Majke heroji '71: Novosađanki Jeleni Jovandić fašisti su ubili petoricu sinova / Ko su bili braća Srnić

Mart 1971: Na prijedlog boračkih organizacija uz Dan žena predstavljamo vam Anu Ivković koja je u oslobodilačkom ratu izgubila muža i tri sina, Ilinku Bašić koja je izgubila šest sinova i unuka, Mariju Kotar koja je izgubila dva sina i kćer, Jelenu Jovandić kojoj su nacisti strijeljali pet sinova i Jelenu Srnić koja je rodila i izgubila četiri sina...

Nitko, na žalost, nema precizne podatke o tome koje su majke izgubile najviše djece u oslobodilačkoj revoluciji. Ne zna se ni koje su od tih majki ratnika još žive. 

Pa tako ove majke koje predstavljamo u ovom broju ne možemo s punim pouzdanjem proglasiti majkama koje su izgubile najviše djece u ratu. Ali sasvim sigurno možemo napisati: izgubile su ono što im je bilo najvrednije, da ne kažemo: izgubile su sve.

Zahvaljujući SUBNOR-u dobili smo adrese od pet majki-heroja i naši reporteri su ih posjetili uoči Dana žena. Izvinjavamo se čitaocima što ovom prilikom ne objavljujemo i reportaže o majkama hrabrosti iz SR Makedonije, SR Crne Gore i AP Kosova: naši dopisnici iz tih krajeva nisu na vrijeme poslali svoje izvještaje.


PRVI ZAPIS: Zatočenik četvrtoga kata



Ana Ivković
Ana Ivković je navršila devedeset i sedmu godinu. Hiljadu bora na licu zgruvalo se i teško je reći kad joj je glas znak osmijeha ili jecaja. Šapće:

- Samo da mi se spustiti s četvrtog kata ...

Karlovac, Maksima Gorkog...

Tu živi baka Ana, žena koja je u ratu izgubila tri sina i supruga. S kćerkom Ružom stanuje u dvosobnom stanu, kojeg su već stotinu puta htjete zamijeniti za prizemlje, ali svi pokušaji su i ostali samo pokušaji.

- Nema koga da mi pomogne - tiho zbraja riječi baka Ana. - A ovdje sam kao u zatočeništvu, ne mogu niz stepenice ...

Rodila je pet sinova.

Otima joj se bolan jecaj:

- A nema Miloša, ni Bože nema, ni Dušana ...

Šuti nekoliko trenutaka kao da nas pušta da shvatimo svu traglku njene istine. A zatim šapće:

- Ni moga muža Miloša više nema...

Rat ih je progutao.

Prvi poginuše Miloši - otac i sin. Njih su nacisti ubili 1942. godine. Sin Miloš, u ono vrijeme četrdesetdvogodišnjak, strojobravar, partijski sekretar u "Mustadu" u Karlovcu, ostavio je staroj majci samo jednu uspomenu - starinski mlinčić za kavu. To je najdraži predmet bake Ane Ivković. Gotovo pobožno vrti ručicu mlinčića meljući kavu. I svakih nekoliko minuta ponavlja:

- To mi je od moga Miloša ostalo...

Dušan je imao trideset i dvije, a Božo trideset i četiri godine kad su poginuli. Dušana je radosna vijest vratila jedne mrkle noći s bojišta u Karlovac. U rodni je grad stigao ilegalno. Bilo mu je javljeno da mu je žena rodila dijete. Ali suprugu ni dijete nije stigao ni zagrliti. Provaljen je, uhapšen i u nepovrat odveden...

Božo, partizanski diverzant, jedan od onih o kojima su pričane legende kao o Gromovniku Iliji, poginuo je u Lici.

A starica je, eto, ostala.

I živi tako tiha, sjećanju okrenuta, na četvrtom katu zatočena u svome bolu.


DRUGI ZAPIS: Bašići iz Mokronoge



Ilinka Bašić
Šestoricu je rodila:

Jovana, da pogine u Livnu 1941;

Branka, da pogine u jednom jurišu drvarskih proletera;

Đuru, da umre teško ranjen u partizanskoj bolnici u Podgrmeču 1943;

Nikolu, da padne na prilazima Drvaru 1943;

Todora, da padne za oslobođenje Beograda 1944;

Špiru, koji je od ratnih rana umro poslije oslobođenja.

Majka tih ratnika, Ilinka Bašić iz sela Mokronoga kod Drvara, navršila je devedeset i osam godina. Kad su joj sinovi odlazili u partizane, bili su već zreli ljudi, svi oženjeni: najmlađi, Đuro, imao je dvadeset i tri, a najstariji, Nikola četrdeset i tri godine. U ratu je poginuo i njen najstariji unuk, Nikolin sin, Đurin vršnjak, Miloš.

Trebala bi, kaže, neprestano obilaziti grobove. Ali ne zna gdje su pokopani njeni sinovi. Zna samo za Špirin grob: njega je poslije rata sama pokopala.

Sa stogodišnjom staricom živi njena snaha - i ona je Ilinka - žena Todorova. Zajedno su othranile četvero Todorove djece, a samo je jedan, Milan, ostao s njima u Mokronogu. Ostali su se rasuli po Jugoslaviji i svijetu ...

Ova majka bez sinova odavno je postala baka i prabaka. Unuke je sve vidjela, i sva im imena znade, ali u imenovanju praunuka se zbunjuje. Žali se:

- Nisam ih sve ni vidjela...

A voljela bi da se okupe, da se svi barem jednom nađu u njenom domu, da ih barem jednom prigrli svojim patničkim rukama: bilo bi kao da grli sinove, koji su rano - i zasvagda - otišli.


TREĆI ZAPIS: Dvanaestoro je rodila a troje živi



Marija Kotar
Osamdeset ljeta živjela je Marija Kotar u seocu Veliki Ban na Banovu brdu, obronku Javorovice, nedaleko Sentjerneja. U Velikom Banu rodila je dvanaestoro djece i podizala ih s mužem, sad već pokojnim Antonom. Dva su rata zajedno proživjeli. I onaj prvi, već zaboravljeni, i ovaj drugi koji nikad neće zaboraviti jer joj je srce ranio otevši joj troje djece. 

Prije dvije godine Marija je napustila staru kuću na Banovu brdu i smjestila se u novoj hiši svog sina Toneta, tek nekoliko kilometara bliže Pleterju - u Drčama.

- Oprostite, ne mogu vas pustiti u stan jer sam zaključana - oglasila se starica, s prozora na katu, u trenutku kad smo zakucali na vrata Tonetove kuće. - Tone je na poslu a snaha je pošla u Novo Mesto. Nadam se da će se brzo vratiti...

Razgovor nismo prekidali iako smo morali vikati da bi se sporazumjeli:

- Imala sam dvanaestoro djece: Francija, Toneta, kod kojeg sam sada, Petera, Jožeta, Martina, Karela, Pepicu, Tončku, Nežku i... Ne mogu se sjetiti. Ah, kako je ružna starost. Sve pozabim (zaboravim - op. p.). Još ih je bilo... Da, Fani, pa Marija i... onda ... još jedan Anton, Tona ...

Od dvanaestoro Marijine djece u životu je samo troje. Šestoro je umrlo a troje je palo u ratu: Martin (Tine), Karel i Nežka ...

Starica nam je pričala kalko su joj djeca poslije osnovnog školovanja pošla na zanat i kako su ubrzo potom stupila u kontakt s naprednom radničkom omladinom. Kad je buknuo rat gotovo svi Kotarjevi postali su partizani, među prvima u tom kraju:

- Karel i Martin bili su snažni momci. Vršnjaci su ih voljeli zbog vedra duha a njih dvoje bili su neobično privrženi jedan drugome. Kad je Martin u maju 1942. pošao u partizane s njim je krenuo i Karel. Godinu i pol dana kasnije neustrašivi mitraljezac Martin Kotar i njegova jedinica ušli su u sastav Tomšičeve brigade dok je Karel postao borac XV slovenske brigade. 

Tada su se razdvojili i više nikad se nisu vidjeli. 

Karel je poginuo u borbi s Nijemcima 21. januara 1944. na Malom Osojniku kod Turjaka, a komandant bataljona, kapetan Martin Kotar pao je mjesec i pol dana kasnije u okršaju s belogardistima u Vrhpolju kod Kamnika (u septembru 1952. proglašen je narodnim herojem - op. p.). Kad su poginuli Martin je imao 22, a Karel - 19 godina.

- Nežka je - nastavlja Marija - bila sitna rasta ali žilava djevojka. Imala je crnu kosu i kao ugalj crne oči. Bila je ilegalka, sekretar SKOJ-a za Gorjance, hrabra kurirka i vješta obavještajka. Jedno vrijeme bila je internirana u Italiji, a potikraj 1943. pala je u ruke belogardistima koji su je zvjerski mučili ne bi li saznali imena partizanskih porodica iz tog kraja. Nije izdala drugove ...


ČETVRTI ZAPIS: Najcrnje novosadsko jutro




Jelena Jovandić
Bio je petak, grad pod snijegom, 23. januar. Godina 1942. Toga je petka Jelena Jovandić, koja uskoro navršava 77 godina, ostala sama, a imala je pet sinova:

Milorad, rođen 22. juna 1914,

Savo, rođen 19. maja 1916,

Pajo, rođen 27. augusta 1918,

Živko, rođen 6. augusta 1922,

Borivoj, rođen 1. februara 1927,

Streljani su u zoru 23. januara 1942.

Živko je bio u prilici da se spasi, ali sve je poduzeo da bude sa svojima. Vlasnik pivovare u kojoj je radio rekao mu je da će nacisti izvršiti zločin:

- Ostani kod mene, ja ću te spasiti - rekao je vlasnik pivovare dvadesetogodišnjem Živku, a mladić, gord, u braću zaljubljen, smrknuo se:

- Trčim kući. Ako preživim, vratit ću se na posao...

Kad je izbio prema rodnoj kući sa Temerinskog puta, njihovu četvrt su nacisti već bili blokirali. Mladić se snašao, izbjegao je stražare i prošuljao se kroz vrtove. Primjetio ga je jedan od susjeda i pozvao ga da se skloni kod njega, ali mladić je odjurio svojima ...

Starica pamti svaki detalj onoga kobnog jutra, svaku riječ svojih sinova, svaku gestu. I kako je Savo govorio:

- Čuješ li, pucaju. To nisu manevri: u ljude pucaju...

I kako joj Milorad, kad su kundacima zalupali na njihova vrata, nije dao da ih otvori:

- Pusti, mama, ja ću ...

I kako je Boro, najmlađi sin, bio još u krevetu, pa su ga onako neodjevena istjerali u snijeg...

Kundacima su udarali mladiće istjerujući ih iz kuće. A majka je vapila:

- Kud moja djeca, tamo ću i ja...

Jedan od nacista je snažno udario staricu i oborio je na kućnom pragu. Čula je još kako petnaestogodišnji Boro zove:

- Ne daj me, mama ...

Kako uvijek iznova zaboli taj sinovljev zov! 

Ubijeni su pred kućom. Pokošeni su istim rafalom.


PETI ZAPIS: Jedina slava majke Jelene



Jelena Srnić
Za Jelenu Srnić malo tko zna u Beogradu, a ona je toliko dobra i vrijedna starica, tako ugodan čovjek, da je zaista divno slušati je kad tihano priča o životu i čovjeku. Ima sedamdeset i sedam godina. 

Privila se uz muža Nikolu (79), koji je nekada u Šapcu bio cijenjeni obućar. Ostali su sami u dvosobnom stanu na prvom katu kuće u Sarajevskoj ulici u Beogradu. Nikola je nedavno doživio prometnu nesreću, pa je gotovo nepokretan. A Jelena, majka, koja je svoju bol liječila pomažući drugima, dvori starinu i krijepi ga pričama da će sve ipak biti dobro kao i prije.

- A, prije, kako li je bilo? Pa, uglavnom dobro. Radili smo i podizali djecu. Nismo imali uvjete da ih školujemo, ali nas je grijala sreća kad bi čuli: to su sinovi poštenog Nikole. Četiri sina smo podigli do puške i sva četvorica padoše...

Zna starica Jelena da je cijena rata velika, da pada dužan i nedužan, da metak ne bira, ali zar je takva svirepa igra slučaja još nekog zadesila?

- Pričali su nam djedovi da treba imati bar po dvoje djece, jer ako se jednome nešto desi, ostaje zamjena. Mi smo voljeli djecu, htjeli smo da ih bude mnogo, izrodismo ih četvoricu, ali...

U oku je opet suza, jer za koji dan će 8. mart, dan kad Jelena nije sama uz Nikolu. Tada joj jedino stignu čestitari, požele joj dobro zdravlje, dug život.

- Kako su poginuli? To me svatko pita, a meni je tužno da o tome govorim. Najstariji Dragutin grafički radnik bio je organizator partizanskog pokreta u Mačvi. Proglašen je narodnim herojem. Momčilo je imao 20 godina i bio je pomoćnik u trgovini. Mića, automehaničar imao je devetnaest godina, a Duško, elektromonter samo sedamnaest.

Jelena je tek poslije rata saznala za smrt mlađa dva sina. Onda se suočila s istinom da osim Nikole koji se vratio iz zarobljeništva nikoga i ništa nema. 

Osnovala je prvo u Beogradu dječje obdanište, čiji je upravnik bila narednih sedamnaest godina. Briga o tuđoj djeci pomogla joj je da ublaži tragiku svoga materinstva.

Obdanište u kome je dugo radila nosi ime "Braće Srnić". Osnovna škola u Koceljevu ime heroja Dragutina.

- Dolaze mi djeca, nastavnici pa i roditelji na razgovor. Pitaju kako sam, da li mi nešto treba. Ne, svega imam. Svega, izuzev svoje djece.

Tekst: Ivan Pakiž, Nada Mihajlović, Stipe Mijić, Dejan Nenin i Mladen Ivanišević (Arena, 1971.)



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate




No comments:

Post a Comment