Božidar Bole Stošić, jedan od najpopularnijih TV likova '67: Na malom ekranu zahvaljujući - Čkalji

Decembar 1967: Vjerojatno ste na našem malom ekranu već zapazili lice koje vam se šeretski osmjehuje i kao da pita:

- A zašto danas niste dobre volje?

Ili vam, bez obzira na to što ste odrasli, kaže:

- Djeco, laku noć... !

Pogodili ste. Riječ je o Božidaru Stošiću ili, kako ga popularno zovu - o Boletu. 

Taj beogradski glumac postao je danas jedan od najpopularnijih likova naše televizije.

Statistike govore, kod nas i u svijetu, da televizijske emisije za djecu veoma često gledaju i odrasli. Stoga nije čudo ako akteri dječjih emisija postaju zvijezde koje prihvaća sva TV publika. Upravo je takav slučaj i s Božidarom Stošićem.

- Kako sam došao na televiziju? - Bole se smješkao kao da je pred kamerama. - Znate, to je bio sretan stjecaj okolnosti. Još dok je na programu naše televizije bila prva emisija za najmlađe "Na slovo, na slovo", u njoj je igrao tada već veoma popularni Čkalja. 

Dogodilo se, međutim, da se Čkalja razbolio i nije mogao doći na snimanje. Ekipa se našla u nebranu grožđu. Ja sam tada bio student Akademije za pozoriste, radio, film i televiziju. Te večeri kad Čkalje nije bilo, slučajno sam se zatekao u studiju i netko je od kamermana predložio, naravno, to je bila šala, da ja zamijenim Čkalju. 

Kako obično biva, najbizarnije mogućnosti pretvaraju se u realnost. Meni se doista pružila šansa! Nastupao sam. Samo, nitko nije znao kojim bi me imenom okrstili u emisiji. Tada je onaj kamerman predložio da se zovem Bole i na tome je ostalo.

Boletov radni dan je veoma dinamičan. Počinje u 7 ujutro. U 8 je pokus u dječjem kazalištu "Boško Buha", a svake večeri stalna je obaveza kazališna predstava. Vrijeme između pokusa i priredbi "proguta" televizija. 

- One tri minute za "Laku noć, djeco" na snimanju se ponekad protegnu i na sate. Posao na televiziji tako je organiziran da naprosto uništava slobodno vrijeme, kaže Bole.

★ Radite li spontano ili s planom u džepu, po kalendaru - pitali smo ga.

- Uvijek s planom. To je jedini način da ne zaboravim neku od obaveza. To valjda zamjenjuje tradicionalne čvorove na maramici.

★ Jeste li zadovoljni onim što ste dosad postigli kao glumac?

Nasmijao se:

- Tko bi na to odgovorio "jesam"? To bi značilo da je na kraju. A ja, mislim, tek počinjem raditi. Međutim, kad bih, kako se kaže, na jednu stranu vage stavio sve što sam dosad postigao, gotovo da bih bio spreman i za jedan osmijeh zadovoljstva.


Zoran, Staša i ostali otišli su s malog ekrana...



★ Najveći uspjeh postigli ste u emisiji "Hiljadu zašto". Smeta li vam što je ta emisija ukinuta?

- Nije na meni da određujem, reći ću samo što mislim: to je bila naša najbolja TV emisija. Bila je uvijek ista. Znalo se: djeca pitaju - mi odgovaramo. Možda su upravo dječja pitanja uvijek davala emisiji onu karakterističnu svježinu. 

Svi su se slagali da je emisija uvijek bila zanimljiva. Međutim, ukinuta je. U programske razloge ne želim se miješati. Pitam se samo; zašto onda još uvijek egzistiraju emisije koje su lošije od "Hiljadu zašto" a imaju i duži staž.

Zanimljivo je da je gotovo cijela ekipa "Hiljadu zašto" prve glumačke korake učinila u KUD "Ivo Lola Ribar" u Beogradu. Tamo su počeli Zoran (Radmilović), Staša (Pešić), Bole, Dragan i Duško. Kasnije, kad su završili Akademiju, Zoran, Staša i ostali otišli su s malog ekrana. 

Ostao je jedini Bole u emisiji "Ni crno ni bijelo".

★ Zašto ste napustili Jugoslavensko dramsko pozorište i otišli u dječje kazalište?

- Hm, to se na prvi pogled čini kao nazadovanje, je li? Ali do odluke sam došao nakon sasvim logičnog razmišljanja. "Bole", rekao sam sebi, "sve u svoje vrijeme!" I otišao sam u "Boška Buhu". Djeci se, čini mi se, svidio moj lik.

Djeca su najstroži suci, osobito ako se radi o glumi "na živo", u kazalištu: Najvećim umjetnicima bilo je ponekad teško da osvoje simpatije mališana. Bole kao da ne zna za tu teškoću.

★ Ipak, hoćete li uskoro promijeniti publiku?

- Djeca me redovito gledaju kako tumačim uloge svojih vršnjaka. Uskoro ću u komadu Jurija Oleše "Tri debeljaka" tumačiti ulogu sedamdesetogodišnjaka. Bit će to moj prvi korak s novim likovima i ulogama.

★ Bole, rekli ste da slobodnog vremena gotovo i nemate. Odgovor je odviše stereotipan, a vjerojatno nije ni sasvim tačan. Dakle, što radite u rijetkim slobodnim trenucima?

- Nemojte se smijati: pecam. Obožavam pecanje i za to obično u određeno doba godine planiram nekoliko slobodnih dana.

Razgovor iza kulisa dječjeg kazališta morali smo prekinuti. Počeo je drugi čin. Boleta su zvali na scenu.

Tekst: R. M. (Arena, 1967.)



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate




1 comment:

  1. Neki dan umro! Au...'67...
    Bio mlad i zdrav...šta ti je život!

    ReplyDelete