Ilija Popović u ratu sa Musolinijem: Priča o Crnogorcu koji je 1936. pružio podršku narodu Etiopije (1971)

Prosinac 1971: Kako je Ilija Popović, zvan Bijela Ruža, iz nekadašnje Podgorice, uspio 1936. godine okupiti tri stotine dobrovoljaca spremnih da s oružjem u ruci priskoče u pomoć hrabrom etiopskom narodu koji su napali talijanski fašisti...

Bili su to mučni dani za savjest čovječanstva. 

Musolinijevi (Mussolini) legionari, naoružani mržnjom zbog poraza kod Adue u prvom svjetskom ratu, napali su goloruk narod Etiopije.

Ovaj je, prepušten svojoj sudbini, jer se nitko nije htio zamjeriti agresivnom Musoliniju, bio nemoćan da se brani. 

Etiopski, ili kako se onda govorilo abesinski car Haile Selasije održao je Društvu naroda u Ženevi govor od kojega bi, samo da su mogli, i zidovi bijelog zdanja zaplakali, ali na žalost, nije uspio probuditi savjest najvećeg dijela čovječanstva.

Vijest o tome doprla je i do vlasnika male ćevabdžijske radnje (već odavno pokojnog) Ilije Popovića u Podgorici, današnjem Titogradu. Popović se odmah sjetio svog susreta iz djetinjstva s abesinskim princem negdje u Aziji. 

Ilijino je srce od tog trenutka počelo jače kucati za narod Etiopije. 

U nastupu gnjeva, zbog zločina legionara, Ilija Popović ili Bijela Ruža, kako je volio da ga zovu po nazivu njegove radnje, odlučio je da narodu Etiopije pritekne u pomoć.

Pozvao je sve one koji imaju savjesti, kojima je strano nasilje nad ljudima, koji cijene svoju i tuđu slobodu, da se svrstaju u dobrovoljačke odrede i priteknu u pomoć golorukom narodu Abesinije, Njegova mala ćevabdžijska radnja, stjecište mnogih stanovnika Podgorice, odjednom je postala zborno mjesto onih koji su suosjećali s narodom Abesinije.

U jednom uglu radnje, za stolom kraj prozora, ljudi su se upisivali u dobrovoljačke odrede spremni da polože život na oltar slobode daleke Abesinije. Telegrami i pisma stizali su iz svih krajeva zemlje s imenima onih koji su se odazvali na apel Ilije Popovića. Među njima su bili i radnici koji su u kanjonu Morače gradili cestu i jednom tek probijenom tunelu dali ime napadnute zemlje.

Onima koji su ismijavali tu akciju Bijele Ruže najednom je postalo jasno da prema njemu moraju promijeniti svoj odnos. Mnoge su se savjesti probudile. Na kraju je spisak sadržavao imena 300 dobrovoljaca spremnih da se otisnu od obale Jadrana i krenu u pomoć narodu Abesinije.

To je bio trenutak kad su vlasti, nesklone svakome tko je progresivno mislio, postale svjesne da je njihova akcija za sprečavanje prikupljanja dobrovoljaca zakasnjela. Nikakve prijetnje šefa policije u Podgorici nisu natjerale Iliju Popovića i njegovih 300 momaka da odustanu od pomoći narodu Abesinije. Bio je to težak udarac za režim koji je otvoreno koketirao s Musolinijem i fašizmom.

Dobrovoljci su uputili pismo caru Hailu Selasiju u kojemu su mu pisali da su spremni doći u Abesiniju i zajedno s hrabrim abesinskim narodom, boriti se protiv Musolinijevih horda. 

Na kraju pisma Ilija Popović je cara Haila Selasija podsjetio na njihovo prijateljstvo iz djetinjstva i molio ga da njega i 300 dobrovoljaca primi pod svoju zastavu.

