Hajduk, klub koji ima najvjerniju nogometnu publiku "na svitu": A kad padne gol, to se ne da opisati

Svibanj 1971: Osim u Splitu, to se nigdje u Jugoslaviji ne događa. 

Grad se uoči svake značajnije utakmice zapali poput Rio de Janeira u vrijeme karnevalskih dana. 

Povorke ljudi i iskićenih automobila, transparenti, zvona, čegrtaljike, zastave, širene (čak i s brodova) pjesme, plesovi, trube, žabice, golubovi, dimne bombe ... 

Čega sve tu nema! Na prozorima, balkonima, krovovima i okolnim stablima grozdovi navijača.

"Višje te, Ajduče, istok voli nego ća u moru jema soli" - Čitamo na jednom od brojnih transparenata koji strše iznad mase ljudskih tjelesa što se pred sam početak utakmice na istočnoj strani gledališta talasaju poput sazrelog klasja na vjetru.

Komad zelene površine ograđene betonom i žicom kraj drevne, od starosti ugasle plinare, što je izvjestitelji po navici nazivaju stadionom, a Splićani "Ajdukov plac", predstavlja epicentar najtemperamentnije, najstrastvenije i najvjernije nogometne publike "na svitu".

To je svojevrstan fenomen. 

Tu se ljudi tresu, stiskaju zube, čupaju kosu, grizu nokte, plaču, smiju se, vrište, izbezumljuju ... Tu sve vrvi, tu nogometni laik s lica navijača lakoćom može pratiti događaje na obje strane borilišta.

Kad se bijele majice pojave i rastrče po terenu, nastaje delirijum, urnebes. A kad padne gol, to se ne da ni opisati.

"Hajdukovac"! To ime ne znači samo pripadnost jednom klubu, jednoj boji dresa, jednoj složenoj do fanatizma odanoj armiji "bijelih" navijača rasutih po cijelom svijetu. To je pojam sazdan od bezbroj snažnih emocija, koheziono tako čvrstih da ih se ne može razdvojiti.

Kako da se to sve objasni? Valjalo bi početi od 13. februara 1911., "Hajdukova" rođendana, pa do posljednje "fešte", kad se igralište uz staru, ugaslu plinaru i još stariju ali dobrodržeću murvu pretvorilo u šipak, a gledaoci u njegove koštice.

Zato će biti najlbolje da pokušamo napraviti mali mozaik od nasumce uzetih šarenih kamenčića, pa da taj izložak nazovemo "Ajdukovac".

NEDILJA. Splićanin i žena razgovaraju, pa on usput spomenuo kako tekući mjesec ima četiri nedjelje.

- Jema ih pet, pape! - umiješao se sin.

- Kako pet? Oli ne vidiš da na kalendaru jema samo četiri broja u crljeno!

- A ova druga srida?! Oli si zaboravija da "Ajduk" igra u Splitu kontra "Željezničara", jerbo nam je jednu nediju pozobala državna reprezentacija?

- Bravo Stipe, ma kako san ja to bija zaboravija, an? Ola, moja Marjeta, ča jemamo pametno dite!

KORAČNICA. Prije mnogo godina, kad je "Hajduk" tek prohodao, a prve utakmice igrao na bivšem austrougarskom vojnom vježbalištu, podno Marjana u susjedstvu plinare i drvoreda murvi, gledaoci su nosili stolice iz kavane s rive ili iz kuća. Nastup mladića u gaćicama što su dobrano sezale ispod koljena pratili su navijači pjesmom što se pjevala na melodiju koračnice mjesnoga vatrogasnog društva.

" ... Kada sudac nan zazvižđe mi hajdučki srnemo, gol za golom zabijemo i pobjedu nosimo ... !"

Vođa tadašnjih navijača bio je Juti Kaliterna. Njega spominje i navijačka himna što se pjevala na melodiju poznate pučke pjesme "Maro, Maro oš mi biti jubav, živit ćemo kano dva goluba":

" ... A i Juti ispod murve viče bit će goli, višje od po vriće..."

Davno je to bilo, još u vrijeme kad je igralište bilo postavljeno u smjeru istok - zapad, pa su vratari nosili kape s velikim štitnicima, nabijajući ih duboko do obrva.

NA PLAC. E, mnogo se toga promijenilo, a mnogo je toga ostalo isto, i živi danas u gradu nebodera, kao i u doba plinskih svjetiljki i kočija.

- A di'š?

- Gren do barake!

