Zenica, najveća jugoslovenska željezara '79: Sećanje na vreme udarništva i neviđenog entuzijazma

April 1979: Brojne objekte prve faze Željezare gradilo je pola miliona neimara iz svih krajeva naše zemlje ... Udarništvo, neviđeni zanos i entuzijazam glavna obilježja vremena izgradnje Zenice ... Kako su dolazili i ostajali ljudi prihvatajući Zenicu kao da su u njoj rođeni ...

Vrijeme prošlo jednog grada. Zenice. Vrijeme udarnika, radnih pobjeda i rekorda onda kada se gradila najveća jugoslovenska željezara. Ti dani i godine su poput kakve lijepe, prelijepe knjige, čije stranice možete bezbroj puta listati i čitati i nikada vam neće biti dosadno.

Četrdeset sedma, osma, deveta, pedeseta... I godine iza njih. Velika bitka za Željezaru i Zenicu. Jugoslavija u Zenici. Pola miliona graditelja iz svih krajeva zemlje. Milion graditeljskih ruku! Drug do druga, imeni i bezimeni heroji rada.

Ratom porušena i izmučena zemlja gvožđe i čelik traži. Tone i tone, što više... Poslije Zenice trebalo je graditi druge naše Zenice.

O tom neviđenom zanosu kazuje i podatak da je, recimo 1947. godine u Željezari proglašeno gotovo 2.500 udarnika, među kojima je bilo i onih čije je ime u liste udarnika upisano i po 25 puta!

U jednom već požutjelom dokumentu koji govori o stasanju zeničkog metalurškog džina zapisano je i ovo:

"Graditelji Zenice - članovi omladinskih i frontovskih brigada, pripadnici JNA, građevinski radnici, monteri, bravari, instalateri, elektromonteri, tehničari i inženjeri iskopali su i nasuli više od 4,6 miliona kubnih metara zemlje i ugradili 480.000 kubnih metara betona, na što su utrošili 17.500 tona čelične armature i 11.700 vagona cementa. Oni su, istovremeno, montirali preko 100.000 tona čeličnih konstrukcija i mašinskih postrojenja, ugradili 70.000 tona vatrostalnog materijala, izgradili 87 kilometara željezničkih pruga sa 384 skretnice, 10 kilometara puteva, pet privremenih drvenih mostova preko Bosne... Ugrađeno je, isto tako, i 50 kilometara kablova, 30 miliona komada opeke, a u isporuci opreme i radovima od 1948. do 1958. godine učestvovala su 184 domaća i inostrana preduzeća..."

Rasla je Željezara. Brzo. Hroničar bilježi datume za istoriju.

Dvadeset i peti septembar 1954. godine: potpaljena je prva visoka peć. Godinu dana kasnije 29. novembra nova radost metalurga: iz druge visoke peći potekla je užarena rijeka gvožđa.

Zatim, dolazi dan koji se pamti. Dvanaesti oktobar 1958. Kreće i treća visoka peć... Nju je potpalio drug Tito i tako, na simboličan način, označio završetak prve faze izgradnje Željezare.

Veličanstven miting. Titove riječi sluša više od 100.000 ljudi. Predsjednik Tito je tog nezaboravnog dvanaestog oktobra rekao:

"Graditelji ovog preduzeća su narodi čitave Jugoslavije. U njegovoj izgradnji učestvovala su mnogobrojna preduzeća iz naše lijepe zemlje, a isto tako i omladinske brigade i pripadnici naše Narodne armije. Prema tome, ovo što je ovdje izgrađeno predstavlja rezultat zajedničkih napora svih naših naroda, a u prvom redu, razumije se, samog naroda Bosne i Hercegovine. Kada govorimo o jednom objektu ovakvog karaktera, ili o jednoj velikoj fabrici uopšte, razumije se da ne možemo govoriti samo o kilogramima čelika ili čega drugog, što se u njima proizvodi, već moramo uvijek gledati i na to kako se u takvim fabrikama izgrađuju naši socijalistički građani, naši radni ljudi, koji moraju biti svjesni svoje uloge, svoga značaja i svoje odgovornosti. I u tom pogledu ovaj veliki metalurški kombinat Narodne Republike Bosne i Hercegovine ima veliku ulogu. Jer, ovdje dolaze ljudi sa sela, među kojima ima i takvih koji do rata nisu ni znali šta je to fabrika. Ti ljudi su nekada sasma drukčije izgledali nego što vi danas izgledate. Oni su došli ili sada iz sela dolaze ovdje da postanu radnici i da svojim stvaralačkim sposobnostima doprinose izgradnji čitave naše zemlje. Ja kažem čitave zemlje zbog toga što smatram da ovaj objekat ima ogromnu važnost za našu dalju industrijalizaciju i za dalju izgradnju naše zemlje uopšte...".