Odgovor, koji je s potpisom cara Haila Selasija ubrzo stigao iz Abesinije bio je, na žalost, negativan. Car je Iliju Popovića obavijestio da on i narod Abesinije visoko cijene prijateljski gest dobrovoljaca, ali da, makar za prvo vrijeme, ne mogu prihvatiti njihovu pomoć, sve dok od prijateljskih zemalja ne dobiju oružje. U pismu se nalazila i careva fotografija s posvetom prijatelju iz djetinjstva.

Mržnja Ilije Popovića prema Musoliniju rasla je sa zločinima koje su činili crnokošuljaši. On i 300 dobrovoljaca odlučili su da čekaju da oružje stigne u Abesiniju.

Da bi dali oduška svojoj mržnji prema nasilnicima u crnim košuljama i dokazali da narod Abesinije nije sam, odlučili su da svoju mržnju pokažu na neobičan način. 

Musoliniju su osobno uputili pismo u kojem su ga obavijestili o svojoj spremnosti da se bore rame uz rame s narodom Abesinije, i o tome da raspolažu s milijun mrtvačkih sanduka namijenjenih njegovim legionarima. Jedan lijes namijenili su njemu!

Pismo Društvu naroda

Jednog od tih, za narod Abesinije teških dana Ilija Popović je u novinama pročitao da je talijanski ministar vanjskih poslova Galeano Cano (Ciano) izjavio da bi za njega bila uvreda kad bi zajedno sa carom Abesinije sjeo za pregovarački sto. Kao velikog prijatelja Etiopije Iliju Popovića je ta bezočna izjava nadmenog Musolinijeva ministra teško pogodila.

- Bilo je to možda naivno, ali ja sam, ne mogavši ostati ravnodušan zbog takvog postupka navodnog grofa, sjeo i Društvu naroda napisao oštro pismo zbog pasivnosti njegovih članova prema Musolinijevim barbarstvima. Smatrao sam, iako sam običan mali čovjek, da moram dići glas protiv zločina Musolinijevih horda i protiv pasivnosti Društva naroda.

Naravno da sam znao da će efekt mog protesta biti ništavan, ali morao sam dati oduška svom ogorčenju, svjestan da zločinima legionara u Abesiniji počinje drama čitavog čovječanstva - pričao je tih dana Ilija Popović.

I bio je, na žalost, u pravu. Njegovo pismo Društvu naroda ostalo je bez odjeka. Musolini je upravo tih dana naredio da se, iako još nije bio izvojevao konačnu pobjedu, čuveni obelisk pobjede u Adis Abebi dopremi u Rim kao najdragocjeniji ratni trofej, dokaz uspješnog revanša za katastrofalni poraz talijanskog oružja u bici kod Adue.

Tih je dana Ilija Popović, svjestan da on i 300 dobrovoljaca neće imati prilike da životom dokazuju svoju solidarnost s narodom Abesinije, ponovo počeo sastavljati dugačke spiskove. Ovoga puta s imenima onih koji su novčanim prilozima željeli pomoći abesinskom narodu. Njegov prilog je iznosio šest zlatnika.

- Ukupno je skupljeno 150 zlatnika, koji su zatim, preko jedne banke u Londonu, upućeni etiopskom ambasadoru u Velikoj Britaniji. Bilo je to najviše što su Ilija Popović i onih 300 dobrovoljaca mogli uraditi za hrabri narod Etiopije, jer je ubrzo zatim Musolini potpuno pokorio tu zemlju i njen narod podvrgao najgroznijem teroru.

Šest godina poslije toga Musolinijevi crnokošuljaši umarširali su u Podgoricu, ali se u njoj nije našao nitko tko bi im odao što je Ilija Popović 1935. godine poduzeo da bi koliko-toliko pomogao Etiopiljanima.

Tome Ilija Popović zahvaljuje što je preživio talijansku okupaciju i dočekao pad i smrt čovjeka kojega je od svih zlih ljudi najviše mrzio.

Napisao: K. Čakić (Arena, 1971.)

Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate