih iz rata. Pišemo to zato što smo uz sliku Che Guevare vidjeli često onu Titovu iz 1942, sliku ratnog vođe. 

Zato i ističemo da je sve ono što je slijedilo nakon narodnooslobodilačke borbe možda bilo teže. Tito je morao potvrditi da li je socijalizam zaista povijesno tako zreo da ga može ostvariti i mala, osamljena zemlja, usprkos Staljinovu oružju. 

Bez plamena fanatizma koji brzo bukne i brzo se ugasi, bez Savonarola, Robespierrea i Saint-Justea, bez nepotrebnih mučenika i žrtava, ali s to većom, imponirajućom hrabrošću da se u svakom trenutku onemogući bilo tko i bilo što ako dovede na scenu staru vrstu eksploatacije u novoj odjeći.

Zato se i upuštamo u usporedbe, iako će nam poneka mudra glava reći da je to nezgodno, a zgodno je, mislimo, baš zato što drugujemo s revolucijom, što je ona nama poznata, bolje nego ikome u Evropi; poznati su nam njezini lideri, poznato nam je grčevito napredovanje naše revolucije koja je morala negirati ne samo vanjski pritisak nego i unutrašnje zablude.

Tito je tri godine nakon pobjede, 1948. rekao da u socijalističkom svijetu veliki ne smije eksploatirati maloga i dao novu koncepciju odnosa među socijalističkim zemljama.

Službena Kuba, ona koju je uspostavljao i Che Guevara, potpisivala je u Moskvi sve rezolucije koje su nas svrstavale u red heretika, premda je i sama na Osamljenom otoku bila veoma heretična onda kad je trebalo izvesti vlastiti vojni dio svoje revolucije. 

Tito je pet godina nakon pobjede, 1950, rekao - tvornice radnicima, dao je koncepciju samoupravljanja modernom svijetu. 

Nije to dao nijedan filozof, ni slavni Markuse, ni drugi slavni nemarksisti i marksisti. Tu formulu dao je Tito, metalac i državnik, vizionar bez posebne filozofske škole. I kad se razmišlja o ljudskom društvu moderne ere, doba u kojem sistem kompjutorskih informacija zakonito, tehnički zahtijeva drukčije odnose između raznih grupa proizvođača, onda se može razmišljati jedino o samoupravljanju kao o novoj vrsti polivalentnog društva, društva totalne demokracije, koja se neprekidno ujedinjuje od baze prema vrhu, a ne decentralizira od vrha prema bazi.


Herojstvo i dometi


Šest godina nakon pobjede, oči u oči s ekonomskim krahom jedne staljinističke politike industrijalizacije izvedene iz birokratskog centra, sa svim relevantnim posljedicama koje tako dobro poznamo, Che Guevara, 1965, napušta Kubu, kancelariju, stol u državnoj banci. 

Napušta sve to s jednom jedinom formulom gerilskog širenja revolucije horizontalno, bez osobnog doprinosa vertikalnom produbljavanju njezinih tekovina ondje gdje je pobijedila i onda kada je to mogao učiniti.

Pod Titovim rukovodstvom društvo se u Jugoslaviji razvijalo brže nego što bi to moglo u bilo kojem drugom sistemu. Naša se kritika nikad nije morala usmjeriti na opći razvoj, već na gluposti živih aktera, na subjektivni element koji je mogao spriječiti neke poraze, recesije ili nepotrebnu stagnaciju. 

Danas imamo program društvene i privredne reforme. Demokracija odlučivanja u mehanizmu striktnog provođenja zakona dohotka i nagrađivanja prema radu - samo ona može oživotvoriti parolu "dolje crvena buržoazija", istaknutu onda kad je birokratski socijalizam počeo proizvoditi nove topove, vlasnike duša i savjesti, pa naravno, i materijalnih dobara.

Kuba se iscrpljuje u kritici Jugoslavije. Nakon karipske krize 1962. i suočavanja dviju nuklearnih supersila ona lavira u unutrašnjoj politici između jednog i drugog partnera u svijetu socijalizma - između Sovjetskog Saveza i Kine. 

Jednakost su zajedničke menze, jednakost je rad intelektualaca na plantažama šećerne trske, jednakost su jednake penzije i jednake plaće za sve, bez obzira na rad.

S pameću koju smo stekli pitamo se tko će to platiti, jer na kraju netko ipak mora platiti. Gdje je probuđeni stimulans milijuna koji će uspješno dokazivati bogatom susjedu da se može živjeti dobro i u negaciji njegova svijeta?

Kakva je to kolosalna vlast nad ljudima u zemlji u kojoj šef i njegovi ministri drže 24 sata narod pred televizijskim ekranom da bi slušali njihove govore. Sami po sebi, govori nisu loši, ali se ne može ostajati samo na njima.

"Neposredni odgoj" - pisao je Che Guevara - "obavlja se preko državnog odgojnog aparata u vezi s općom, tehničkom i ideološkom kulturom, posredstvom organa kakvi su ministarstvo prosvjete i propagandistički aparat partije." 


Kakav užas centralizma za naša današnja shvaćanja!

A tačno tako piše i znači ono što znači. 

Mi znamo što to znači, znamo vrijeme kad je i u nas tako bilo. 

Ne kritiziramo te godine ni tu našu prošlost, bile su takve kakve su nužno morale biti. Ali dužni smo razlikovati ovaj i onaj stupanj razvitka, znati gdje smo sada a gdje smo bili jučer, što smo sve prevalili i gdje su drugi sada.

Che Guevara imao je kontinentalnu viziju revolucije u Južnoj Americi, bez obzira na zemlje i razlike. Mi smo doživjeli jednu varijantu kontinentalne revolucije, s parolom ograničenog suvereniteta zemalja u odnosu na svjetski centar, za vrijeme događaja u Čehoslovačkoj. Kuba je zato osudila Čehoslovačku a ne naredbodavca vojne intervencije.

Tako smo na kraju priče o jednom živom i o jednom mrtvom heroju.

Budući da drugujemo s revolucijom, nama nije dopušteno da ne vidimo unutrašnju arhitekturu pokreta koju razne ličnosti međunarodnog radničkog pokreta predstavljaju. Jesmo za slike Che Guevare, divimo se njegovoj žrtvi, ali znamo i njezin ograničeni domet onda, kad je u pitanju stvarni preobražaj svijeta.

Napisala: Neda Krmpotić (VUS, 1969.)



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate