Miroslav Radojčić, legenda YU žurnalizma '88: Najtužnija priča - tragedija Manchester Uniteda '58...

Srpanj 1988: "Novinarski je život oduvjek u sebi nosio onu čudesnu romantiku prolaznosti i umiranja... " Davno je još Miroslav Radojčić u ovih nekoliko riječi sažeo čitavu malu filozofiju jedne profesije. A minulog utorka, dok smo sjedili u hladovini njegove "Madere" dodao je sjetno:

- Novinarski se tekst ujutro rađa, a uvečer umire. Poput cvijeta. I kad danas pomislim na tekstove koje sam pisao kroz sve ove godine, čine mi se kao neka davno izgubljena djeca, daleka i razasuta tko zna gdje.

Gotovo pet desetljeća proveo je Radojčić u žrvnju profesije čija se prolaznost, kako kaže, doima poput neke ukletosti, dok stalna prisutnost stvara tek iluziju besmrtnosti. Pet desetljeća neprekidno razapet između bjeline čistog papira, rokova i telefona.

- Katkada mi se činilo da je to bolnije od Kristova razapeća! Izgleda mi ponekad da mi je pola života proteklo u rvanju s praznim papirom, na telefonu i u avionu.

Iluzorno je i pokušavati u nekoliko redaka sažeti njegov život i sve ono o čemu je pisao i izvještavao s lica mjesta. Uspomene naviru, žive u njemu. Neizbrisivo. Sjećanja na ona paklena 72 sata nakon što je ubijen John F. Kennedy, a potom i Lee Oswald, tri dana što proletješe u neprekidnoj jurnjavi između televizora i telefona u danonoćnom slanju izvještaja za pet jugoslavenskih redakcija. 

Nezaboravni su i dani strepnje Sueske krize, pa ona stravična 24 sata Kubanske krize kad se čitav New York pretvorio u gotovo mrtav grad iščekujući kataklizmu. 

Kako zaboraviti 1953. i stravične trenutke ustanka u Istočnom Berlinu kada te u sekundi mogao bespovratno progutati mrak...?

Od sportskih događaja spominje onu famoznu utakmicu Engleska - Jugoslavija 1951. kad je naš tim rezultatom 2:2 priredio senzaciju kao prva momčad koja je neporažena napustila englesku travu (junak utakmice bio je Beara!). 

Za jugoslavenske je slušaoce, putem radio Londona, prenosio onu krvavu utakmicu olimpijskog vaterpolo turnira u Melbourneu 1956, Mađarska - SSSR, neposredno po sovjetskom ulasku u Mađarsku, dok je predsjednik Mađarske vlade vapio "Pomozite nam, pomozite!", a krv doslovce plivala i u crveno bojila zapjenjenu vodu. 

Pratio je i onaj prvi meč Claya i Listona, gledao uživo kako "brbljivac iz Louisvillea" plazi jezik gorostasnom "tatici" i sa 20 godina uzlijeće među zvijezde.

Impresivna je i šarolika galerija likova koje je upoznao i sretao na svim meridijanima Globusa. Kad govori o političarima običava reći kako ga se Churchill dojmio kao najvještiji, Nehru najumniji, De Gaulle najdostojanstveniji, Hruščov najdomišljatiji, a Kennedy najšarmantniji. 

Prisjećajući se susreta s estradnim zvijezdama pripomenut će kako ga je legendarni Louis Armstrong dočekao potpuno gol i počastio kajganom, pamti Shirley McLaine kao damu izuzetne inteligencije, susretao je Nata King Colea i Raya Sugar Leonarda ("tog nenadmašnog plesača ringa"), a u kući naše košarkašice Ljubice Otašević ljepotice iz slavne generacije Cipruševe, Barage, Kalaševićeve... susreo je Caryja Granta i zamalo se potukao s Marlonom Brandom. Zbog čega? Svog oštrog jezika, jedne izjave i Brandove nadmenosti ponajviše.

Prateći godinama vrhunski sport i njegove zvijezde izbliza, stvorio je o njihovom životu posebno mišljenje.