Čudna, magična moć

Nije stala Zenica. Htjela je i više. Do milion tona čelika godišnje do dva i po, koliko je njen krajnji domet. Opet je postala gradilište, jedno od najvećih u Evropi. Riječ je o drugoj fazi, onoj u koju se ulaže oko 15 milijardi dinara (novih, naravno). Cilj nije daleko. Preostalo je da se još podigne peta koksna baterija i - biće potpuno zaokružen proizvodni proces.

Zeničko graditeljsko doba odnedavno nam pokazuje i televizija, u dokumentarnoj storiji pod naslovom "Zenica između dva kolosijeka". Podsjeća nas ona na doba čije su godine u neimarskom entuzijazmu pretvarane u mjesece i dane, televizijske kamere su pronašle ljude, svjedoke one Željezare i Zenice, pa nam ti svjedoci pričaju istinu o Željezari i Zenici, sebi, o našoj socijalističkoj, jugoslovenskoj stvarnosti, sazdanoj od čelične volje i želje da se ima ono što se imalo nije i da se u zajedništvu stvaraju vrijednost koje samo čovjek može da stvori.

Dolazili su ovdje, u Zenicu, ljudi iz cijele Jugolavije. Dolazili i ostajali. Svi su Jugosloveni, i pripadnici svojih nacija, i Zeničani, istovremeno.

Kažu da ovaj grad ima neku čudnu, magičnu moć. Ko god u njega dođe misli da će se u njemu kratko zadržati, a ostaje sve dok mu život traje. Neke od njih posjetio je i reporter VEN-a, s namjerom da sjećanjima, bar detaljem i bar u novinskoj priči, vrate godine u kojima se rađala sadašnjost Željezare i Zenice.

Planska raspodjela kadrova

Alojz Derling

Alojz Derling, visokokvalifikovani vatrostalni zidar, poznati i cijenjeni privrednik (dobitnik Nagrade AVNOJ-a) i pronalazač, sada penzioner, priča:

- Pročitao sam u novinama da će se u dolini rijeke Bosne graditi željezara kapaciteta milion tona čelika godišnje. Nisam ni pomišljao da ću i ja biti jedan od njenih graditelja. U februaru 1947. dobio sam dekret od Ministarstva teške industrije po kojem se "privremeno stavljam na raspolaganje Zenici". 

Tako je to onda bilo: ideš kuda te odrede... Došao sam u Zenicu, primio dužnost poslovođe zidara, a naš zadatak je bio da podignemo Simens Martinovu peć, prvu izgrađenu našim, jugoslovenskim snagama.

Zenica je imala pet-šest diplomiranih inženjera, u Željezari se proizvodilo 90.000 tona čelika godišnje... Uspješno smo obavili posao. Vratio sam se u Jesenice, uvjeren da sam svoje odužio. Ali, kod kuće me je čekao novi dekret: premješten sam u Zenicu za stalno! To se zvalo planska raspodjela kadrova.

Taj način mi se nekako nije svidio; otišao sam pravo u Beograd, Francu Leskošeku Luki, tadašnjem ministru teške industrije. Ljutio sam se zbog toga što me niko nije ni pitao da li želim da radim u Zenici. A on mi samo odbrusi:

"Niko te neće ni pitati. Potrebe su takve i moraš u Zenicu. Uostalom, tamo imaš dva mjesta, pa biraj".

Pitao sam ministra koja su to dva mjesta, a on se smješka, pa kaže: "Jedno je u Željezari, a drugo u

Kazneno-popravnom domu".

Vidim da je drug Luka postao pravi ministar. Šta se tu može...

Pravo da napustim Zenicu stekao sam tek kada je uvedeno radničko samoupravljanje, kada je prestalo dirigovanje iz ministarstva. Nisam otišao. Već mi je u Željezari bilo lijepo, ubijedio sam u to i ženu, koja je sa djecom, odvojena od mene šest godina, živjela u Sloveniji. Ostali smo...

Kakve li smo samo majstore imali! Milorad Studić, zvani "Doktor", mogao je sve, pa Ante Marković, Miro Ceranić, Mensur Serdarević, Ivica Branić, Pero Kovačević, Drago Zovko... Udarnici!

E, kakvi su nam bili analfabetski kursevi! I ja sam predavao na njima, iako nisam dobro znao srpskohrvatski. Bolje išta - nego ništa! Da vam ne pričam o proizvodnim takmičenjima... To je trebalo doživjeti, vidjeti...

Zvala je Zenica

Milan Karanović

Milan Karanović, Krajišnik, rodom iz Krnjeuše kod Bosanskog Petrovca, iskusni visokopećar, 26. novembra prošle godine potpalio je gorostasnu četvrtu visoku peć Željezare, jednu od najvećih u evropskoj crnoj metalurgiji. Karanović je ponosan zbog toga što je njemu pripala ta izuzetna čast, pa kaže:

- Niko od mene nije bio sretniji! Nije to mala stvar. Noć uoči slavlja nisam oka sklopio. A kako bi? Četvrta visoka peć je najvažniji objekat druge faze Željezare i, zahvaljujući njoj, već ove godine Zenica će dati oko 1,5 milion tona gvožđa i 1,8 milion tona čelika... 

Ljudi su mijenjali Zenicu, a ona je mijenjala njih. Zenica je učila sve one koji su u nju došli, to je otvoren grad za svakog ko hoće da radi i gradi... Nekad smo se čudom čudili prvoj četverospratnici, a danas nam je normalno što je u samom centru grada izrastao stambeni kolos od 25 spratova i sa nekoliko stotina stanova...

Alija Mahmutćehajić

Mnogi moji drugovi došli su ovdje bez igdje ičega, nepismeni i bez ikakvih kvalifikacija, sada žive u modernim stanovima, imaju fakultetske diplome, povjerene su im najodgovornije dužnosti u proizvodnji...

Tako, kao i Milan, priča i Alija Mahmutćehajić, Stočanin, visokokvalifikovani ljevar-kalupar, i dodaje:

- Šta posebno pamtim, čega se sjećam? Petnaestak godina sam bio podstanar. Šezdeset i četvrta i - događaj za moju porodicu. Dobio sam ključeve dvosobnog stana. Kasnije sam uselio u trosoban stan. Podigao sam djecu. Sin Hazim je mašinski inženjer, radi u Željezari. On je moja zamjena... Zbog nove Željezare godinama smo se odricali mnogo čega... Ne možeš ni prepoznati nekadašnju Zenicu. Nestala je...

Upoznali smo i Radu Ignatoskog, visokokvalifikovanog električara u staroj Čeličani. On će nam o Zenici juče i danas ovako:

Rade Ignatoski

- Četrdeset i deveta... Zvala je Zenica. Odlučih da krenem, da joj pomognem. Radilo se, gradilo... Svi za jednoga, jedan za sve. S divnim i iskrenim drugovima, koji se nisu plašili obaveza. Sve manje-više ručno. U Zenici smo dobili sve što nam treba. I više od toga. Zato je ona moja, kao i rodni Prilep. 

Stanujem u Crkvicama, u radničkom naselju, u dvosobnom stanu, sa suprugom i dvoje djece. Zadovoljan sam... Teško bih mogao otići iz Željezare. U Željezari su i moja braća, Živko i Ljubo...

Evo, upravo pratimo televizijsku seriju "Zenica između dva kolosijeka" i u njoj su mnoge stvari prikazane vjerno, onako kako je minulih godina i bilo...

Zenica je grad kojem se žuri.

Njoj treba Željezara, ali i Pozorište, Muzej, Institut, Dom kulture, stadion "Bilino polje", bazeni u Crkvicama...

Razvojem samoupravljanja širili su nam se i vidici, postajali smo samoupravljači i stručnjaci svoga posla, odgovorni delegati, korisni i Zenici i zajednici...

*****

Zenica je čelična zjenica zemlje ove. Svako svoje svitanje najavljuje novim tonama čelika.

I opet, svaku tonu najavljuje svitanjem. Iz ognja se rodio grad. U ognju stasa Zenica...

Napisao: Faruk Midžić (Ven, 1979.)

KAZANO-ZAPISANO: BOLJI I SREĆNIJI ŽIVOT

Predsjednik Tito, počasni građanin Zenice, kojem su Zeničani nedavno, 12. aprila, obilježavajući 34. rođendan svoga grada u slobodi, dodijelili najviše priznanje "Zlatni grb", što je uvedeno ove godine, do sada je dolazio ili prolazio kroz Zenicu 23 puta.

Metalurzi i ostali radni ljudi su s voljenim Predsjednikom proslavljali svoje najveće radne i samoupravne pobjede i nastojali da druga Tita u svakom susretu obraduju novim uspjesima. Drug Tito je, prilikom dočeka u Zenici 26. novembra 1953. godine, rekao:

"I vi ste, ovdje u Zenici, učinili ogroman korak naprijed. Svaki put kad ovuda prođem, vidim nove i nove zgrade, sve veće i veće objekte i prosto mi srce igra od radosti što vidim da smo mogli na djelu da dokažemo obećanja koja smo dali za vrijeme oslobodilačke borbe da ćemo stvoriti nešto bolje i ljepše, bolji i srećniji život naših ljudi. Mi smo u tome postigli zbilja velike rezultate, a postigli smo ih blagodareći upornom radu i elanu naših radnih ljudi".

OD KASABE... MEĐU NAJRAZVIJENIJIM U ZEMLJI

U poslijeratnim godinama Zenica je od bosanske kasabe izrasla u moderan i snažan industrijski centar sa oko 85.000 stanovnika. U njoj je zaposleno 48.000 radnika (najviše u Željezari - 20.000), a u školama i na fakultetima uči i studira oko 33.000 đaka i studenata. Zenica je već dostigla nacionalni dohodak od 36.000 po stanovniku i to je svrstava medu najrazvijenija područja u našoj zemlji.

Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate