Ekskluzivno iz New Yorka: Kakva je današnja američka omladina? Kakvi su njeni stavovi? (1968)




Na žalost, mi Amerikanci hranimo svijet oružjem umjesto da šaljemo ekonomsku pomoć. Tu leži ključ naših dosadašnjih neuspjeha. Kada ponovo dođe do državnog udara, prevrata u nekim drugim zemljama s kojima smo usko i prijateljski povezani, mi ćemo se opet naći na krivoj strani

Kakva je današnja američka omladina? Što misli o zbivanjima u svojoj zemlji, u prvom redu o rasnom problemu, o ratu protiv siromaštva, a što o ratu u dalekom Vijetnamu, krizama u susjednoj Latinskoj Americi i drugim dijelovima svijeta? Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, treba najprije reći kakav je svijet današnja Amerika. Kakvi su Amerikanci?


*****



Kada sam prije četiri godine prvi put posjetio ovu zemlju, SAD su ostavljale dojam zemlje jedinstvenih pogleda u odnosu na događaje u svijetu i u zemlji. U to vrijeme, početkom 1964. godine, neposredno nakon atentata na američkog predsjednika Kennedyja, u čitavim Sjedinjenim Državama teško se mogao pronaći čovjek, bez obzira na dob, koji je posumnjao u službenu verziju o Oswaldu Leeu kao atentatoru.

Amerikanci su svi kao jedan vjerovali izvještaju Warrenove komisije, bez obzira na sumnje ostalog svijeta.

Danas, četiri godine nakon toga Amerika pruža drugu sliku.

Prvi put u svojoj novijoj povijesti ova zemlja je otvoreno podvojena. Podvojena zbog unutrašnjih suprotnosti naraslog rasnog problema, rata protiv siromaštva i prijeteće inflacije. Podvojena zbog rata u Vijetnamu, gdje Amerikanci ginu u sve većem broju.

A ta jasna podvojenost američkog naroda nije mimoišla ni američku omladinu.

Kada se spomene popularni pokret "hippiesa" koji su s obala zaljeva San Francisca osvojili svijet, misli se na uživanje droge, bezbrojne prijestupnike, dakle na američku mladež.

Kada se iznose podaci o porastu kriminaliteta u SAD, opet se spominje američka omladina. Ali, to su samo dva loša primjera koji se ponegdje u svijetu identificiraju s američkom omladinom u cjelini.

Međutim, mladi ljudi Amerike s kojima se možete sresti i u Evropi i u SAD, pružaju drugu, mnogo pozitivniju sliku. Oni su u SAD oštro raskinuli s već tradicionalnim američkim izolacionizmom i konzervatizmom što karakterizira gotovo cijele Sjedinjene Države, s izuzetkom većih američkih gradova. 

O svim unutrašnjim i vanjskim pitanjima i problemima zemlje oni govore mnogo otvorenije i odlučnije nego ostali Amerikanci.

Među bijelcima težište borbe protiv rasizma je baš na američkoj omladini. Nije slučajno da su dva sina američkog ministra vanjskih poslova Deana Ruska lideri borbe za rasnu jednakost i da se njegova kćer nedavno udala za Crnca.

U ratu protiv siromaštva koji je pokrenut prije nekoliko godina, poslije objavljivanja podatka da oko 35 milijuna Amerikanaca (od toga većina bijelaca) živi u siromaštvu, opet američka omladina vodi glavnu riječ.

Organizirani u nekoj vrsti dobrovoljačkih grupa, oni obilaze sporna naselja, pružaju pomoć, sudjeluju u opismenjavanju, i to bez ikakve materijalne naknade.

Oni mnogo življe i dinamičnije reagiraju na događaje oko njih, od ostalih Amerikanaca, posebno onih na Srednjem zapadu, gdje interes jednog farmera ne prelazi okvire farme ili susjednog grada.


Stalno sam izložen pritisku FBI-a



Nakon stišanih rasnih nemira od prošle godine, glavna tema je postao rat u Vijetnamu, koji je posljednjih godina više zainteresirao Amerikance jednostavno stoga što plaćaju osjetno veći porez i što njihova djeca ginu u ovoj dalekoj zemlji jugoistočne Azije.

Gotovo bez razlike mladi se Amerikanci protive vijetnamskom ratu. Omladina, posebno studentska, nosilac je vala protesta širom SAD, protiv angažiranja u Vijetnamu. To je tim značajnije ako se zna da se na otvorene protivnike rata u Vijetnamu u SAD vrši snažan direktni ili indirektni pritisak. 

O tome govori i jedna američka TV-emisija u kojoj su dva govornika raspravljala o ulozi i aktivnosti FBI-a.

Jedan od govornika u TV-emisiji bio je mladi kalifornijski advokat i bivši agent ove organizacije a sada autor knjige "Unutar FBI" ("Inside FBI").

Drugi govornik bio je također bivši službenik FBI-a, koji je međutim, branio organizaciju, posebno njenog šefa Hoovera.

Autor knjige napao je Hoovera kao diktatora koji otpušta svakog službenika koji slučajno nosi crvenu kravatu, a FBI kao organizaciju koja vrši pritisak na Amerikance, posebno one koji se otvoreno ne slažu sa službenim stavom Washingtona.

Razgovoru je u studiju prisustvovalo i desetak ljudi koji su imali pravo da postavljaju pitanja. Prvi se za riječ javio 18-godišnji mladić duge brade, koji se obratio govornicima s pitanjem:

- Ja sam jedan od vođa pokreta protiv rata u Vijetnamu. Organiziram demonstracije, skupljam ljude. Stalno sam izložen pritisku FBI-a. Njihovi agenti češće posjećuju mog poslodavca i uvjeravaju ga kako sam ja problematičan tip koji rado stvara gužvu te da je najbolje da me se riješi. 

Ali, imam sreću da je i moj poslodavac protivnik rata u Vijetnamu. Nisam otpušten, kao neki moji prijatelji. Želim vas pitati da li između nekoliko milijuna dosjea o svim istaknutijim građanima naše zemlje postoji u FBI-u i moj dosje koji bi mi kad-tad mogao štetiti?

Odgovor je glasio: Da.

Studenti dvaju najpoznatijih kalifornijskih sveučilišta u Barkleyu i Stanfordu vodili su i još i danas vode niz protesnih akcija protiv rata u Vijetnamu. Na jednom takvom skupu, kojem sam i sam prisustvovao, oni su državnom podsekretaru u State Departmenu Katzenbachu postavili i ovo pitanje:

- Zašto Amerika, kao zemlja koja propagira ideale demokracije, u Vijetnamu podupire kompromitirani režim bez podrške naroda koji je organizirao nazovi-slobodne izbore a zatim pohapsio lidere opozicije? 

Na listi se nalazilo 25 pitanja oštrih poput ovih, što su ih studenti dijelili svim učesnicima razgovora s podsekretarom Katzenbachom, koji studentima najčešće nije dao zadovoljavajuće odgovore.

Prije Katzenbacha na kalifornijskim sveučilištima obreli su se i potpredsjednik SAD Humphrey, koji je bio čak fizički napadnut i podsekretar Bundy. Svi su oni govorili isključivo o Vijetnamu, ali nisu uspjeli da uvjere svoje slušaoce u ispravnost stavova Washingtona.

Nakon demonstracija i protesta u Kaliforniji je došlo do hapšenja većeg broja studenata i otpuštanja profesora na Sveučilištu u Barkleyu.


Ratnik u Vijetnamu ne plaća porez...



- Na žalost, mi Amerikanci hranimo svijet oružjem umjesto da šaljemo ekonomsku pomoć - rekao nam je u razgovoru student iz Stanforda Philip Johnson.- Tu leži ključ naših dosadašnjih neuspjeha. Kada ponovo dođe do državnog udara, prevrata u nekim drugim zemljama s kojima smo usko i prijateljski povezani, mi ćemo se opet naći na krivoj strani.

Na američkom horizontu nema ličnosti koja svojim programom može odgovoriti na zahtjeve i probleme s kojima smo suočeni.

Današnja politika "teksaške administracije" (kako nazivaju ekipu oko predsjednika Johnsona) daleko je od spoznaje na koju su prije nekoliko godina ukazivali bistriji i dalekovidni umovi Amerike.

Rasni problem, toliko aktualan u svim dijelovima SAD, u stvari ne postoji na američkim sveučilištima, s izuzetkom nekoliko gradova na američkom Jugu.

Drugi je problem u tome da još i sad relativno mali broj obojenih građana u Sjedinjenim Državama studira na sveučilištima i visokim školama.

Ali, tu leži i odgovor na pitanje zašto se u Vijetnamu bori u postotku više obojenih građana SAD nego što bi ih trebalo biti u odnosu na njihov broj u domovini. 

Ne pohađaju visoke škole i sveučilišta, pa ranije primaju vojne pozive, dok s druge strane ima mnogo dobrovoljaca, jer osim bolje plaće, ratnik u Vijetnamu ne plaća porez na prihod što prelazi i dvadeset posto.

Koliko djeca visokih funkcionara vašingtonske administracije podržavaju borbu za rasnu jednakost, to se ne bi moglo reći kada je u pitanju vijetnamski rat.

Unuk američkog ambasadora Buckera u Sajgonu odrekao se američkog državljanstva da ne mora služiti vojsku u Vijetnamu.

I među rastućim brojem dezertera, koji nalaze utočište u skandinavskim zemljama i u Francuskoj, sve je više omladine od 18 godina.

Širina pogleda u odnosu na svijet i probleme u zemlji rezultat su toga što američka omladina, i srednjoškolska i studentska, mnogo putuje, posebno u zemlje Evrope i Dalekog istoka.

Ali, rat u Vijetnamu i problemi kod kuće nisu jedina preokupacija omladine u toj zemlji.

Kulturni i sportski život omladine je iznenađujući živ, raznolik, interesantan. Tako reći svako sveučilište ima svoje kazalište, gdje se prikazuje djela studenata, i dramska i mjuzikli. Nivo izvedbe ravan je mnogim profesionalnim kazalištima na Starom kontinentu.

Američki sport postigao je velike uspjehe u svijetu razvijanjem interesa za sport od najmanjih nogu, kroz osnovnu i srednju škole sve do sveučilišta.

Sve to govori da američka omladina nisu samo "hippiesi", prijestupnici, mladići duge kose ili "troublemakeri" u velikim gradovima. Taj mladi svijet se mijenja i protestira na svoj način, reagirajući življe i odlučnije na događaje što ih okružuju.

Napisao: Vilko Težak, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, II 1968.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate