Bio
je lojalni pratilac svih mojih kazališnih problema" - izjavila
je pre pet godina Bela Krleža, čiji se život završio aprila ove
godine...
Sa
životne pozornice tiho je sišla Bela Krleža, velika umetnica i
jedna od najznačajnijih jugoslovenskih glumica novijeg datuma.
Nakon
kraće bolesti umrla je u Zagrebu 23. aprila u 85. godini života. Za
sobom je, u jugoslovenskoj pozorišnoj umetnosti ostavila duboke
tragove.
Bila
je veran pratilac Miroslava Krleže kroz ceo život i sledila ga je
na sceni, na kojoj je debitovala kao njegova barunica Kasteli u
"Gospodi Glembajevima" davne 1929. godine.
Zatim su se
ređale Melita i Klara u "Ledi", Madlen Petrovna i Laura u
"Agoniji", Klara Anita u "Areteju"...
Kao legenda
ušla je u pozorišnu istoriju i ostala pojam kako treba igrati
Krležine žene. Prisećajući se jednom, svog prvog nastupa na
daskama dok je bila Bela Kangrga, učenica Više pedagoške škole i
student klavira na zagrebačkom konzervatoriju, rekla je:
- Praizvedba "Gospode Glembajevih" bila je u februaru 1929.
godine. Dan koji nikad neću zaboraviti. Noć hladna, zvjezdana i
snježna. I prvi put u garderobi: gospođa Krleža neka izvoli na
scenu! Prvi puta u životu.
A kako se zapravo i može opisati ta
luda, velika noć prvog izlaska na pozornicu ?! Sjećam se suzdržanog
nemira redatelja Verlija, stalno nešto užurbanog Ljube Babića kao
scenografa, otmjenog Ive Badalića kao Ignjata, neodoljivog Dujšina
kao Leona, nekako eterične i prozračne Božene Kraljeve kao
Angelike, dramatski naglašenog Mate Grkovića kao Titusa
Andronikusa, bravuroznog Strahinje Petrovića kao Pube, izvrsnog
Viktora Beka, Hinka Nučića i Rudolfa Kukića.
Imala sam sreću biti
barunica Kasteli u zaista elitnom glumačkom društvu.
Prihvaćam, dolazim sutra u Beograd
Negde
u gledalištu sedeo je Krleža. Gde, Bela to nije znala. Kasnije je
pričala u svojim, retkim intervjuima:
- U
gledalištu mrak. I u svim uglovima tog mraka postoje neke oči koje
sjaju i za njih se igra... Krleža je mogao biti svuda. I kasnije, na
predstavama, nisam znala u kojem je dijelu gledališta i da li je
uopće u gledalištu. Ali uvijek sam ga osjećala... Tako to mora
biti!
Iste
1929. godine, ali u maju, Gavela je dramatičnim glasom pozvao Belu
da hitno doputuje u Beograd i zameni obolelu Zlatu Markovac i tako
spase premijeru u Narodnom pozorištu.
- Krleža nije reagirao. Znao je da je to
trenutak samo moje odluke. Grozničavo sam odgovorila: prihvaćam,
dolazim sutra u Beograd. Bila sam prisno i prijateljski primljena,
kao i kasnije, u cijelom nizu beogradskih repriza "Gospode
Glembajevih" u također izvrsnom glumačkom sastavu.
Nenadmašni
Raša Plaović, "stari gospodin" Gavrilović, Dara
Milošević sa zaista Holbajnskim rukama prozračne ljepote, otmjeni
Gosić, briljantni Zlatković... i najzad, Đura Marinković kao
sluga sa zadnjom replikom: "Gospon doktor, zaklali su barunicu!"
Većina tih dragih ljudi iz mog zagrebačkog i beogradskog debija,
koji su igrali mnogo i mnogo puta "Glembajeve" više ne
žive, kao ni oni koji su ih gledali i pisali o njima. Spustimo za
njih zastavu na pola koplja, položimo cvijet na njihove humke uz
zadnji aplauz - rekla je Bela Krleža prije nekoliko godina velikom
poštovaocu svoje umetnosti, novinaru Jozi Puljizeviću.