- Pitam se, vrijedi li zbog svih onih para toliko trenirati i praktički se odreći svih životnih užitaka tokom deset najljepših godina života? Kako mi je simpatična bila mala Gabriela Sabatini kad je poslije poraza u Wimbledonu odahnula: "Sad konačno mogu kući..." 

Što uopće vrijedi sva ta jurnjava, to neprekidno pakovanje kofera i mijenjanje hotela? A o nekim drugim nakaradnostima da i ne govorim. O privatnom životu koji ne postoji, o intimnostima u koje svatko tura svoj nos, o primitivizmu sredine i novinara koji sve to prate željni uvijek novih i novih senzacija i pikanterija.

Pa i to što se događa oko Bobe i Brene, što je to nego primitivizam?! Najednom je naciji važnije da li je Brena u drugom stanju nego da li će Bobo osvojiti Wimbledon! Zašto uvijek zabadamo nos u tuđe živote?

Pogledajte što se događa Mikeu Tysonu? Ženu mu maltretiraju, telefonski nazivaju, izluđuju optužbama kako je bivša kurva, novine o tome pišu, a ljudi se naslađuju. Da je Tyson neki običan
mali čovjek nikoga ne bi bilo briga je li mu žena kurva ili nije, ali javni život okrutno traži svoje žrtve...

Inače, uvjerava me da o boksu nikad nije volio pisati, jer ne podnosi brutalnost ringa. Žao mu je, kaže, kad čovjek čovjeka udara, užasna su mu bila ona dva surova meča Ingemara Johanssona i Floyda Pattersona. Mnogo više su ga privlačile sudbine ljudi, boksača, njihove životne priče.

Gene Kelly, na odmoru u Beogradu i slavni bokser Ingemar Johansson (1961)   

Koliko je samo ljudskosti i tuge istovremeno u storiji o legendarnom Joe Louisu, strahovitom "crnom bombarderu" i Maxu Schmelingu, "arijevskom nadčovjeku". Kada je već davno minulo vrijeme njihovih sudara, kada je Schmeling već bio uspješan i bogat poslovni čovjek, a Louis se gušio u bijedi, bolesti i siromaštvu, Nijemac ga je posjetio i ostavio njegovoj ženi desetak tisuća dolara.




Pričajući o tome, na trenutak je zašutio, a u očima mu se pojaviše suze. I reče sasvim tiho, kao da se ispričava:

- Vidite, mene ova priča uvijek iznova dirne... Eto, i to je sport. Kako jadne katkada mogu biti sudbine zvijezda. Pogledajte što je Parkinsonova bolest učinila od Alija. Ne, nije mu to od boksa, taj čovjek u čitavnoj karijeri nije primio poštenog udarca. Na žalost, sport je kao i život. Ako imate sreću odletite uvis, ako nemate padate u ponor...

Ipak, najtužnija priča koju će Miroslav Radojčić ispričati, tragična je epizoda nogometaša Manchester Uniteda nakon one, njihove posljednje utakmice, u Beogradu protiv Crvene zvezde.

- Rastanak je bio divan. Pamtim banket u "Mažestiku", još mi je u sjećanju "Marš toreadora" i sladoled u plamenu, pa nezaboravna noć u Skadarliji. I ujutro oproštaj, stisak ruke i spontani poziv da pođem s njima na Otok. Međutim, zaboravljam pasoš, jurim kući po njega, ali kasnim. Avion je već poletio... prema katastrofi i smrti. Neizrecivo je tužno bilo toga popodneva pisati nekrolog onim istim mladićima, Colmanu, Tayloru, Greggu, Edwardsu... s kojima sam tek nekoliko sati ranije sjedio, pjevao i veselio se.





Sa najmanje dva tuceta Wimbledona, Miroslav Radojčić je jedan od rekordera velike predstave All England Cluba. Svoj je prvi Wimbledon doživio još davne 1951, neposredno nakon što je (ne svojom voljom!) bez znanja engleskog jezika poslan za dopisnika u zemlju u kojoj, rekoše mu, kiša pada svaki dan, a magla svaki treći dan, u kojoj su žene hladne, a ono što se piše Šopenhauer, čita se Šekspir (!)