Tako je bilo preko tjedna, znanci, prijatelji, susretali se pa navraćali do barake. Tako i sad kažu stariji Splićani, za njih novo zdanje nije Dom, jednokatna zgrada sa svlačionicama za domaće i goste, dvoranama s foteljama i bojlerima ostala je i dalje baraka u koju navraćaju ne bi li saznali "ko će u nediju igrati livog kalfa"... "je li malom Boljatu pala fibra ..." i uopće " ... ča jema novega oko barake i placa".

Samo naše dobre, stare ili moderne žene nedjeljom ne pitaju muževe "di'š", već su navikle na taj neizmijenjeni popodnevno-nedjeljni obred, pružaju presavijene novine "za sist i ne išporkat se", ili im, nervoznim i zaboravnim, dodaju na izlazu iz stana "lumbrelu" koja ... "ne daj bože, more tribat, jerbo nad Šoltom se vidi oblak, a to je sinjal da bi mogla i past koja kapja kiše".

I ne pitaju, ispraćajući ih na utakmicu, što bi za večeru. Čule su već odavna, u prvim mjesecima braka, odgovor za tada i zauvijek.

- Ne mari, potučemo li, od sriće ću bit sit, a izgubimo li, ondac ... ću se najist beštimji!

Električna rasvjeta na placu unijela je ipak neke promjene. Mladi supruzi ne moraju se svađati sa svojim modernim suprugama i odlaziti s kupanja ... "u najbolju uru popodne". Dođe li nekoj napamet da i ona dođe na večernju ligašku utakmicu, spretni će je muž lako odvratiti od tog nauma. Jer, pored nje ne bi mogao "kad mu dojde" za vikat: 

"Sudaaac, kurbin sine, izgubi ja si očaleee."

KARTOTEKA. U kancelariji za propagandu i članstvo u "vječnom dežurstvu" su Kanta i Žarko.

- Koliko bi moga staviti da "Ajduk" ima navijača?

- Pitaj gospu! Ko to zna, stavi milijune...

- A članova?

- Ovu smo godinu počeli sa trideset iljad, a evo sad smo narasli na trideset i osam iljad i... čekaj malo, evo sad ćeš vidit i čut...

Ušla je neka žena s djevojčicom.

- Radin u Njemačkoj, sutra odlazim. Htjela bih upisati sebe, ćer i još jednog čovika... Za sve troje plaćan unaprid članarinu za deset godina!

Zapisujem imena: Čović Ivka, Slavka, Ivan.

Žarko vodi kartoteku, bez probiranja jedan karton. Pravimo "štih" probu.

- Ma vidi kako san trevija. Evo ti: Milan Živković, Beograd, Rudarski institut. Upisao se 1968.
s napomenom da će svake godine plaćati za nekoliko godina unatrag članarinu sve dok ne stigne do godine svog rođenja ... Već je uplatio petnaest godina "prošlosti".

BEZIMENI. Ušao mlad čovjek u kancelariju. Želi upisati sina u "Hajduka".

- Ime i prezime, molim?

- Prezime Erceg, ime još ne znam!

- As ti miša, a kako?

- Lipo. Rodija se pri ure i odma san doša ga upisat, pa ću poć ženi uzest cvića i poslat jon čestitku... Ostavite prazno di stoji ime, javit ću vam se kad se sa ženom dogovorin!

Žarko je i matičar. Upisuje novorođenčad. A mali Antun Varga iz sela Jarmina kod Osijeka poslao nedavno članarinu za svih svojih trinaest godina života. Mali Željko Nodilo iz Rijeke u desetoj je zaželio da se učlani od rođenja.

Koliko bi takvih mogli nabrojiti!

TRANZISTOR. Došao je iz Bosne u Novi Sad s pratiocem na utakmicu "Hajduka". Kolega koji mi je ovaj slučaj ispričao neće sebi oprostiti što tom mladom čovjeku nije pribilježio ime.

Pokucao je na vrata svlačionice "bilih" i zamolio trenera da se rukuje s igračima. Srdačno i toplo stisnuli su mu ruku.

Utakmica je bila izgubljena. On je igrače sačekao na izlasku s terena i hrabrio ih.

- U sportu je tako, drugovi, dobija se i gubi. Držite se, uz vas smo da patimo i čekamo bolje dane!

Igrači su svom slijepom navijaču kupili tranzistor. Da bude uz njih.

ČESTITKA. Godinama već, svakog 13. februara stigne iz Titograda čestitka "Hajduku" za rođendan. Šalje je studentica Nadežda Pavičević. Još kao dijete otkidala je od skromnog džeparca, odricala se slatkiša ili dviju posjeta kinu da bi platila brzojavku.

"... Nešto sam skupila, nešto mi je otac dao i uplatila sam autobusnu povratnu kartu za Split. Molim drugove iz uprave da mi osiguraju jednu kartu za utakmicu s "Crvenom zvezdom", da mogu kupiti sjedenje..."

Nadeždi je javljeno da je "Hajduk" poziva kao svog dragog gosta. Vratila se kući s najljepšim dojmovima noseći sve moguće značke, publikacije, zastavice i fotografije s potpisima igrača.

MULARIJA. Uz vanjsku ogradu stadiona nalaze se stabla koja svojim krošnjama nadvisuju sve "vidljive prepreke". Redari poštuju nepisano pravilo "ko je na cablu ne smiš ga istirat". 

Lukavi, vragoljasti mališani iz Velog Varoša uveli su sistem "dežuranja" prije velikih utakmica. Navečer osvoje stablo, smjenjuju se na dežurstvu i na najpovoljnijim strateškim položajima na onom mjestu gdje se iz debla račvaju grane. Nekoliko sati prije početaka utakmice "pretplatnici" zauzmu svoja mjesta i "s visoka gledaju" na svoje vršnjake koji im ozdo dobacuju: "Jema li još mista za mene, ja sam lagahan, nimam ni trideset kili"!

Ozgo im dobacuju: "Sve su grane zauzete, a ove najtanje ne moredu primiti ni pet kili."

ZEMLJOPIS. Novska, Pančevo, Čačak, Leupheim, Kosovska Mitrovica, Koper, Maribor, Trbovlje, Srebrnjak, Jelsa, Teslić, Kumanovo, Los Angeles, Perth, Vrpolje, Orlovac, Waterloo, Surdulica, Bosanski Novi, Sidney, Ajdovščina, Stanišić, Stara Pazova, Zelina, Kirolberg ...

To je tek nekoliko redaka iz velikog spiska mjesta sa svih kontinenata iz kojih danomice stižu pisma, narudžbe, pitanja, ohrabrenja, čestitke, izvještaji s održane skupštine. Stotine pisama stiže mjesečno na adresu klupske kancelarije i svako pismo dobije odgovor. Ponekad posižu ljudi koji "drže vezu sa
zemljom i svitom" za knjigom u kojoj pošta evidentira sva naselja da bi otkrili nekom nepoznatom selu bližu adresu.

Više od 250 mjesta u zemlji i u inozemstvu ima povjerenika ili organizirano Društvo prijatelja "Hajduka".

A brzojavi stižu s naznakom "negdje na Pacifiku", "na putu iz Adena u Singapur", "na ruti Antwerpen - New York" onda se zna i bez potpisa da su to kablogrami s naših brodova.

" ... Ka šta se ne more zamislit da ima broda bez bile kuvarske bluze, tako se ne more zamislit ni broda bez tvojih vjernih, bilih navijača..." pisao je kormilar Mile Sorić s jednog našeg tankera.

Kad je nakon jedne pobjede stigao brzojav koji je potpisao navijač što se predstavio kao "podmorničar", jedan je član uprave duhovito primijetio:

- Svudir jema naših, pod zemljom, u ariji, pod morem ... još nas jedino nima na Misecu!

ISTOK. Posljednji kamenčić u ovom skromnom navijačkom mozaiku "Ajduka" predstavlja njegova najvjernija publika s istočnog stajanja. To su oni što u pravom smislu riječi odolijevaju "vjetrovima, kiši i ljetnim pripekama". 

Najgrlatiji, najžešći, najnakloniji, ali i najstroži. Njihova je deviza: "Ko pod bilim dresom nima hajdučkog srca - neka iz bile momčadi vrca."

Dobar dio "istoka" ostaje vjeran toj svojoj strateško-navijačkoj poziciji i nakon toga što mu budžet dopusti da za malu razliku u novcu preseli na nešto skuplji "zapad". Navikli se, sprijateljili se, stvorili klape i čini im se da s drugog mjesta, pa čak i s tribina, "ni oni pravi gušt gledat utakmicu".

"Više te, Ajduče, istok voli - nego ča u moru jema soli"!

Napisao: Frane Jurić (Start, 1971.)


Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate





No comments:

Post a Comment