Život
Bele s bardom literature Miroslavom Krležom uvek je pobuđivao
znatiželju. Kad je pre pet godina dala jedan od svojih poslednjih
velikih intervjua, rekla je:
- Krleža i ja znamo se od djetinjstva. Rasli smo u istoj ulici.
Zajedno smo podijelili jedan cijeli život. Zajednički proživljavamo
sve prilike i neprilike oko teatra i literature. On je godinama
bilo lojalni pratilac svih mojih kazalištnih problema. Igrala sam u
svim njegovim dramama, sve njegove figure od "Glembajevih"
do "Areteja".
Iskoristila je priliku i povukla se iz Talijina hrama
I u
komediografskom repertoaru Bela je postigla vrhunske domete.
Diskretno
je karikirala Nušićeve malograđanke, Natu u "Gospođi
ministarki", Spasićku u "Uježu", Spirinicu u
"Narodnom poslaniku", Dragu u "Dr", a napose
Sarku u "Pokojniku".
Kao karakterna komičarka potvrdila se
u Molijerovim klasičnim komedijama. Na pozornici, bila je i velika
žena-patnica kao što su uloge Kristine u Ibzenovoj "Nori",
Anisje u Tolstojevoj "Moći tmine" i Ane u "Na dnu"
Gorkoga.
Za Belu su govorili da je "glumica izuzetnog rafinmana,
superiorna, bogate ženstvenosti, autentična, velika u ulozi
fatalnih žena".
Kad se 1966. godine renoviralo Hrvatsko narodno
kazalište, iskoristila je priliku i povukla se iz Talijina hrama
tiho i nečujno.
Rekla je suprugu:
"Miroslave, odoh i ne vraćam
se više".
Svojom ljudskom i glumačkom merom zaključila je da
je trideset sedam godina rada sasvim dovoljno za jednog glumca.
Nije
se povukla iz javnosti. Dolazila je na predstave HNK i u druge
teatre, na izložbe...
Pisala je ponekad o glumcima, znala ih
pohvaliti, stimulisati i dati im savet. Jednom je, povodom jedne
predstave napisala:
"Bili su glumci..."
- Da,
a to je ono najljepše i najtužnije, jer kako da se zaborave
najljepši i najtužniji trenuci jednog života?
Pripremio:
Željko Slunjski (Nada, 1981.)
Rekli su o Beli Krleža
Cata
Dujšin-Ribar, slikar:
Prijateljevale smo iz vremena dok još nije bila Krležina supruga.
Slagale smo se i voljele. Kasnije, kad je debitirala, igrala je s
mojim prvim suprugom Dubravkom Dujšinom. Hvalio ju je. Bila je vrsna
karakterna glumica i tu je bila skrivena njena glumačka snaga.
Ervina
Dragman, glumačka prvakinja HNK u penziji:
S
Belom sam igrala u mnogo predstava i dakako, Krležinom repertoaru.
Imale smo isto društvo i svake se srijede sastajale u hotelu
"Palas". Bila je uvijek vedra; vesela, nasmijana i puna
života. Ako smo na drugarski susret i kavu došle s kakvim
problemom, Bela nas je uvijek znala utješiti i oraspoložiti.
Neizmjerno smo je voljeli i cijenili kao izuzetnu ženu i ličnost.
Mira
Župan, prvakinja Drame HNK:
S
Belom imam samo dobra iskustva i kao s čovjekom i kao s glumicom.
Upoznala sam je početkom rata. Kasnije, kad sam ja glumački
stasala, zajedno smo igrale u "Zanatu gospođe Vorn" i u
"Gospodi Glembajevima". Ja Angeliku, Bela barunicu Kasteli.
Bila je izuzetna glumica, najbolja naša "glembajevka".
Kad
sam nedavno slavila jubilej, poklonila mi je veliki buket cvijeća i
zlatnik s likom druga Tita. Uz to i jedno pismo s tekstom:
"Draga
naša Mira, velika ti hvala za sve tvoje nezaboravne, divne kreacije.
U starom prijateljstvu, zagrljaju, stisak ruke, Bela i Miroslav
Krleža".
Veliko srce glumačko i ljudsko!