Danas na "Centre Courtu" ima svoje počasno mjesto (H 26) s kojeg podjednako dobro može promatrati sva zbivanja na terenu i usput zavirivati što rade vojvoda i vojvotkinja od Kenta u kraljevskoj loži, a to je izuzetna čast, ako se zna da je u Wimbledon teže ući nego u britanski parlament. 

A što se ovog prvog Wimbledona tiče, sjeća se dobro tih romantičnih vremena kad je lob smatran nepristojnim udarcem, kad su Mađar Joszef Ashboth i Nijemac Gotfried von Kram nastupali u dugim bijelim hlačama, a novinari zadivljeno pisali o zlatom obrubljenim gaćicama zamamne Gassi Moran ili o vampu poput Carroll Fageros s Floride.

- Možda griješim, ali čini mi se da danas više nema takvih ljepotica. Eto, Sabatini i ... više nijedna.




Kad sam ga zapitao za najupečatljiviju izjavu koju pamti iz Wimbledona, odlučio se za one dvije riječi kojima je stari wimbledonski pobjednik Jan Kodeš, komentatoru Čehoslovačke televizije (neslužbeno) stručno objasnio suštinu Mečirovog poraza protiv Edberga u polufinalu:

- Usr'o se!

Miroslav Radojčić u mirovini je dvije godine i poput mnogih umirovljenih novinara piše više nego što je pisao dok je - radio. Jos uvijek ustaje oko osam, čita novine do pola jedanaest, a zatim seli u "Posljednju šansu", onu poznatu kafanu u kojoj je noću urnebes, a danju blaženi mir. 

Poslije će preseliti u "Maderu" i pod gustim krošnjama njezine bašte pripomenuti da bi "svaki čovjek trebao da ima svoju kafanu i svoj stol..."

Kaže osim toga kako nikada nije imao smisla za onu novčanu stranu života, stanuje u stanu kojeg nije kupio, nema ni automobil ni vikendicu na moru, a najljepše što ima u životu su brojni prijatelji. Uz ponekog neprijatelja, najčešće iz vlastite profesije. ("Novinarska se zavist po svom beskraju može mjeriti samo s onom - glumačkom!")

Zdravlje mu je, kaže, sasvim dobro. Za onako lud život kakav je proživio, zapravo sjajno.

- Pijem umjereno. Mislim, umjereno prema našim novinarskim kriterijima.

U Americi mu još davno izvadiše pola stomaka. Srušio se jednog dana nasred ulice i tek tada shvatio da ima čir.

Srce ga toliko ne brine, infarkta se ne boji, mada podsjeća kako svaka Skupština novinara Srbije počinje čitanjem imena onih što su u međuvremenu umrli ili bili pogođeni infarktom. 

Nikada neće zaboraviti onu crnu sezonu kad su u trouglu "Politika" - Radio - Televizija, radijusu od jedva 500 metara, zabilježena 82 infarkta.

- To je cijena novinarstva...

Cijena koja se prije ili kasnije plaća za duge godine neprekidnog stvaralačkog napora, u onom vječnom raspeću između bijelog papira i telefona što čeka.

- Koliko sam puta kilometre prohodao u svojoj sobi prije nego li sam sjeo da pišem. A i tada, kad se čini da sve ide lako, najbolje se i najljepše misli rađaju u naporu, rađaju se poput djeteta, u nekoj boli što izvire iz stomaka.

Još je i Hemingway spominjao onog čuvenog američkog sportskog novinara Ala Smitha, kojemu jednom prilikom rekoše: "Čovječe, kako vi s lakoćom pišete...!" A ovaj im odgovori: "Da, da, pišem s lakoćom... treba samo otvoriti venu da krv poteče..."

Tekst i snimak: Vlatko Mišković, članak sačuvao i donirao: Zoran Golušin (Sprint, 1988.)


Na svjetskom košarkaškom prvenstvu u Manili, na kome su trijumfirati naši košarkaši priđe mi jedan mali Filipinac i pita: "Kolika je Jugoslavija, da li je velika kao SAD ili SSSR?" Kad sam mu objasnio da je to mala zemlja, da nije veća ni od jednog medu 7.000 filipinskih otoka, njegovo se lice ozarilo: "Znači, mi mali također možemo biti - veliki!"




Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate